U posljednjih sto godina najpopularnije rusko pivo je i dalje Žiguljovsko. Ono je prvi put svareno na Volgi, u gradu Samari. To piće je, bez obzira na svoju masovnost i „sovjetski" imidž, izravni rođak meksičkih vrsta Dos Equis i Negra Modelo, koje su popularne među partijanerima u čitavom svijetu.
Pivovaru Žiguljovsko otvorio je u Samari 1880. Alfred Josef Marie Ritter von Vacano, austrijski aristokrat mađarsko-njemačkog porijekla. Von Vacano se pokazao kao izvanredan proizvođač piva i genijalni trgovac - samo za nekoliko godina malena, polumrtva pivovara pretvorila se, dospjevši u njegove ruke, u najbolju rusku industriju koja, sa svojom elektrostanicom, rijetkim za to vrijeme električnim hladnjacima, željezničkim i riječnim transportom te rigoroznim higijenskim standardima, nije nimalo zaostajala za zapadnim.
Međutim, uz čitav svoj pragmatizam austrijski trgovac bio je sentimentalan i romantičan: tvorevinu svojih ruku nazvao je u čast Žiguljovskih litica, živopisnog mjesta na Volgi koje se povezuje sa Stenjkom Razinom, ruskim Robinom Hoodom.
Tvornica je varila nekoliko vrsta piva, no posebno popularno bilo je tamošnje lager pivo - vrsta piva koja je gotovo zaboravljena u Europi. Bečki lager sličan je dobro nam poznatom Pilsneru (pivu od svijetlog slada koje dozrijeva pri takozvanom „donjem vrenju"), ali je zgusnutije, zasićenije boje, od boje jantara do crvene, s jako izraženim gorkim okusom hmelja. Krajem stoljeća pivo od von Vacana ne samo da su prodavali u svim boljim restoranima bogate volžske regije, nego i u inozemstvu. Otmjen okus piva bio je rezultat visoke kvalitete sirovina, provjerenih standarda proizvodnje i poznate volžske vode koja u to vrijeme još uvijek nije bila zagađena.
Ispalo je da sovjetska vlast nije mogla uništiti životno djelo Austrijanca, koji je početkom stoljeća dobio rusko državljanstvo: boljševici su oduzeli od stranca tvornicu i poslali ga da umre u Austriji u bijedi, no sačuvali su kulturu proizvodnje. Početkom 30-ih pivovaru Žiguljovsko posjetio je Staljinov ministar prehrambene industrije Mikojan, pohvalio okus i rad Bečlije, no naredio je da se promijeni buržujsko ime pivovare. Odluka je brzo donesena: preimenovati pivo u čast same tvornice. Otud i naziv Žiguljovsko.
Uskoro je recept Žiguljovskog postao standard za čitavu državu: pivo s takvim nazivom varili su u SSSR-u u više od 700 mjesta. Nekoliko stotina tvornica pravi ga i danas po čitavom teritoriju nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, no pravo Žiguljovsko je ono koje se vari u pivovari Žiguljovsko. O kvaliteti tog pića govore dvije činjenica: u Moskvi ga poslužuju samo u nekoliko restorana te, iako je jeftino i pristupačno svima, košta onoliko koliko i uvozni engleski Ale. Pravo Žiguljovsko se ne prevozi u bocama, to je „živo", nepasterizirano pivo.
No vratimo se na početak. Odakle u čitavoj priči Meksiko? Kad je von Vacano bježao iz Rusije u Austriju, nekoliko je austrijskih proizvođača piva otišlo trbuhom za kruhom iz Europu u Meksiko. Tamo su započeli proizvoditi lokalni Bečki lager koji je kasnije postao poznat kao Dos Equis i Negra Modelo. Šteta, no u 20. st. ta je vrsta piva izumrla u Austriji, čak u pivovari gdje su je prvi put proizveli sad vare pilsner. Preživjela je samo u Rusiji i Meksiku. Međutim, Rusi smatraju da je Žiguljovsko više pravi bečki lager nego što je meksički bečki. Žiguljovsko je, kao i njegov prototip, svareno na europskom hmelju, a ne na onom slađem, američkom.
Izvor Ruski vjesnik
