Zlatni sok pivskog patrona

Reportaže   |   Mato Pejić   |   05.07.2009.     2672

Zlatni sok pivskog patrona

U dvorište premostranske kanonije u Strahovu na praškom gornjem gradu dnevno zaviri more turista. Naime, u neposrednoj blizini su Hradčani, sjedište češkog predsjednika, i znameniti kvart Mala Strana, a u samom kompleksu samostana je čuvena biblioteka. A u rečenome dvorištu – minipivovara koja kuha pivo s imenom pivskoga patrona svetog Norberta. 

Veza piva s crkvom česta je i čvrsta, a uglavnom onaj koji se može pozvati na te spone ima zajamčen dobar glas tradicije i kvalitete. Samostani su mjesta koja posvuda u Europi svjedoče o slavnoj pivskoj povijesti, pa dakako da nije drugačije niti u Češkoj. Doduše, moramo priznati da se pivo Sveti Norbert ovdje kuha tek od godine 2001., a prva šarža skuhana je upravo na blagdan toga sveca 6. lipnja, ali ipak tragom povijesti premostranskog piva u Strahovu valja se zaputiti daleko u povijest, čak u godinu 1140., kada je osnovan samostan. Prvi pismeni trag o postojanju pivovare doduše datira iz 1400. godine, kada je iznajmljena građaninu Petru iz praškog Manjeg Grada, za najam od četiri kope groša, odnosno 240 groša, funtu papra i ugojenog zeca godišnje. Ugovor o najmu sklopili su opat Jan i prior Zikmund, koji su upravljali još jednom samostanskom pivovarom, što se nalazila u vinogradu ispod samostana. Tijekom husitskih ratova obje su pivovare, zajedno sa samostanom, bile uništene, a pravo kuhanja piva redovnici ponovno dobivaju 1515. godine od Vladislava Jagelonskog. Licencu je potvrdio car Rudolf II godine 1591., a trideset godina kasnije i car Ferdinand II. Godine 1625. odlučio je opat Kašpar Questenberk izgraditi novu pivovaru, koja je bila baš na mjestu gdje se danas kuha pivo. Slijedećih nekoliko desetljeća pivovara je imala velikih problema, pa više godine nije funkcionirala, a 1659. je obnovljena i otada neprekidno kuha pivo do 1697., kada je stradala u požaru, da bi dvije godine kasnije opet bila u pogonu. Dva stoljeća kasnije, 1871. počinje četverogodišnja temeljita rekonstrukcija i izmjena ukupne opreme uključujući i kotlove za kuhanje piva. Još 1903. godine bila je pivovara na popisu austro-ugarskih pivovara, a zabilježeno je da je 1906. godine skuhano 1842 hektolitra piva. Najkasnije 1919. godine pivovara je, međutim, srušena i na njenom mjestu izgrađeni su stanovi. U godinama od 1959. do 1963. u zapadnom dijelu zgrade srušen je svod, a dio prostora pretvoren je u veliku dvoranu s pozornicom, namijenjenom za probe vojnog umjetničkog ansambla. Slijedeća rekonstrukcija počela je 1993. godine, ali je slijedeće godine zaustavljena, da bi 2000. godine napokon bio izgrađen restoran s 280 mjesta. Godinu dana kasnije instalirana je minipivovara s kapacitetom od tisuću hektolitara godišnje, a kao poseban kuriozitet valja spomenuti podatak da je prva šarža skuhana na spomendan patrona premonstrata a ujedno zaštitnika pivara svetog Norberta, po kojem se i zovu sve vrste piva koje se ovdje kuhaju.


A kuha se dosta toga. Šest vrsta. Kroz cijelu godinu dostupno je specijalno polutamno nefiltrirano jantarno pivo i tamno, također nefiltrirano pivo, a od sezonskih specijala tu je uskrsna trinaestica, potom pšenično pivo koje se kuha od 15. svibnja, specijalno tamno jesensko nefiltrirano šesnaest-postotno pivo i napokon božićna polutamna devetnaestica. Nakon kušanja polovice asortimana spreman sam za cijelu ponudu staviti ruku u vatru, jer se radi o pivima rađenim po prokušanoj tradicionalnoj recepturi, koja se ne filtriraju niti pasteriziraju, što im daje nesvakidašnju puninu okusa. Korišteni su stari češki i bavarski recepti za lager i bock piva, dakle piva donjeg vrenja, u pravilu obilnije začinjenog hmeljem, jakosti od 5,3 do 7,7 posto alkohola. Izuzetak je dakako bijelo, odnosno pšenično pivo, koje je pivo gornjeg vrenja od pšeničnog slada, koje pred češkog pivopiju vraća tradiciju čeških pšeničnih piva, koja je dugo godina, i sve donedavno bila sporadična i gotovo zaboravljena.
Treba li to uopće spominjati – pivo se toči u odgovarajuće čaše s originalnim znakom pivovare – pšenično u elegantne visoke konusne čaše, a ostale vrste u zdepaste krigle. Točionici su posvuda – u prostranom restoranu, u dvorištu – vrtnoj pivnici i u pivovari, gdje se pivo pije uz goleme bakrene kotlove. Osobno, najviše volim upravo to mjesto, jer dvorište vrvi znatiželjnim turistima, koji prođu kroz sve stolove da bi došli do zida na kojem je naslikan shematski prikaz proizvodnje piva, a restoran je rezerviran za najavljene goste, turističke skupine – autobus ili dva gostiju s foto aparatima oko vrata (takav sam uostalom i sam), koji dođu i uz veliku halabuku zaposjednu stolove oko kojih već trče konobari, a za čas ih njihovi vodiči (goniči?) tjeraju van.

