Živjeli! na dva kotača

Reportaže   |   Mato Pejić   |   29.08.2008.     3400

Živjeli! na dva kotača
Prije određenog vremena bilo je u nas jako moderno imati vinsku cestu, pa su stazice utabane do svakog čokota tuduma i direktora, i kroz svaki nasad noje. Oni koji nisu imali uvjete za vinsku cestu, postavili su putokaze. Evo, na primjer, u Daruvaru, već gotovo cijelo desetljeće putnici namjernici mogu na tablama uz prometnice pročitati kojim se smjerom ide do vinske ceste, pa čak i da ona ima ime – zove se 'vino via', iako vinska cesta osim na tim smjerokazima postoji još jedino u govorima lokalnih političara. Stoga sam siguran da će nama koji dakle još nismo apsolvirali ni notorne vinske ceste, ili se hvalimo i onima koje to nisu, kao i onima kojih – nema, zvučati nestvarno, ali svuda u svijetu postoje i – pivske ceste. Pri tom ne mislim na sve pojavne oblike pivskog turizma, poput dana otvorenih vrata – organiziranog razgledanja pojedinih pivovara, s degustacijama i šopingom, pješačkih tura gradskim pivnicama, ili izvoza točionica piva kao robnih marki, na pivske festivale, sajmove zlatnog soka i na druge fešte dragocjene tekućine.
Govorimo samo o kraćim ili dužim trasama, koje se prolaze pješke ili kakvom god vrstom prijevoza, i usput se na više mjesta može popiti pivo. Recimo – da započnemo s onom pivskom cestom koja će zvučati zacijelo najnevjerojatnije – u Južnoj Africi postoji Kwa-Zulu-Natal, turistička ruta istoimenim regionom, na kojoj pivopije razgledaju osam velikih i malih pivovara, i u njima prate demonstraciju proizvodnog procesa, i mogu kupiti boce njihova piva. Slične ceste postoje, da se zadržimo tek na pivski egzotičnim krajevima, u Litvi i Kanadi. Ima ih, dakako i u Danskoj, i Sjedinjenim Američkim Džavama, gdje uz ostalo, izdaju vodiče o pivima koja se mogu piti duž poznate autoceste 66 (Beer Along Route Sixty six). U Njemačkoj i Češkoj svake godine se objavljuju priručnici s podrobnim informacijama o malim i privatnim pivovarama, u kojima se kuhaju pivski specijaliteti, s auto kartama i uputama kako do njih doći. Među velikim povijesnim ličnostima koje su doprinijele promociji piva broj jedan je Pieter Bruegel stariji, glasoviti flamanski slikar iz 16. stoljeća, najosebujniji europski slikar ikada, koji je na svojim monumentalnim platnima ruralnih motiva mnogoputa ovjekovječio i krčage s pivom. Pivo 'Bruegel amber ale' iz pivovare Van Steenberge nazvano njegovim imenom na etiketi ima detalj s umjetnikove slike Seljački ples, a kroz sela u kojima je slikar dobivao inspiraciju vodi Bruegelova pivska cesta, na kojoj se mogu kušati piva iz lokalnih mini pivovara. A ne treba posebno naglašavati da je Belgija poznata upravo po bogatstvu ponude pivskih specijaliteta.
Češkoj, dakako, nije trebalo dvaput reći da i ona krene u stvaranje pivskih cesta, pa su one ondje danas mnogobrojne. Jedna od njih spojila je glavni grad Moravske Brno i Černu Horu, a trasa dugačka 28 kilometara, namijenjena biciklistima, otvorena prije četiri godine, ponijela je ime Pivska cesta Petra Bezruča. Cesta kreće s brnjanskog željezničkog kolodvora Řečkovice, iz sjevernog predgrađa, i kako su na otvaranju rekli njeni autori, popunjava dotadašnju prazninu u mreži biciklističkih staza blanskoga regiona. Inače, ova staza prolazi tik pored sela Kuřima, u kojem se skreće u Čebin, pa u Sentice, gdje maestro Jiři Jelinek kuha znamenito pivo Kvasar, s dodatkom meda. Pivska staza Petra Bezruča prolazi mjestima Mokra Hora, Jehnice, Lelekovice, Babi lom, Vranov u Brna i Šebrov, a završava u pivovari u Černoj Hori. Kolnik je većim dijelom asfaltiran, i gotovo cijelom dužinom sa slabom frekvencijom prometa, tako da tih 28 kilometara dobar biciklist unatoč brdovitu terenu može prijeći za sat vremena. No, kako kažu, i oni koji je svladaju za dva ili tri, također su dobri. Otvaranje je priređeno o proslavi 725. obljetnice prvog spomena Černe Hore u povijesti, a sudionici su se mogli uključiti i u pivsko proštenje, na kojem su organizirana četiri punkta s pozornicama na kojima su nastupali glazbene i glumačke skupine i rock bendovi.
