Beč je kao košnica. Kao golema košnica s milijun i 800 tisuća pčela (u metropolitanskom području gotovo za još jedan milijun više) a kad navru turisti, što se dešava otprilike 365 dana godišnje, onda košnica puca po šavovima. Iz kojih tada curi i pivska pjena, jer Beč ima itekako veze sa zlatnim sokom.
U austrijskom Bundeshauptstadtu pivo je, dapače, iznimno važna stvar. Nikakvo čudo, ta u susjednom Schwechatu je Anton Dreher stariji, majstor pivar svjetskog glasa koji je usko surađivao s još jednom pivarskom gromadom, bavarskim majstorom pivarom Gabrijelom Sedlmayrom, 1841. godine skuhao pivo donjeg vrenja, koje se u povijest upisalo kao wiener lager (godinu dana kasnije u Plzeňu je Josef Groll skuhao zlatni lager a taj je nasljedno svog bečkog prethodnika daleko nadmašio kako zbog svoje spektakularne boje, tako i zbog manjeg udjela alkohola, u odnosu na austrijskog starijeg brata). Beč je dakle u pivske anale upisan zlatnim slovima, a Austrija općenito tu ima što reći jer godišnje proizvodi blizu deset milijuna hektolitara, a ima 309 pivovara, od čega 267 zanatskih. Uostalom i vicešampion je na svjetskoj ljestvici najvećih pivopija, na kojoj je šije jedino Češka.
Ta velika potrošnja je svakako dijelom rezultat i toga što je Beč meka za sve koji traže nešto više, a za takav interes legitimira ga titula najboljeg svjetskog grada za život, koju je obranio više puta za redom. Tako u austrijsku prijestolnicu smjeraju ljudi iz svih krajeva svijeta i svih kultura, pa je on postao šareni konglomerat nacija, vjera i boja kože.
Da se u Beču živi lako i rado, vidljivo je na svakom koraku po sjajno uređenoj infrastrukturi i po vrevi napučenih javnih prostora, kojima špartaju bezbrojni dostavljači hrane na biciklima i s karakterističnim predimenzioniranim raznobojnim termo-kockama na leđima. Uz nama poznate voltove i boltove hranu ovdje liferuju i firme Liferando i Foodora, a sve drugo na kućni prag dostavljaju bezbrojne službe – dpd, dhl, gls wko, ups, ma, da ne nabrajam, a stekao sam dojam da je pošta jedan od najzaposlenijih isporučitelja paketa. Izlazeći iz zgrade znao sam u ulici zateći i pet dostavnih kombija iz kojih službenici raznih rasa u velikim kolicima odvoze hrpe zamotuljaka, i uopće reklo bi se da u tom gradu nitko ne izlazi iz stana, nego sve što mu treba naručuje i plaća preko interneta, te mu to dolazi na noge... ali, šipak. Kad pogledate po dućanima, trgovačkim centrima, restoranima, pivnicama, kafićima i barovima, shvatit ćete da su svi zapravo tamo, ali – i parkovi i izletišta su puni, eno vam Pratera, gdje ori veselom cikom radosnih posjetitelja, a također su svi i u kolima i vagonima sredstava savršeno organiziranog javnog prijevoza, ali i u rijekama automobila i pješke na ulicama i trgovima.
U tom loncu krčkaju se i mnogi zemljaci, dođoši s prostora bivše Jugoslavije, kolokvijalno – naši. Toliko ih je da se uopće ne morate brinuti ako osim „našeg“ ne govorite nijedan drugi jezik, ako negdje zapnete slobodno pitajte prolaznike, jer ćete se sa svakim drugim garantirano glatko sporazumjeti. Najviše naših koncentrirano je u Ottakringer Straße, ulici na granici 16. i 17 okruga (Bezirk), koja se u mjesnom žargonu zove Balkanska ulica, odnosno Balkanmeile – načičkana je kafićima koje drže naši, a u tamošnjim noćnim klubovima nisu rijetki balkanski međunacionalni okršaji.
U toj se ulici nalazi i tvornica znamenitog austrijskog proizvođača kave, firme Julius Meinl, a ako vam se čini da ste ime Ottakringer vidjeli na pivskim bocama i limenkama, ne griješite – jedina bečka industrijska pivovara također se nalazi ovdje. A pripadnost pivovare tom dijelu grada, 16. Bezirku, ušla je i u pučku predaju – na uličnim štandovima brze hrane, domaći, naime, naručuju notornom rečenicom A Eitrige, an Bugl und a 16er Blech!, što će reći – Jednu kobasicu sa sirom, pecivo i limenku Šesnaestice, odnosno piva pivovare iz 16. Bezirka. U skladu s tom klasičnom narudžbom, Ottakringer je svojedobno napravio i pivo koje se zvalo 16er Blech. E, baš tamo, u toj pivovari, završio sam nakon ugodnog boravka u jednom hrvatskom kafiću (City cafe) gdje sam se sreo s nećakom koji je upravo u to vrijeme dva tjedna radio u Beču. U pivovari je cijelo ljeto trajao pivski festival s glazbom i točenjem mnogobrojnih njihovih piva, uključujući i cijeli asortiman kućne craft pivovare Brau Werk, pivovare u pivovari, koja u maloj varionici usred tvorničkog kruga sjajno eksperimentira s novim pivskim stilovima.