U pivovari je tek pedesetak mjesta u ambijentu koji mami. Iako je interijer zapravo uređen moderno, a i stolovi i klupe za sjedenje, smještene u nenapadne separee, ne biste očekivali u tradicionalnoj češkoj pivnici, sve je zapravo veoma ugodno. Posebnu draž daju pivske memorabilije, kojima su načičkani svi zidovi pivnice – štitovi i cimeri pivovara i pivnica, reprodukcije povijesnih plakata, fotografije i dokumenti pivske povijesti.
A povijest je riječ s kojom se ovdje susrećete na svakom koraku. O jednom od prethodnih života pivnice pisao je Karel Altman u svojoj knjizi Zlatno doba štamgasta praških gostionica, napisavši ovo: Tipična staropraška gostionica bila je i mala krčma u dvorištu strahovskog samostana, koja se negdje sedamdesetih godina 19. stoljeća pročula zahvaljujući svome pipničaru zvanom Krobian. Pjesnik Antonin Klaštersky, koji je s piscem Ignatom Herrmannom pivnicu posjetio dvadesetak godina kasnije u svojim je sjećanjima napisao da je to mali lokal s dva, tri stola. Za jednim su tri, četiri čovjeka, vjerojatno crkvenjaka, igrala karte a drugi su bili prazni. „Vani je bila ciča zima, a gostioničarka je stalno dodavala drva u glinenu peć. Često se sjetim te večeri. Izgledalo je kao da nismo u Pragu, nego negdje daleko od civilizacije, čak kao da nismo ni u ovom stoljeću, nego tko zna gdje u prošlosti,“ pisao je pjesnik.

E, da, taj Krobian. To je čovjeku, koji se inače zvao Vaclav Mašek, bio nadimak, koji je dobio po karakternoj osobini. Krobian, naime dolazi od izričaja grobian, odnosno hrubian, a to je grubijan, neotesanac, prostak, jednom riječju – seljačina. Dotični gostioničar u strahovskoj pivnici tako je nosio svoje prostaštvo, da je – eto – postao junakom pjesama, pripovjedaka i usmene predaje, a u nekoliko desetljeća, koliko je on vodio krčmu, dolazili su tamo mnogi znatiželjnici, koji su samo htjeli vidjeti dotičnoga grubijana, pa i po cijenu da popiju pivo koje je u ono vrijeme bilo lošije od piva u drugim pivnicama. Krobian je ostao vjeran sebi do kraja, a legenda kaže da je ležeći u bolesničkoj postelji odbio primiti liječnika, a na kraju čak i starog prijatelja kojega dugo nije vidio. Kada su mu ga najavili, odbrusio je: Zar ta ispičutura nema pametnijeg posla, nego hodati po tuđim kućama? Neka mi ide v rit, rekao je jedna čujno, i okrenuo se prema zidu da i tom gestom potvrdi svoju odlučnost. Navodno su mu to bile posljednje riječi.
Danas u ovoj pivnici nema konobara koji će vam ako naručite „vrč dobrog piva“ reći: „Takvo nemamo, držimo samo Strahovsko“, kao što je to govorio Vaclav Krobian Mašek. Danas je tamo samo turistička vreva, samo ugodna atmosfera, samo dječurlija koja jurcaju oko stolova dok roditelji uživaju u zasluženom osvježenju, samo dobrodošla okrepa i samo ono čega u Mašekovo doba „nije bilo“ – dobro pivo.
Fotografije: Mato Pejić
Strahov-1Strahov-2Strahov-3
Strahov-4Strahov-5Strahov-6
Strahov-7Strahov-8Strahov-9

 

Komentari


Digg   StumbleUpon   Facebook   Del.icio.us   Croportal   Ispiši   Preporuči

     

ArhivIzreke o pivu

Nacrtaj mi krigl

Berlion - Histoires den ville 2-46
Berlion - Histoires den ville 2-46

Pivnica.net na Facebooku



Montažne i drvene kuće



Najnovije iz kategorije Reportaže