Jučer poslije podne otvorena je svečanim načinom nova pivara. Cijelo su poslije podne, a osobito pod večer vozila bezbrojna tramvajska kola općinstvo do nove pivare. Prostrani vrt, jedan od najvećih u Zagrebu, bio je dupkom pun građanstva iz svih slojeva glavnog grada. Pod večer bila je tolika navala općinstva da je trebalo mnogo napora da si mogao doći do čaše piva.
To bi komotno mogao biti početak reportaže s otvaranja preuređenog restorana K pivovari u Ilici 222, dakle u sklopu najveće hrvatske pivovare, koji je u četvrtak otvoren svečanim načinom pod novim imenom - Pivana. Mogao bi biti, ali nije. Te rečenice preuzeli smo naime iz zagrebačkih novina Obzor od 13. srpnja 1893. godine, koje su toga dana izvijestile o otvaranju Zagrebačke pivovare. Pivovara i pripadajuća pivnica jednako su stari i uvijek su Zagrepčani, sve stotinu dvadeset i tri godine (brojkom 123), jer pivovara je osnovana kao dioničko društvo godinu dana prije samog otvaranja pogona, znali da je to mjesto gdje će pivo biti „izvrsno", „dobro", „baš tečno", „oslasno" „bolje od mnogo hvaljenoga plzenjskoga", kako čitamo na požutjelim stranicama Obzora.
Na tu tradiciju, na ta davna vremena grofa Gustava Pongratza i baruna Petra Dragutina Turkovića, koji su onomad bili spiritus movens milenijskog projekta, poziva se Pivovara i danas, pa njenu obnovljenu pivnicu neku večer i otvoriše baš ta dva plemenitaša, što su ih u duhovitom kostimiranom skeču utjelovile vrhunske nacionalne estradne zvijezde Rene Bitorajac i Mario Petreković. Grof i barun dočekuju goste, koji iz uvijek bučne Ilice uz kloparanje tramvajskih kola, ulaze u oazu prostrane vrtne pivnice i raskošno dimenzionirane restauracije, i u obliku brončanih statua s kriglama piva u rukama. Zaustavljeni u pokretu, ukočeni zelenci s cilindrima i frakovima bili su te večeri omiljeni motiv mnogih fotografskih uspomena, a oko njih vrvjelo je od živosti - ljubazne hostese potvrđivale su akreditacije gostiju, bend Duoza zagrijavao je atmosferu ugodnog predvečerja, a sa svih strana pušilo se iz peći s kestenjem i lonaca s kuhanim pivom i čajem. Ništa ne propuštamo, jer valja kušati sve i upiti što više dojmova, ta kako inače napisati dobar članak, i traje nam taj put od ulazne kapije do predvorja Pivane, jer svuda su poznati ljudi, što kolege, što prijatelji, što pivski drugovi. A u ekipi Pivnice uz mene je partner i kamarad Goran Gazdek, te moja kći Jana, koju uvodim u čarobni svijet dragocjene tekućine, jer jabuka ne treba da padne daleko od stabla.
A unutra - prostorno i već lijepo popunjeno i ispunjeno ljupkim žamorom gomile. I već je tu neumorna Tina Puhalo Grladinović, kojoj čitavu večer osmijeh nije silazio s lica, svuda se motaju užurbani konobari, pipničari u neprekinutom nizu toče čaše i krigle, a tehničari još razvlače kablove po pozornici. Ova pivnica, koja čitav svoj predugačak životni put dijeli s pivovarom, posljednjih je desetljeća iznajmljivana različitim ugostiteljima, koji su vodili posao, no sada je Pivovara odlučila da će je voditi sama, pa je stoga prostor preuređen i, eto, predan zagrebačkim pivopijama pod novim imenom. Pivana ima valjda milijardu kvadrata, ali ogroman prostor nije jednoličan, nego je zapravo vrlo razveden i raznovrstan, iza svakog ugla čeka nešto drugo, novo, a na nekoliko mjesta se dvorana može pregraditi harmonika stjenkama i pretvoriti u više manjih, intimnijih pivanica. Nema deniveliranih površina, pa se cijelim prostorom možete kretati bez pogibelji, makar vam ruke bile pune zapjenjenih krigli. Ne samo to, ukupno arhitektonsko-dizajnersko rješenje zaslužuje sve komplimente. Naime, biti moderan u smislu uređenja prostora a opet snažno se oslanjati na tradiciju, kao svoju važnu referencu, baštiniti iz vlastite podugačke prošlosti, biti tako mlad, a tako star, e to nije nimalo lak zadatak. A ovdje je to u potpunosti uspjelo.