Beč ima dvadeset pivovara i to jednu veliku (Ottakringer s proizvodnjom od 420 tisuća hektolitara godišnje), pet malih (Muttermilch Brewery, Bräuhaus Ten Fifty, Nussdorfer Kuchbräu, Braumanufaktur Schalken i 100 Blumen Brewery) i četrnaest gostioničarskih, to jest brewpubova, odnosno minipivovara koje kuhaju pivo za svoj lokal. Tu je onda još deset pivskih dućana, četrdesetak restorana s debelom pivskom kartom i 25 kafića specijaliziranih za craft pivo.
Mini pivovare 1516 Brewing Company i dvije ispostave Beaver Brewing Company, te Krah Krah, pivnicu, koja ima i svoja contract brewing piva, ali većinu ponude joj čine uvarci iz pivovare Grieskirchner specijalizirane za kuhanje pivskih specijala, upoznao sam što letimično, što temeljito, no najzanimljiviji i najdraži pivski doživljaj s jednotjednog boravka u Beču vezan je uz Ammutsøn Craft Beer Dive, pivski bar koji svi gastronomski vodiči opravdano stavljaju na prvo mjesto.
To mjesto nedaleko ulice Mariahilferstraße, kralježnice istoimenog 6. okruga, odabrao je Omer, moj dragi prijatelj Omer Mesihović iz mostarske craft pivovare OldbridZ Brewery, koji je baš u isto vrijeme sa suprugom Bobom bio u posjetu sinu. Kako na dražesnoj terasi mnije bilo slobodnih stolova sjeli smo kod srdačnog gospodina, koji je odmah zapodjenuo razgovor i pokazao da sjajno poznaje svijet zanatskog piva, kako Beča i Austrije, gdje trenutno boravi, i rodne Francuske, tako i mnogih drugih zemalja uključujući i Češku. Baš je nosio majicu s natpisom Vinohradský pivovar i pričao kako je tamo pio sjajna piva i kako je u Pragu sve jeftino, te da je ta majica najskuplje što je tamo kupio, a kad sam mu rekao da često putujem u Prag, rekao je da tamo svakako vrijedi sjesti. „Baš sutra putujem u Češku, a pridružit će mi se prijatelj iz Zagreba koji je obećao da će mi donijeti nekoliko boca piva Pivovare Medvedgrad,“ rekao je naš slučajni sugovornik Etienne Leroy, pokazujući da pozna i hrvatske craftere, navodeći poimenično Novu rundu, Zmajsku i Garden. A kad je riječ o majstorima sa Žitnjaka, njihov imperial milk stout Tama taman se našao na jednoj od dvanaest pipa, koliko ih ima šank ovog lokala, kojega – ističu to uglas i Etienne i Omer – zdušno preporučuje i slavni njemački pivski sommelier Oliver Wesseloh.
Ammutsøn Craft Beer Dive ponosno nosi slogan „Proud to be independent“ pa su tu frazu uzeli i za password svoje wi-fi mreže, a odabir piva vrhunskih zanatskih proizvođača iz Belgije (Cantillon), Austrije (Bierol), španjolske Katalonije (Espiga), Italije (Crak), Njemačke (FrauGruber), Švicarske (BFM), Češke (Wild Creatures), Irske (Porterhouse) pa i iz Hrvatske i ogromno zanimanje za mjesto u lokalu omogućuje im da i za neka mala piva traže (i dobiju) 11 eura.
Razgovor sa sveznajućim Etienneom bio je iznimno ugodan, ali otpalo je planirano čavrljanje s Omerom i njegovom gospođom, pa smo Omer i ja to nadoknadili sljedećeg dana, kada smo nakon kraćeg obilaska nekih drugih mjesta zasjeli u 1516 Brewing company i nakon apsolviranja flighta zaključili da je sve što smo kušali dobro, pa smo to ponovili u normalnoj mjeri, uz slasne zalogaje i srdačan razgovor. I složno zaključili kako život stvarno umije napisati roman. Pa i pjenušavi.
