Pivnica.net

Pivo u stihu i prozi

Ždral je ispustio kamen

Marko Tomaš   |   23.04.2021.    

Ždral je ispustio kamen

Navučeš preko sebe i poplun i staru sintetičku deku a opet ti je hladno. Znojiš se, čelo i kosa su potpuno mokri, a u kostima studen. U dnu trbuha i leđa bubri ledeni vjetar koji na mahove prođe kroz cijelo tijelo. A misli su ti sablasni lunapark. Keze ti se kao zli klaun. Nijedna se ne čini kao sklonište.

Svaka završava izvjesnošću – gotovo je, smrtno si bolestan, ovo su ti posljednji dani. Nekom svemogućem biću obećavaš priznati vlast nad tvojim životom samo da ti ga sačuva. Potpuno ćeš promijeniti svakodnevicu, tijelo će ti postati svetilište koje ćeš njegovati poput rajskog vrta. Tkogod je bez prekida bančio najmanje pet dana zna kako sam se osjećao.

Nije mi to bilo prvi put. Sada je počelo nakon što sam proslavio četrdeseti rođendan. Činilo se da sam u idealnoj situaciji. Život mi je bio beznadno stabilan. Bio sam u mirnoj i ugodnoj vezi godinama. Karijera se pomalo ali konstantno razvijala. Okruživali su me ljudi koje sam cijenio i bio poštovan sukladno postignućima i ljudskim kvalitetama. Našao sam se, dakle, u slijepoj ulici. Pomisao da će sve ostati tako jednolično narednih dvadeset, trideset godina, koliko već poživim, bila je strašna kao dlakavi pauk na ustima usnulog čovjeka. Alkohol sam nekoliko godina imao pod kontrolom. Postao sam iritantno umjeren i, uopće, u svemu oprezan čovjek. Sve je bilo, mogu vam reći, idealno poput živčanog sloma. To me mučilo, žuljalo kao zgužvani uložak u tijesnoj cipeli.

Užasavala me pomisao, recimo, da se više nikada neću zaljubiti. Volio sam ja svoju ženu ali to, zapravo, više nisam mogao zvati ljubavlju. Ona je bila Sudbina za koju sam se vezao. Ravna crta, udoban madrac sa svježom i zategnutom posteljinom. Borio sam se da prihvatim da ta posteljina više nikada neće biti zgužvana, da se neću zaljubljivati poput tinejdžera, onako kako sam se i u nju zaljubio. Imao sam tek četrdeset godina, a činilo se da je život završen. Nikome nisam govorio o tome. Živio sam Sudbinu i, po starinski, sebi govorio da pokušam samo zamisliti kako je drugima koji nisu sretnici poput mene. Nikada nisam bio bolesno ambiciozan ali uvijek sam htio više od života, ni u čemu se nisam štedio, a ostvarivanje toga dovelo me u situaciju kakvu sam prezirao – staru dobru malograđansku udobnost o kakvoj su sanjale generacije prije nas. Život je ništa do apsurd.

Usred svih tih unutarnjih previranja dogodi se ova nesretna pandemija. Svakodnevica pukne kao porozna kost. Zatvore nas svakog s njegovom Sudbinom. Konačno ukinu svaku budućnost pa i onu kratkoročnu i privatnu. Problem je što sam ja osjetljiv, sentimentalan tip. Zbog toga sam, valjda, uvijek i tražio više i drugačije u životu, težio raznim obratima sve kako se ne bih sveo na odraslog čovjeka koji tuli nad uspomenama. Sad sam ostao zatvoren s njima, sa sudbinom u ženskom obličju i sadašnjicom koja se sastoji od kućanskih i paničnih pokušaja da spasimo poslove. Pri tome uz jutarnju kavu brojimo zaražene i mrtve. A svaka smrt za koju čuješ otključava škrinju s uspomenama. Svejedno, onih prvih mjeseci se nekako guralo. Čistio sam se od socijalnih neuroza. Prijala mi je ta situacija. Nakon prvotne potpune izolacije, kad se slegla početna panika počeo sam se nalaziti s prijateljima u dugačkim šetnjama. Shvatio sam da su posljedice situacije gore nego što sam pretpostavljao. A ja naginjem zamišljanju najgorih mogućih raspleta. Valjda u nedostatku budućnosti, većina ljudi koje znam, ako nisu potonuli, počeli su histerično proizvoditi sadašnjost kao nekakvo zamjensko sutra. Pretrpali su se obvezama i planirali stvari koje je bilo nemoguće predvidjeti. U nedostatku komunikacije na kakvu su naviknuti jedini način da sebi potvrde da je sve uobičajeno, samo eto malo su se okolnosti promijenile, bilo je da te teroriziraju gomilom informacija o tome što su tog dana radili i na kakve su samo sjajne ideje došli. Usred pandemije ljudi su zaboravili da pitaju jedni druge kako su. Još ne vjerujem da za tako kratko vrijeme možemo potpuno izgubiti osjećaj za stvarnost koju dijelimo s drugima. Slagali su iluziju na iluziju i tako od sebe pravili utvare, a sve jer se panično plaše prihvatiti da nam je na neodređeno vrijeme ukinuta mogućnost budućnosti. Zaboravili su da je apsurd jedini adekvatan odgovor na apsurdne situacije. Konačno se i meni potvrdilo ono što sam odbijao prihvatiti – ljudi nisu sami po sebi, tvore se od veza, relacija s drugima i stvari koje rade u životu. Tako je u najboljem slučaju. Ona jadnija varijanta jest da su uvjereni da su oni ono što posjeduju pa panično grabe i otimaju, ponižavaju se, ulizuju, a sve ne bi li ostvarili kakvu sitnu ili nešto krupniju korist.

