„Jako smo zadovoljni, bio je to kvalitetan Wiesn za čitavu obitelj“ svečano u izjavili organizatori najvećeg i najvažnijeg pivskog festivala na svijetu, minhenskog Oktoberfesta, odmah po završetku 186. izdanja festivala u nedjelju 6. listopada. Objavili su i bilancu događaja – 6,3 milijuna posjetitelja i 7,3 milijuna popijenih litara piva.
„Jako sam zadovoljan, bio je to jako dobar Wiesn za proslavu mojih trideset godina od prvog posjeta Oktoberfestu,“ svečano sam objavio ja odmah po povratku iz bavarske prijestolnice.
Da, zvuči to uistinu nestvarno, ali istina je – prvi put sam se na put u tada nepoznate europske geografske širine otisnuo godine 1989. a suputnik i ujedno vozač bio mi je donjodaruvarski prijatelj i pivski drug Josip Pepo Souček, u narodu poznat kao Suljo. Tada o Oktoberfestu nismo znali praktično ništa, samo to da je riječ o festivalu, koji posjećuju milijuni ljudi iz cijelog svijeta i da nakon apsolviranja lokalne pivske scene moramo isprobati i to. Nedostatak informacija brzo smo nadoknađivali. Kako su nas atmosfera koja tamo vlada, buka gomile i radosni metež, te sjajno, ukusno ožujsko pivo oduševili, odmah smo odlučili da ćemo posjet Münchenu ponoviti iduće i svake sljedeće godine. Svoje smo oduševljenje tako uvjerljivo prenijelo daruvarskom društvu da nas je slijedeće godine išlo čak sedmero, ali već godinu dana kasnije našu je, tek ustanovljenu tradiciju, grubo prekinuo rat.
SVE JE BILO ISTO, A BOLJE
Nakon dvogodišnje stanke, nastavili smo s ostvarivanjem svoga plana, ali smo u autokamp Thalkirchen u južnom predgrađu Münchena dolazili s različitih strana – ja i dalje iz Daruvara, on iz moravskog grada Přibyslav, kamo je u ratu odselio. I počeli smo proučavati ljepote glavnog grada Bavarske i povijesti Oktoberfesta. Ustanovili smo da je sve počelo 1810. godine, kada je kraljevski dvor u povodu svadbe princa Ludwiga, kasnije bavarskog kralja Ludwiga I. i princeze Therese von Sachsen Hildburghausen, priredio za puk proslavu koja se sastojala od konjskih utrka i točenja piva. Svečanost je održana na livadi izvan grada, a kako se svima jako dopala, koji su se tamo utrkivali i slijedeće godine. Manifestacija je svake godine bila sve veća i sve bogatija, svake je godine bilo sve više programa i sadržaja, poput na primjer, štandova s osvježenjem i raznih atrakcija, pa je uvedena povorka društava u narodnim nošnjama, pa poljoprivredna izložba, a kako je rasla proslava, tako je rastao i grad. Danas se Theresienwiese, kako je nazvana on a livada i čast kraljevske nevjeste, nalazi usrfed megalopolisa.
Ovogodišnji broj posjetitelja već je desetljećima standardan i on malo opadne tek svake četvrte godine, kada se na dijeli festivalskog prostora održava zemaljska poljoprivredna izložba. Već više od sto godina velike minhenske pivovare, njih šest (Augustiner, Hacker Pschorr, Hofbräuhaus, Löwenbräu, Paulaner i Spaten) imaju na Oktoberfestu svoje šatore, ogromne montažne paviljone s pet do deset tisuća sjedećih mjesta. Više od pedeset godina manifestaciju otvara gradonačelnik glavnog grada zabijanjem pipe u prvu pivsku bačvu i izvikivanjem Ozapft is! što na bavarskom dijalektu znači Bačva je načeta! Iduće godine prvu će okruglu obljetnicu imati i najnovija prateća akcija Oktoberfesta – takozvani Oide Wiesn, odnosno nostalgični Oktoberfest, koja pokazuje kako je festival izgledao prije točno jednog stoljeća. Oide Wiesn je prvi put održan 2010. godine u prigodi proslave 200. obljetnice festivala a iako zamišljena kao jednokratna priredba, zbog ogromnog zanimanja jav nosti postala je stalna atrakcije.