Ukupno je u pivnici dvije stotine mjesta za sjedenje, i to za udobno sjedenje, čak i na onim hoklicama koje su u savršenom odnosa sa stolovima, a to je detalj na koji ne misli baš velik broj investitora. Sva je sreća da smo došli razmjerno rano, dok se cijelim prostorom moglo proći bez ikakvih poteškoća i na miru osmotriti detalje interijera. Ima se tu uistinu što vidjeti, jer zidovi, stropovi, namještaj, pričaju uzbudljivu priču o povijesti Zagrebačke pivovare i o svijetu piva. Uostalom, i edukativni su, jer ćete na vitrajima vidjeti portrete pivskih svetaca, uz pripadajuće životopise (i nemojte misliti da ih je malo), tu je i priča o Božićnom pivu, jednom od ponosa Pivovare, o kuhanju piva u srednjem vijeku, kada je to uglavnom bila stvar redovnika u samostanima, tu su dokumentarne fotografije iz historije Zagrebačke pivovare, tu su primjerci ambalaže, etikete, boce, gajbe, konačno i cijeli cjelcati crveni kamion za distribuciju piva po gradu...
No, razgledanje nije moglo trajati dovoljno dugo da snimimo sve te zanimljivosti - gosti su odjednom nahrupili sa svih strana i tako napučili sve dijelove pivnice, da je bilo najmudrije držati svoja mjesta i piti sjajno nefiltrirano pivo, koje bilo apsolutna zvijezda večeri. Nekoliko šankova i više samostalnih točionika, nudilo je dosta toga - dakako, iz asortimana Zagrebačke pivovare i partnerskih pivovara, koje su članovi obitelji Molson Coors, kojoj Pivovara pripada od 2012. godine. Pa se tako ovdje toči Ožujsko, Tomislav, Carling, Beck's i Staropramen, a u flaširanoj varijanti na raspolaganju su i Stella Artois, Leffe, pa i Nikšićko, no bez premca je najtraženije pivo bilo novo nefiltrirano pivo što se točilo pod imenom Pivana. Već na ulazu na to nas je upozorila i uputila Tina, i nije nam morala dva puta reći - odmah smo ga kušali i do kraja večeri ostali na njemu.
Ali, nije to išlo uvijek glatko. U početku su konobari nosili unaokolo pladnjeve pune svježe natočene blagodati, kasnije ste ih morali vući za rukav i malo pričekati na novu rundu, a na samom kraju se jedan član društva morao žrtvovati i dugotrajno stajati u beskrajnom redu da bi donio slijedeću turu i to je u pravilu trajalo duže nego što je trajalo doneseno pivo. Naime, pivnica je tako napunjena da je svako kretanje bilo značajno otežano, čitav Zagreb se valjda sjatio na ovaj događaj sezone. Bila su tu i viđenija imena javnog života, u onoj gužvi bilo je teško registrirati sve, ali u atmosferi i pivu uživali su Dario Šimić, pa Goran Navojec, jedan od zaštitnih znakova pivovare. Onda Igor Mešin, Joško Lokas, Parni valjak, odnosno Aki Rahimovski, koji je kao gost iznenađenja zapjevao s Ivanom Rushaidat, praćenom kvartetom Ante Gele...
