Zauvek i dan više
I SESTRA: Tako smo i mi mislile, ali nismo dobro mislile. Posle drugog, na trećem činu pored nas sede neka devojčica krezava i uvezane ruke...
MLADIĆ: Poslenu volu da mu ne budu prazne jasle! Onaj prodao i treći čin!
I SESTRA: Dabome. Pri odlasku videle smo ga kako loče novu konzervu kupljenu od naše karte. I još mu je preteklo.
MLADIĆ: Rđa mu se u kući nad glavom raspasala... Lepa pričica, hvala ti sestro, što si mi je kaživala!
I SESTRA: Hvala tebi što se priča desila.
MLADIĆ: Ne razumem. Prolazi kroz mene ko voda kroz badanj.
I SESTRA: Zar nisi prepoznao priču?
MLADIĆ: Sećanje mi raste brzo ko uši u đačkoj klupi, no nisam ti prepoznao priču.
I SESTRA: Taj što je prodao kartu bio si ti.
MLADIĆ: Ja? Da ne mesiš vragu brašno, a Bogu trice? Da nisi pobrkala?
I SESTRA: Ako sam pobrkala ja, nije moja sestra, koja ti je dala kartu.
MLADIĆ: A gde ti je sad sestra?
I SESTRA: Ovde. Sedi s tvoje druge strane ko onda u pozorištu.
MLADIĆ: (Okreće se na drugu stranu, odmeri II sestru i zbunjeno.) Ej, vala, dugo vam Mezevo i široko polje. Kad god sam na koga god rđav utisak ostavljao, sestro, toga više ne mogu posle prepoznati, ma s konja na samar sedao. A stvar zaboravim, veruj mi, brzinom kojom se kapa krade. Evo, ja bih se zakleo da gospođicu nikada nisam očima gledao. Ka slepac bez očiju i u podne.
II SESTRA: Video si me ti, golube moj, još kako si me video! I to davno. Imala sam tada sedam godina i nosila sam lutku.
MLADIĆ: U zlo dobi višega se zla valja bojati. I šta je tada bilo?
II SESTRA: Pitao si me golube moj, je li teško roditi dete u sedmoj godini!
MLADIĆ: (Počinje da okoliši.) Ih, ih, mlad delija, a star prosjak! Čovek ti je, sestro, ko glavica crnog luka. Skidaš ljusku po ljusku i očekuješ Bog zna šta, a kad dođeš do kraja, na dnu - ništa. Ama baš ništa!
II SESTRA: Ništa? Veliš ništa? Luk i voda. A suze? Suze si zaboravio moj gospodine!
MLADIĆ: E, sad šmrkni malo i čemerike, moj Stanoje!... A onaj rođak, ili šta vam je bio, što mu pamet radi na vetar, zašto se nije pojavio u teatru?
II SESTRA: Pojavio se, još kako se pojavio.
MLADIĆ: Ma nemoj! I šta je, bogati, šnjime bilo?
I SESTRA: Kako šta je bilo? Pa i to si naravno, bio ti. Samo, mi to nismo mogle znati. (Mladić zbunjeno ćuti.). Nešto si zamukao? Ne umeš ni da zineš. Opsuj bar nešto.
MLADIĆ: Jebem ti mater!
I SESTRA: Što da ju ne bi? Šta joj fali?
II SESTRA: Ti, golube moj, ne voliš pozorište?
