Pivo u stihu i prozi

Žene koje pušu u čvorove

Ece Temelkuran   |   22.10.2020.     327

Žene koje pušu u čvorove

Predvečer prethodnog dana Amira je, držeći u ruci limenku piva, vikala na taksista: „Znači, sad nas nećeš pustiti u taksi?!“

Mračilo se. Budući da je to trebao biti moj posljednji dan u Tunisu, Amira i Maryam su se nas silu pomirile, kao snaha i zaova koje se poljube za blagdane. Ja sam bila nervozna zbog povratka u Tursku. Ondje su novinare hrpimice bacali u zatvor. Nisam u stanju trpjeti njihovu dramu. Zbog toga ih ne pritišćem.

Usprkos svoj tihoj napetosti u zraku, privremeno primirje služi svojoj svrsi i nemam više snage miješati se. Vjerojatno ih više nikada neću vidjeti. Osim toga obje su se izgubile tijekom dana. Slučajno sam kroz prozor Maryamine vidjela da se moli, opet vrlo dugo. Živčana se vratila u hotel. Viče na sve što naiđe: na komarca, na jasmin, na zrak, na hotelskog portira Kamala…

Uopće je nisam odvela na stranu pitati što joj. Nije me briga. Cio dan sam skupljala snagu za povratak u domovinu. Surfala sam internetom da vidim što se događa u Turskoj. Kad smo se konačno našle u dvorištu, sve tri smo se spasile od dosade povodeći se za Maryaminim  entuzijazmom s kojim je bezbroj puta pohlepno izjavila: „Večeras moram puno, ali baš puno piti“.

Otišle smo u trgovinu jer smo očekivale da će alkohol u hotelu biti skup. Alkohol se prodaje u skrivenom dijelu trgovine. Zapravo, u cijelom gradu postoje dvije trgovine u kojima ima alkohola. Kad su u njega ušle tri žene, kao da je vrijeme stalo. Sva trgovačka i ljudska aktivnost je stala i svi su uprli oči u nas, gotovo zaustavivši disanje. Mi smo pak napunile torbe domaćim pivom po imenu Celitia.

Amira i Maryam u svom stilu iskazale pasivno-agresivno ponašanje prema okupljenoj ekipi alkoholičara i konzervativnih potrošača alkohola. Konačno smo jedno za drugom sakrile piva u četiri torbe da se ne vide i izašle na ulicu pronaći taksi. I pronašle smo. Kad je Amira napravila prvi korak, torba joj je udarila u koljeno i jedna limenka je ispala iz torbe. Taksist se tada šokirao i viknuo savjesno poput kakvog američkog poštara koji je ustanovio da se u pošti nalazi virus SARS-a.

„Alkohol! Alkohol! Ne. Ne! Ne možete ući!“

Amira je jednom nogom u već autu i ne izlazi. Gleda u čovjeka. Bila je spremna za svađu, vidjela sam joj to na licu. Tad je povikala: „Znači sad nas nećeš pustiti u taksi?!“

Čovjek je vikao kao lud: „Alkohol! Alkohol!“

Amira je sumnjivo blagim glasom nastavila: „Znači, nećeš nas pustiti! Znači, tako!“

Rekavši to, otvorila je limenku piva i ispraznila je po stražnjem sjedalu.

Taksisti je nagazi gas, a Amira se stropoštala na zemlju. Maryam i ja ne možemo progovoriti od iznenađenja, ali Amira se smije. Sjela je na zemlju kao da se ništa nije dogodilo i ne može progovoriti od smijeha.

„Što sam napravila?!... Kako li samo…“

Maše pivom koji drži u ruci: „Sad će lijepo morati ritualno oprati auto.

I Maryam se počela smijati: „Ili će u pakao otići vlastitim autom!“

Tako smo se smijale nasred ceste, kao da smo jedine na svijetu. Posve suprotno od osjećaja poraženosti i zgaženosti koji smo do tada imale. Konačno smo pronašle dovoljno grešnog taksistu, stigle do hotela i uz treće pivo u nizu primile poruku madam Lille, koju je ma pladnju donio portir Kamal…

(Žene koje pušu u čvorove, 8. poglavlje, str. 85-87)

"Žene koje pušu u čvorove" prča je o četiri junakinje iz Egipta, Turske i Sirije koje zajedno bježe iz svojih matičnih država. postao je bestseler u Turskoj. Roman je to ceste koji iz ženske perspektive, kroz putovanje od Tunisa do Libanona, sagledava mogućnosti i prava žena u suvremenom islamskom svijetu. Muškarac je slomio srce jednoj ženi. Četiri žene odlučile prijeći pustinju kako bi ga ubile. Riječ je o prvome romanu ove vrste. Nitko do tada nije na turskome napisao roman ceste u kojem su četiri glavne junakinje nezapadnjačke žene i čija se radnja događa na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi.

Glavne su junakinje u romanu uistinu iznimne i kompleksne: zapravo je riječ o suvremenim muslimankama koje su u potrazi za svojom biti. One su istodobno ranjive i snažne, krhke i odlučne…

Odluka o tome da krenu na put bez unaprijed dogovorenog odredišta i cilja – osim osvete koju kuje madam Lilla – i način na koji se te žene međusobno podupiru i razmjenjuju najintimnije priče nude nam mogućnost da zajedno s njima propitujemo odnos slučaja i sudbine, kao i stvarnoga i prividnoga života. U knjizi se osobno pretvara u političko i obrnuto, pa čitajući knjigu postajemo svjesni činjenice kako je u svakodnevnom životu politička sfera isprepletena s najintimnijom.

Ece Temelkuran, rođena u Izmiru 1973., jedna je od najpoznatijih turskih književnica, novinarki i političkih komentatorica, koja redovito objavljuje u turskim listovima, ali i u časopisima The Guardian, The New Statesman, The New Left Review, Le Monde Diplomatique. U istraživačkim publicističkim radovima bavi se temama koje su u Turskoj izrazito kontroverzne, poput kurdskog i armenskog pitanja, ženskog pokreta i pitanja političkih zatvorenika. Dobila je mnogobrojne nagrade pa tako i nagradu Pen for Peace i nagradu za turskog novinara godine.

Radila je kao suradnica na Sveučilištu u Oxfordu te na Reutersovom Institutu za istraživačko novinarstvo.

Kao dugogodišnja kritičarka Erdoğanova režima, nakon velike čistke progresivnih, lijevo orijentiranih snaga u Turskoj, napustila je svoju zemlju i sada živi u Zagrebu.

Objavila je dosad trinaest knjiga, od čega tri knjige pjesama u prozi, tri romana i tri publicistička djela, te niz knjiga novinskih kolumni. Knjige su joj prevedene na brojne jezike.

Na hrvatskom su joj dosad objavljene knjige ‘Zvuk banana’ (2006.), u kojemu piše o Hezbollahu  ‘Planina boli’ (2013.), u kojoj propituje ulogu nacionalnih mitova i priča te nas vodila u samo središte tursko-armenskoga sukoba, ‘Žene koje pušu u čvorove’ (2015.), roman ceste u kojemu tematizira položaj žena u islamskom svijetu, 'Kako ostati bez domovine: Sedam koraka od demokracije do diktature' (2019.) u kojoj detektira korijene autoritarnog populizma koristeći gorku lekciju naučenu u Turskoj da bi upozorila zapadne demokracije kako nipošto nisu imune na taj problem.

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Murphyjev zakonik, Šekspirova mudrost

Nacrtaj mi krigl






Najnovije iz kategorije Pivo u stihu i prozi