Najlakše smo primijetili Davora Dretara Dreleta, ne samo zbog njegove korpulentne pojave, nego stoga što je sa svojom suprugom i društvom sjedio za susjednim stolom, pa nam je tjerao zazubice, jer su pladnjevi iz svih sljedova slasnih zalogajčića, što su ih tijekom večeri konobari raznosili po sali, najprije stizali za njihov stol. Spomenuta Ivana pobrala je nepodijeljene simpatije općinstva, ne samo glasom i stasom, nego i sjajnim repertoarom, od Stuck in the middle with you nadalje. DJ Neno Martinović, koji je svojim izborom popunio ostatak večeri je, što se mene tiče, bio malo preglasan, pa su mnoge priče ostale nedopričane, i mnogi razgovori s ljudima s kojima se dugo nismo vidjeli, nedovedeni do kraja. Kao, na primjer, onaj s Nevenom Pufnikom Pufom, koji je na vruće utiske s ledenog susreta karlingaša i kućnih pivara u Slavonskom Brodu nadovezao najavu gradnje ledene plohe za curling u Zagrebu. Taman kad je trebao poentirati zaskočio me je potpuno nepoznati šarmantni gospodin u najboljim godinama s naoko potpuno besmislenim pitanjem: -Koje si godište? Prije nego sam se uspio snaći i porazmisliti zašto bi te uopće netko takvo što pitao, iz mene je izletjelo iskreno: -Pedeset i šesto. -Ipak sam najstariji, otpovrne slučajni sugovornik i objasni, kako mu je žena rekla da je u čitavoj pivnici on najstariji, i da sam mu ja bio posljednja nada...
„Pivana - vuče malo na kafana, jel da," reče jedan pajdaš, dok smo komentirali opremljenost lokala. Pa... vuče i na kavana i na nirvana i, istini za volju, i sam sam se čudio zašto bi netko pored tako lijepe, sveprisutne, općeprihvaćene, pa i obljubljene imenice pivnica, posezao za riječju koju mnogi nisu ni čuli a i nije im baš sjela u uho. No, moramo priznati da se radi o posve legitimnom arhaizmu, a potvrdu nalazimo i u dokumentima s kraja devetnaestog stoljeća, dakle baš iz vremena početaka zagrebačke pivske priče. „Gostionom i pivanom smatra se posao, koji se bavi podavanjem svakovrstna jela i pila za goste polag predloženoga cjenika, te drži lih toj svrhi namijenjene posebne prostorije." Takvu definiciju čitamo u članku 23. Štatuta za obrte, baveće se držanjem svratištah, gostionah, pivanah, krčmah, rakijašnicah, kavanah i kavotočjah, iz 1887. godine, koji je vrijedio za grad Zagreb. A ovo bi trebalo biti baš mjesto koje će privući domicilni puk. Stoga se tražio neki karakterističan agramerski naziv, a ujedno je to priznanje kolokvijalnom imenu, kojim su sami zaposlenici Pivovare restauraciju zvali od sredine prošlog stoljeća, o čemu svjedoče i onovremeni jelovnici.
A na ovovremenoj karti su privlačni gableci po prijateljskoj cijeni od 30 kuna, prigodni pivski meniji, više vrsta točenog piva a kao glavni mamac, konstantno će u ponudi biti nefiltrirana Pivana. Zvučni mamac pak, bit će diskretna glazba i česta živa svirka; uskoro bi trebali krenuti i pub kvizovi, kao i pivski kabare, čija je prva točka već izvedena - moderatorski dvojac je, naime u svom uvodnom performansu otpjevao jednu baš takvu pjesmu... Te najave dodatno su jamstvo da je ovdje riječ o ozbiljnom doprinosu razvoju zagrebačke i hrvatske pivske kulture, ali već i ono što se dešavalo u četvrtak uvečer i dobar dio noći rječito govori da je ovaj projekt uspio i da je pivska zvijezda rođena.
Foto Mato Pejić i Pragma komunikacije