O našem prvom posjetu 1989. godine svjedoči tek jedan letak s programom festivala i službenim logom, koji smo dali otisnuti na prigodnim majicama posvećenu ovogodišnjem jubileju, te naša sjećanja koja su veoma živa i žilava. Prisjetili smo se tako vozača autobusa, kojim smo iz kampa išli prema gradu i kako nam se obratio na srpskom jeziku, te nam nije naplatio kartu, pa na atmosferu nekakve lokalne gostionice u kojoj su dečki igrali pikado, na to kako se nekada pivo točilo iz drvenih bačava, kako je sve zapravo bilo isto, samo puno volje. Sjetili smo se i japanskog bajkera koji se iz svoga minijaturnog šatora čitavu noć oglašavao bučnim vjetrovima…S drugog puta na Oktoberfest već imamo i par crno bijelih fotografija, par godina kasnije počeli smo fotografirati redovito io sve češće, kupovati suvenire, prvenstveno majice i litrene pivske vrčeve i skupljati atraktivne šarene jelovnike. Sve to međutim nije bilo dosta, pa sam tako zaključio da bih ta putovanja trebao zapisivati i o njima ostaviti pisani trag. Prvu reportažu na češkom jeziku objavila je Jednota godine 1996. i u njoj je, pod motom Živjeti se ne mora, piti pivo se mora, fenomen Oktoberfesta opisan ab ovo i u detalje. Manjinski tjednik ustupa svoje stranice pivskom putopisu sve do danas, a od 2008. godine reportaže na hrvatskom jeziku na internetu (na ovoj stranici).
EIN PROSIT DER GEMÜTLICHKEIT
Sve je tamo ogromno. Festivalski prostor se prostire na čak četrdeset hektara. POred petnaest golemih šatora pivo se toči i jelo poslužuje u još nekoliko desetaka malih, a posjetitelje mame dvije tisuće štandova, uličnih zabavljača, zabavnih radnji i atrakcija. Tijekom dva tjedna trajanja manifestacije ispeče se gotovo sto pedeset cijelih volova na ražnju, pilići, ribe i svinjske koljenice računaju se u stotinama tisuća, otpad u tisućama tona, potrošnja vode i plina u milijunima kubika i kilovata, a zarada u milijardama eura. Riječ je o brojkama od kojih boli glava, ali to što privlačio more turista je jedinstvena atmosfera, koja tamo vlada. Kad posluže vremenske prilike, festivalskim prostorom teče rijeka gostiju, koja vas nosi širokim ulicama između šatora u koje više ne stane ni igla, jer tamo već sjedi stotinu tisuća žednih grla, a sa svih strana dopiru mirisi svinjskog pečenja, prženih badema, grilovanih pilića, kobasica i kiselog kupusa, a tu i tamo i hrpica konjskog izmeta. Naime, kod svakog oficijelnog šatora gradskih pivovara stoje šesteroprezi rasnih konja, koji vuku kola s tovarom pivskih bačava, pokazujući kako se nekada pivo razvozilo po pivnicama. Radi se o naročitoj atrakciji uz koju valjda baš svaki posjetitelj mora snimiti selfie, a na fotografiranje vabi i mnoštvo drugih stvari, tako da na Oktoberfestu nećete sresti nikoga bez mobitela ili fotoaparata u ruci.
Iz svakog pivskog šatora razliježe se refren, koji moćni puhački orkestri ponavljaju valjda svakih petnaest minuta – Ein Prosit de Gemütlichkeit, što u lokalnom govoru znači Pijmo za dobro raspoloženje! A to je znak da se svatko ima kucnuti sa svakim bližim i daljim susjedom, a potegnuti iz svoga maza. To je jedna od prvih faza bavarskog dijalekta koje smo u Münchenu naučili, a vladamo i mnogim drugima, no sve se odnose na festival i na pijenje piva, dok smo izvan Oktoberfesta praktično nepismeni.
To, međutim, nije n ikakav problem, jer nam to što znamo komotno dostaje za sve što u bavarskoj prijestolnici trebamo. A trebamo prije svega istražiti neiscrpan broj znamenitosti koje vrijedi upoznati, pivovare, pivnice i biergartene, dakle vrtne pivnice, koje su minhensko kulturno dobro. I zato bismo i nakon trideset godina redovitog putovanja u München morali na Oktoberfest poći još koji put.
Prenosimo iz Jednote, tjednika češke manjine u Hrvatskoj broj 44
S češkog preveo autor