MLADIĆ: Ne volim. Zašto bi ga voleo? Čovečiji jezik je popuzljiv i na kvar hvatljiv. Ne verujem ni reč što s dasaka kazuju. Znaš li ti, sestro, šta je pozorište? Pozorište je prva komuna u svet nastala. Falanga, dobro svezana mafija, jedno ostavili, a drugo ne dostigli. Čovek inokosan i samac ko ja, klin u testu, čovek koji ne spada među komunare, nema šta da u pozorištu ište. Uz to, stalno se očekuju od mene viši dometi i napori, ili da se zaljubim u neku upišulju iz tragedije. Da more u bunar precrpljujem. Zašto se ona ne zaljubi u mene? Šta mi fali? Dakle, ne volim teatar. Ali volim da jedem. I najviše volim jela s lepim naslovima. Jelovnik sa vrpcom od svile, zlatom vezen ko "Gorski vijenac" ili "Romeo s Julijom". A unutra čitaš same divote: "Pohovani leptiri, sos tartar" ili "Pita od divljih puževa"... E, kada bi mogo da biram u pozorištu ko u kafani iz jelovnika, to bi bilo nešto za mene. Jer, svakome sav trud mu kroz grlo propada! Zamisli pozorišnu večeru, a ti narediš iz jelovnika nekoliko raznih predjela, to jest početaka predstave! Zamisli u teatru ko u kafani neko lepo sedne i "... la carte" naruči kolač, neko opet voće, a neko, bogami, sirac. Zamisli jelovnik kao tragediju, ili tragediju kao jelovnik! S čarobnom formulom jelovnika: 3+1+3! Nit mu valja bolja kapa ni lepša aljina! "Ušećereno cveće"! Je l' bi volela da probaš? Ne znaš šta je, ali čim okusiš, a vreme u tebi počne da se otapa... Odeš da vidiš neku lepu ljubavnu priču, kad tamo u jednom pozorištu ona ima srećno opraštanje od publike, štono vele happy end! Dakle, o zlu mudri, a o dobru ludi... U drugom teatru nude ti tu istu ljubavnu priču, ali se svršava do zla boga tužno za nas i za njih. A po smrti pokajanja nejma! U trećem pozorištu opet, služe ti uz taj ljubavni obed neko treće predjelo i neku treću poslasticu, jer sit gladnu ne veruje. (Odjednom progovori na savršenom engleskom jeziku.) You can trust me. I know everything concerning Elisabethan theater, Ingmar Bergman and Peter Brook's productions!
Na život, sreću i dobro zdravlje! Prijatna večera
Milorad Pavić (Beograd, 15. listopada 1929. - Beograd, 30. studenog 2009.) bio je poznati srpski prozni pisac, sveučilišni profesor, povjesničar srpske književnosti 17-19. stoljeća, stručnjak za barok i simbolizam. Prevodio je Puškina i Byrona. Bio je i član je Srpske akademije znanosti i umjetnosti od 1991. godine.
Pavić je romansijer, pripovjedač, pjesnik i dramski pisac. Do danas Pavićeva djela imaju preko 80 prijevoda u zasebnim knjigama na različite jezike širom svijeta. Od strane stručnjaka iz Europe, SAD-a i Brazila, Milorad Pavić je nominiran za Nobelovu nagradu za književnost. Oženjen je bio sa Jasminom Mihajlović, koja je pisac i književni kritičar.
Zanimljivo je spomenuti da je na početku svoje književničke i profesorkse karijere, Pavić objavio knjigu pjesama Palimpsesti 1967. godine, pa Povijest srpske književnosti baroknog doba 1970, zatim Vojislav Ilić i europsko pjesništvo 1971. godine. Drugu knjigu pjesama Mjesečev kamen objavljuje 1971., a prvu zbirku priča Željezna zavjesa 1973. Slijede knjige priča: Konji svetoga Marka (1976.), Ruski hrt (1979.), Nove beogradske priče (1981.), Duše se kupaju posljednji put (1982).
Pavić je domaću i svjetsku slavu stekao romanom Hazarski rječnik kojeg je objavio 1984. godine. Ovaj svojevrsni leksikon u 100.000 riječi kritičari i publika brzo su proglasili nezaobilaznim štivom novoga vijeka. Mnogi kritičari zabilježili su da je Pavić pisac čudesne imaginacije i predvodnik europske postmoderne. U drugom romanu Predio slikan čajem (1988.) autor nudi uzbudljivo djelo za ljubitelje križaljki. Godine 1991. objavljuje treći roman Unutrašnja strana vjetra, pa Posljednju ljubav u Carigradu (priručnik za gatanje) 1994.
Pored ovog kvarteta romana koji su ključni za sagledavanje svestranog Pavićevog stvaralaštva, pojavljuje se Šešir od riblje kože (ljubavna priča) 1996., Stakleni puž (priče sa Interneta) 1998., Kutija za pisanje 1999., i romani Zvjezdani plašt (astrološki vodič za neupućene) 2000 i Unikat 2004. godine. (Wikipedija)