Počeo sam primjećivati kako tjelesno propadam. Obraćam pažnju na do jučer nevažne stvari. Zagrebem noktima po zadebljaloj peti i s gađenjem isperem mrtvu kožu. Računam koliko je te kože s vodom otišlo u slivnik. Zamišljam kako se i drugi organi ponašaju poput kože. Čovjek u takvoj situaciji nema razloga da se ne posveti i duševnom propadanju i gubljenju unutarnje ravnoteže.

Prvo sam se prestao javljati na pozive u šetnju ili na pivo u parku. Zatim sam se počeo svakodnevno opijati. Isprva sam pio isključivo poslije šest popodne. Zatim sam uz kavu pio prvu dnevnu rakiju. Poslije ručka bih popio pivo ili vino. Odspavao bih sat vremena a onda sjeo ispred televizora ili računara i krenuo piti kako i dolikuje čovjeku – samoubilački. Iskustvo mi govori da svakodnevno opijanje treba zaustaviti u točki kada sasvim izgubiš apetit. Tada postaješ tek medij s pomoću kojeg alkohol održava samog sebe, jer se on ponaša poput virusa. Oživi tek kada te preuzme i onda živi kroz tebe.

Ne znam kako je najbolje da vam opišem tu svoju sklonost. Možda, vidite, zaboravio sam kako se zove pisac u čijoj knjizi neki derviš jednom laiku objašnjava mistični derviški ples, kojim je ovaj oduševljen, a derviše dovodi u neku vrstu transa. Naš se planet okreće od istoka prema zapadu. Velikom brzinom. Ali mi to ne primijetimo iako to kod svakog čovjeka izaziva vrtoglavicu. Naviknuti smo na nju toliko da nam je ona postala normalno, redovito stanje. A upravo ta vrtoglavica kod nas stvara iluziju da su, recimo, planine nepomične. Ne osjetimo, eto, ni da se Zemlja okreće. Mi ne možemo ništa pouzdano vidjeti. To može samo Bog koji je u stanju neprestanog mirovanja. Derviši pak plešu tako što se vrte u smjeru suprotnom od Zemljinog okretanja. Vrtoglavicom tako neutraliziraju vrtoglavicu, odmotavaju vlastitu svijest i dovode se u stanje kada mogu vidjeti svijet onakav kakav zapravo jeste. Dobiju uvid u najmističnije stvari. Od nekih tajni oni neposvećeni se više nikada ne oporave. A neki vide ono o čemu se ne priča. E, ja vam tako pijem, do transa, vrtoglavice od koje vidim dalje i dublje od drugih, razotkrivam tajne nedostupne onima koji prostodušno vjeruju onome što vide. To zna biti tako stravično da me dovede do drhtanja u kojem me ni ljubav ne može ugrijati.

Zadnji put sam shvatio da tako neću još dugo. Ženi sam se zahvalio i bez objašnjenja odselio od nje. Prijateljima se ne javljam već dugo vremena i sada sjedim ovdje s vama. A do ovog jezerceta, bare, što li je, prošećem svaki dan, pa sjednem na klupu i razmišljam. Prethodno tu gore, u hotelu Termal gdje spavam, popijem u Taverni dvije čaše ovdašnjeg rizlinga koji se tako više ne zove. Ispuni me nekim spokojem, možda jer se, otkad sam došao u Daruvar, držim isključivo njega. Moram priznati da mi je pravo otkriće, nekako je prisan, obiteljski, nepretenciozan. Uopće, slabo sam išta znao o ovom gradiću. A ovdje sjedimo jer me ova ptičurina što stoji usred ove bare koja okružuje bazene tu dovela. Morao sam negdje otići, pobjeći od sebe i onog drhtanja. Krenuo sam za prvim znakom. Za ždralom iz mog sna.