Čim je otvorena imala je ta trasa formalnih problema, sa šumarima koji održavaju cestu. Sponzor Pivske ceste – černohorska pivovara, stavila je naime, na oznake na stazi svoj logo, što je ocijenjeno kao nedopuštena reklama, pa su table skinute, te su zamijenjene novima na kojima je portret Petra Bezruča. No, zacijelo se pitate, a možda i nestrpljivo čekate da saznate – tko je Petr Bezruč, i zašto je on važan, te kako to da se po njemu zove bicklistička staza, pa još k tome pivska? Riječ je o velikom češkom pjesniku, vjerojatno i najvećem, o bardu, koji nije napisao mnogo, ali gotovo sve što je izašlo ispod njegova pera postalo je antologija. Zbirka pjesama Šleske pjesme iz 1909. godine nepremašeni je vrhunac češke poezije, preveden na mnoge jezike, koji mu je osigurao mjesto na Olimpu nacionalne književnosti i kulture uopće. Bezruč je, kako je zapisao njegov biograf, blistavi i gromoglasni pronositelj istine o socijalnom i pučkom stradanju šleskog čovjeka, on je bio njegov glas i savjest u trenutku kad je to bilo najpotrebnije. Radi se o pjesmama punim dramatskog patosa i simbolike, pisanima najčešće u formi balade. Ostavio je silan utjecaj na sve slijedeće generacije poeta. Inspirirao je i najvećeg među češkim pjesnicima-pjevačima, pokojnog Karla Kryla, a aktualni vladar tamošnje kantautorske scene, Jaromir Nohavica uglazbio je njegovu autobiografsku minijaturu Tko na moje mjesto?
 Rodio se 1867. godine u Opavi, kao Vladimir Vašek, a nakon završene gimnazije u Brnu, studirao je u Pragu klasičnu filologiju, no nakon tri godine napušta studije. Vratio se u Brno i zaposlio kao činovnik u pošti, a od 1899. godine objavljuje pjesme pod pseudonimom Petr Bezruč. Izbor novog imena nije bio tek puki pjesnikov hir, nego je htio i na taj način pozornost s autora preusmjeriti na sudbinu likova o kojima piše. I uspio je, jer dugo ni u redakciji kojoj je slao pjesme nisu znali tko se krije iza toga imena. I u privatnom životu bio je takav – jednom su ga promaknuli u upravnika pošte, a on je drugi dan dao ostavku i vratio se na svoj činovnički posao. Iako je na prijelomu stoljeća Bezruč ozbiljno obolio, poživio je sve do 1958., odnosno čak 91 godinu. Obični mali čovjek i njegova jednostavna i uglavnom gorka sudbina bili su uvijek u središtu Bezručova svijeta, a tu je negdje, barem kada je o Česima riječ, i pivo. A na samom početku 20. stoljeća, 1902. godine osnovao je Bezruč u Brnu turističko društvo Noha – The Foot (Noga), koje je on sam zvao Čopor (Smečka), s kojim je organizirao nebrojene izlete u Černu Horu i okolicu. Na tim izletima, koje je nazivao umilnim imenom plaženja, uglavnom su se ispijale goleme količine černohorskog piva, koje je Bezruč obožavao, jednako kao i tamošnju arhitekturu i povijest toga kraja. Bio je, štono bi se reklo, od glave do pete, pravi hedonist, epikurejac, te bonvivan. Ostali su zapisani i zapamćeni i mnogi stihovi u slavu piva iz lokalne pivovare, poput ovoga koji kaže: Kome nije dano ozgore/Taj ne zna put do Černe Hore.
Godine 1907. organizirao je Petr Bezruč po prvi put proljetni turistički pješački izlet u Černu Horu, koji je sadržavao posjet pivovari. Među sudionicima toga povijesnog događaja, čija je stota obljetnica proslavljena prošle godine bio je i doktor Karel Absolon, speleolog, gorljivi i marljivi istraživač podzemlja moravskog krša, kojega, Absolona, dobro poznaju i naši speleolozi. Naime, u godinama neposredno prije Prvog svjetskog rata istražio je i opisao špilju Vjetrenicu u hercegovačkom kršu iznad Dubrovnika, a mnogo puta proputovao je Dalmacijom, Crnom Gorom i Hercegovinom. Dakle, proljetni pohod na Černu Horu ušao je u legendu, pa i po tome, što su sudionici za svoj poseban znak raspoznavanja izabrali da nose po jednu žutu čarapu. Na lanjskoj proslavi agencija Dobar dan organizirala je i obaranje češkog rekorda u broju ljudi sa žutom čarapom, i uspjela – u pivovaru je došlo 554-ero ljudi i šest pasa s po jednom žutom čarapom, a računajući i one bez znaka raspoznavanja, u pivovari je toga dana bilo više od 750 ljudi. Tom prilikom, otpjevana je i pjesma koju su na prvom pohodu napisali i skladali Petr Bezruč i Kašpar Krasa, u kojoj je opisan nastanak tradicije žute čarape, opjevan černohoski kraj i njegovo pivo, a sve skupa postalo je značajnim doprinosom razvoju turizma. Nedaleko je i Dolina Bijelog potoka, gdje se održava stogodišnja manifestacija Pozdrav proljeću, uz bacanje u potok Morane, poganske božice smrti. Bezruč je sa svojim čoporom u Pozdravu proljeću sudjelovao redovito od 1912. do 1933. godine, a na to podsjeća i spomen ploča koja je 1968. godine postavljena na mjestu održavanja te manifestacije.