U jednoj od noći kada ni pićem nisam mogao smiriti drhtavicu usnio sam san koji sam doživio kao neki znak. Ljudi se okreću mistici i Bogu kada su u lošem stanju. Ni ja nisam izuzetak. U takvim stanjima konzultiram čak i sanjarice. Sklon sam svakovrsnom praznovjerju. Bio sam u stanju polusna, deliriju neke vrste. Tada su snovi toliko realistični da ih uopće ne možeš odvojiti od iluzije stvarnosti. Čovjek je „normalan“ dok god je u stanju razdvajati različite iluzije. Kada se između njih izbriše granica nestane i tebe za ovaj svijet. Izgubiš se na nekoj vrsti ničije zemlje. Vjerujem da je tamo življe nego ovdje ali to još uvijek, smatram to srećom, ha ha ha, neću imati prigodu posvjedočiti. Pored kreveta u kojem sam spavao stvorio se ždral. Ne znam kako je uletio kroz zatvoren prozor, ali u snovima je sve moguće. Stao je iznad mene kao švicarski gardist. U podignutoj nozi je držao knjigu. Bilo je toliko neobično da sam se trgnuo iz tog polusna i odmah ustao, sjeo za kompjutor i krenuo tražiti što znači sanjati ždralove. Pretražujući sam uočio da Daruvar u slobodnom prijevodu s mađarskog znači Ždralov dvorac. Istog trenutka sam pomislio da trebam doći ovdje. Nisam bio u stanju drugačije donositi odluke, bio sam spreman vjerovati i u dnevni horoskop. Miran gradić, pri tome lječilište. A meni je bio prijeko potreban mir, a ni liječenje mi ne škodi.

Nisu uzalud stare civilizacije tražile termalne izvore i oko njih pravile naselja. Ovdašnji starosjedioci, narod Jasa, zvali su iscjeliteljima. Hadrijan je ovom području dodijelio status municipija, eto koliko su vrela tople vode značila još starim Rimljanima. Smiješno mi je što se u vrijeme Osmanlija ovaj prostor zvao Ilidža. Ima nekih dijelova koji me i podsjećaju na onu sarajevsku Ilidžu, prije svega možda ove predivne aleje o kojima se nisam dovoljno raspitao, a uočio sam neko neobično drveće. Sve sam vam to saznao zahvaljujući onom ždralu koji je uletio u moj bolesnički polusan. Priča o tome kako je ždral završio na grbu naselja s kojim ždralovi nemaju nikakve veze me je i privukla ovamo. Kad su osnivači suvremenog Daruvara, obitelj Janković, uspjeli povratiti plemstvo odlučili su na obiteljski grb staviti tu močvarnu pticu jer se smatralo da su ždralovi stražari nad vladarskim snovima. Kada vladar zaspi oko njegovog kreveta stražare ždralovi za koje se vjerovalo da nikad ne spavaju jer i to čine stojeći. Kada su na straži nad vladarskom posteljom u podignutim nogama drže kamen. Ako bi se ipak dogodilo da neki ždral stražar zaspi kamen bi pao i prenuo ga iz sna. Nekad se, eto, smatralo da je ždral ptica dostojna, valjda zbog gordog držanja, da se druži s vladarima pa čak i da s njima dijeli spavaću sobu.

Danas tri ždrala čuvaju vaš grad. Dobro sam se informirao. Valja odati tajne okupatoru! Jedan je nad ulazom u gradsku knjižnicu, na grbu gdje mu je i prirodno stanište, ahahahah! Drugi je iznad ulaza Sokolskog doma, a ovaj treći, ispred nas, tu je od prije trideset i kusur godina. Njega su od otpadnog prokroma iz čuvene tvornice Dalit izradila dvojica negdašnjih radnika tvornice.

Kako je to nekada išlo, tuga me spopadne kad se sjetim. Moj rođak iz Maribora, radnik na željeznici, od otpada iz firme je sagradio pravu mini željeznicu s vlakićima na akumulator, manja djeca se mogu voziti sjedeći na vagonima. Ljudi su bili ponosni na to čime se bave. Eh, neću u tom smjeru, ne smijem, samo ću potonuti. Svakog dana dođem ovdje, prošećem kroz kupališni park pokraj bazena, dođem do jezerceta, tako tituliram ovu baru prekrivenu lopočima, sjednem i zahvalim metalnom ždralu što me trgnuo iz košmara.