Eto, puno je toga, no to niti izdaleka nije sve. Pivska cesta Petra Bezruča samo je jedna od mnogih staza koje vrve turistima, i domaćim i stranim, izletnicima, ljubiteljima prirode, onima koji se žele opustiti, maknuti iz urbane vreve, i pivopijama. Upravo ovi zadnji u posljednje vrijeme najviše dolaze na svoje, jer sve je više biciklističkih i drugih cesta koje završavaju u nekoj od lokalnih pivovara, pa one sve više konkuriraju vinskim cestama, koje u tom, poznatom vinogradarskom kraju, imaju dugu tradiciju. Za tim primjerom poveli u se i drugi. Plzenjski prazdroj ima ih čak četiri. Sve su u sjevernoj Moravskoj, gdje plzenjski koncern ima u mjestu Nošovice pivovaru Radegast, koja svoj zlatni ječmeni sok reklamira sloganom Hvala Bogu, život je gorak. Te staze, od kojih je posljednja otvorena ovog ljeta, sijeku se i nadopunjuju s drugim biciklističkim turama, pa izletnici mogu birati dužinu i trasu vožnje, a u 47 gostionica i krčmi što se nalaze na samoj cesti, mogu dobiti besplatne mape i razglednice. Istovremeno, mogu sudjelovati u zanimljivom natječaju, za sudjelovanje u kojem takmičari moraju na stazi uzeti besplatne igraće karte s pravilima, prikupiti deset štambilja i znati odgovore na pitanja kojima se provjerava njihova vještina i iskustvo. Samo tijekom ove sezone male, lokalne pivovare organizirale su stotinjak sličnih akcija. Primjerice, pivovara Polička priredila je dan otvorenog podruma, a pivovara Chodovar u Chodovoj Plani Europsko prvenstvo u kotrljanju drvene pivske buradi. Ista pivovara otvorila je u svom tvorničkom krugu hotel, a u ležnim podrumima uredila je restauraciju s 260 mjesta.
Program pivskih cesta osmišljen je 1995. godine, s ciljem da se male pivovare izbore za svoj dio kolača u globalizacijskom košmaru, koji je počeo uništavati sitne pivare, a negdje od 2003. desetak regionalnih pivovara sudjeluje u turističkoj ponudi, koja osim u dvorce i druge arhitektonske spomenike, strane turiste dovodi i u male pivovare. Na početku projekta na pivskoj stazi bile su pivovare Svijany, Nova Paka, Nachod, Chodova Planá, Pivovarský dům Prag, Polička, Český Krumlov, Třeboň, Jihlava i Černá Hora. Poznate su i južnočeške pivske ceste, koje je organizirala regionalna turistička zajednica. U ponudi je posjet i razgledanje osam pivovara, među kojima su i Budějovický Budvar, Bohemia regent i Eggenberg. Pivski turizam nudi jednostavne, lako provedive, a atraktivne i tražene stvari – razgledanje proizvodnog pogona, degustaciju i prodaju piva. Stoga sve više malih lokalnih pivovara dobiva pridjevak 'tourist-friendly', uključuju se u projekte pivskih cesta, i u pogon puštaju posjetitelje i kad nije dan otvorenih vrata. Od 2005. godine izdaje se brošura Pivske ceste, čiji izlazak podupire Ministarstvo poljoprivrede.
Dakle, češki pivski turizam cvate, i širi se zavidnim tempom i ritmom. I ne samo pivski. Biciklisti, koji su u toj zemlji veoma brojni, pa je po cijeloj državi, posve uobičajena slika autobusa, koji za sobom vuče prikolicu punu bicikla, dobili su recimo, nedavno u središnjoj Češkoj cestu stopama mačka Mikeša. U Jeseniku se priprema otvorenje biciklističke staze koja će podsjetiti na tamošnje vještičje procese. U regionu Hranicko nastaje jedinstveni projekt staze vjetrenjača, koja će spojiti tamošnju bogatu povijest mlinova – vodenica i vjetrenjača… Zvuči sjajno, a tako jednostavno, zar ne. Samo treba imati kliker.

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Nacrtaj mi krigl

Olaf Gulbranson_A.jpg
Olaf Gulbranson_A.jpg





Najnovije iz kategorije Reportaže