Ne znam zašto vama sve ovo pričam, kao da vi ne znate sve to. Što? Jesam li odlučio što dalje? Htio sam vas pozvati na rizling, možete pivo popiti ako vam je draže, toliko budućnosti nam je dozvoljeno. Osobno nisam sklon pivu, ali kažu da vam je ovaj craft niz Peti element sjajan. Doktore, pobogu, pustite me čovječe s tim što pijem, prija mi ovo pripito stanje. Doduše, na volju vam, moje je da pijem, a vaše da me odgovarate. Ne pretjerujem, vjerujte, ne idem u smjeru suprotnom od Zemlje. Kosti su mi ugrijale masaže i voda u toplicama. Uostalom, jel' shvaćate da me ovdje donijela roda? Da, da, znam da to nisu iste ptice, ali su u bližem srodstvu nego i jedna i druga s čapljama. Kad smo kod čaplji imam jednog prijatelja u Čapljini, tko zna što li je s njim? Možda bih se trebao početi javljati ljudima. Puno mi njih piše, zabrinuti su, javio sam im samo kolektivnim mailom da ću otputovati na neko vrijeme. Jutros sam razmišljao čak i da nazovem Sudbinu. Razmišljam da je pozovem ovdje. Pod ovim drvoredima, uz ovo prisno nenametljivo vino, možda bismo se mogli ponovno zaljubiti.

Marko Tomaš (Ljubljana, 1978.) piše poeziju, novinske tekstove i eseje. Živi na relaciji Mostar, Zagreb (trenutno), Ljubljana, Beograd. Objavio je knjige pjesama: S rukama pod glavom (2002), Mama, ja sam uspješan (2004), Život je šala (2005), Marko Tomaš i druge pjesme (2007), Zbogom, fašisti (2009), Bulevar narodne revolucije (2013), Varanje smrti (izabrane pjesme) (2014), Crni molitvenik (2015), Regata papirnih brodova (2017), Trideset deveti maj (2018), Skratimo priču za glavu (2021). Publicističke knjige Ivica Osim, utakmice života, biografija (2014); Kolodvor i paranoja, novinski tekstovi (2015); Pisma s juga, eseji (2018./2020). Zbirka pjesama i priča je Odrastanje melankolije (2014), a roman Nemoj me buditi (2019; 2020.). Knjige izabranih pjesama objavljene su mu na slovenskom i makedonskom jeziku, a biografija Ivice Osima i u Japanu.

KAD ČUJEM DARUVAR

28 vrhunskih autora, književnika i novinara, od kojih nijedan nije iz Daruvara – otprilike polovica ih nikada u njemu nije ni bila – napisala je na nagovor i uz poticaj Krune Lokotara tekstove na temu: što mislite kada čujete Daruvar?

Tako je nastao jedinstveni zbornik „Kad čujem Daruvar“ koji, uz potporu Grada Daruvara, izlazi ovih dana iz tiska. Zbornik je ikebana tekstova, u njemu su priče, putopisi, sjećanja, mikroeseji, poezija… Protežu se od doba Aquae Balissae do suvremenosti, poliperspektivno otkrivaju skriveno i nepoznato ili pak meditiraju o (pre)poznatom, mijenjaju Grad i bogate čitatelja, ma otkud on bio. Stvaraju novu vrijednost, za Grad, autore, javnost, promoviraju i bogate identitet.

Uz Marka Tomaša svoj su prilog dali i ovi autori (abecednim redom):Andrić Stanko, Andrijašević Marija, Avdić Selvedin, Blažević Mladen, Branislav Glumac, Dežulović Boris, Ferić Zoran, Gašić Nada, Gazdek Goran, Godeč Željka, Gregur Marko, Herceg Monika, Imamović Emir Pirke, Jergović Miljenko, Konjikušić Davor, Kvesić Pero, Malkoč Zoran, Nikolaidis Andrej, Novak Kristian, Periš Želimir, Pocrnić Mlakar Sandra, Pogačar Marko, Sablić Tomić Helena, Šorak Dejan, Tribuson Goran, Vojnović Goran, Vujčić Josip

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Žena je jednaka kao pivo – dobro miriši, dobro izgleda i prešao bi preko vlastite majke da je se domogneš.
Homer Simpson

Nacrtaj mi krigl






Najnovije iz kategorije Pivo u stihu i prozi