Zašto se u Pardubicama kuha pivo

Velika češka pivska knjiga   |   Zdeněk Susa   |   23.12.2009.     2327

Zašto se u Pardubicama kuha pivo

U malom seocetu Přepeři u blizini Mlade Boleslavi navodno je prije mnogo stoljeća živio medičar po imenu Elis. Sa svojim ukrašenim medenim kolačima obilazio je sve sajmove u okolici. jednom mu se dogodilo u nedalekom Donjem Bousovu, da je njegov štand posjetio pravi pravcati grof sa suprugom i kćerkom. Kontesi su se sviđale licitarske lutke, pa je htjela kupiti cijeli štand. Otac si je to mogao priuštiti i stvarno je kupio sve. Uključujući i medičara.

Medičar se u početku otimao, navodno se s grofom žestoko posvađao, ali je na kraju grofova ponuda bila takva, da je nije mogao odbiti. grofovska kočija je otišla tandrčući, a licitar Elis ubrzo se počeo pakirati. Kamo? Pa, u Pardubice u blizinu dvorca, gdje mu je grof osigurao unosan posao. To je plemenitaška legenda o pardubičkom medenjaku, odnosno o tom kako je preperski medenjak postao pardubički.

Priča nije vremenski situirana, ali plemić, koji kočijom obilazi udaljene sajmove i tamo bira vješte zanatlije koji će pridonijeti uzdizanju ugode i slave njegova sjedišta, svakako spada u vrijeme renesanse, a kod nas je to 16. stoljeće. U to doba vladao je u Pardubicama slavni rod Pernštejna, koji su spadali među najglasovitije i najbogatije plemiće u zemlji. To znači da je onaj grof na sajmu u Donjem Bousovu jamačno bio Pernštejn.
Ali, ne pričam ovo zbog toga. Želim na tom slučaju dokazati, da se Pardubice zapravo greškom smatraju gradom medenjaka. Kao prvo, medenjak je ustvari preperski, a kao drugo, došao je u Pardubice tek u 16. stoljeću. Dakle, tradicija medenjaka je mlada, daleko mlađa od drugih gradskih tradicija Na primjer, pivo se u Pardubicama dokazano kuha od 14. stoljeća, dakle dvjesto godina duže, nego što se tamo peku medenjaci! Pernštejnovi su imali značajnu potrošnju pardubičkog piva, pa je zato za njihove vladavine pivovara proširena, a kapacitet ozbiljno povećan. S iobzirom na stoljetnu tradiciju pardubičkog piva imali su plemići dovoljno vlastitih kvalificiranih pivovarskih stručnjaka i nisu morali majstore pivare skupljati i preplaćivati na sajmovima u tuđim grofovijama. Poznata izreka „Pokazat ću ti zašto se u Pardubicama peku medenjaci“ proizlazi dakle iz pogrešnih povijesnih pretpostavki; daleko točnije bilo bi da se u tom smislu govori o pardubičkom pivu.
U Pardubicama možemo dokazati da i drugi nazivi i iizreke proistječu iz pogrešnih povijesnih pretpostavki, ili izravno iz neznanja. Prebacimo se u polovicu 16. stoljeća, kada su u Pardubicama rasla tri sina Jana iz Pernštejna – Jaroslav, Vratislav i Vojtěch. Srednji od njih, Vratislav, spadao je među osobe od najvišeg povjerenja budućeg cara Maxmiliana II. Godine 1555. na carskom dvoru u Beču oženio je španjolsku dvorsku damu, koja se zvala Maria Manrique de Lara y Mendoza. U to vrijeme nije bilo neobično, da češki plemići uzimaju za žene Španjolke – ipak su habsburška državna zajednica i španjolske zemlje bile u rukama iste loze. Maria Manrique de Lara y Mendoza bila je, pak, u nečem posebna. U sklopu svoga miraza donijela je iz Španjolske voštanu figuru malog Isusa. Ta ju je figura svuda vjerno pratila. Zasigurno i u Pardubice, pa u Prag – kad je njezin muž postao najviši kancelar Kraljevstva češkog – a na kraju i u Litomyšl. Litomyšl je Vratislav dobio 1567. godine i podigao tamo renesansni dvorac, svoje glavno sjedište. Maria Manrique, koja je Vratislavu usput tijekom dvadeset i sedam godina zajedničkog života rodila dvadeset i jedno dijete, ostala je u Litomyšlu i nakon suprugove smrti. Isus je bio tamo s njom, karmelićanskoj crkvi u Pragu na Maloj Strani darovala ga je tek njena kći Polyxena iz Lobkovica. To znači da Isus uopće nije praški, nego potječe iz Liltomyšla, a prije toga iz Pardubica.
A kad smo već kod Litomyšla i Isusa, spomenimo još jednu poveznicu: Isus je za boravka u dvorcu (a bio je tamo do 1628. godine) često s divljenjem promatrao novu novcatu dvorsku pivovaru. Ništa drugo doduše nije ni mogao gledati, pošto pivovara u Litomyšlu stoji tik iza kapije nasuprot glavnom ulazu u dvorac. Prema tome nema sumnje da je i tamošnja pivovara blagoslovljena stalnom prisutnošću voštanog Isusa. Možda se baš zato u njoj dvjesto godina kasnije rodio genij Bedřich Smetana. Ali o tome kasnije.
Maria Manrique de Lara bila je na očigled energična dama, koja je gospodarenje u dvorcu čvrsto držala u svojim rukama U to vrijeme je kod višeg plemstva u Češkoj bila uobičajena korespondencija ili konverzacija na španjolskom jeziku – znanje španjolskog bilo je simbol svjetske razine, jednako kao danas znanje engleskog. Ali Maria Manrique je uvela obvezu da se u Pernštejnu sve vodi na španjolskom, uključujući kuhinjske račune; to je tek bila svjetska razina! Tako, želimo li danas istražiti podatke o potrošnji piva na pernštejnskim dvorcima, moramo u arhivima tražiti riječ „cerveza“, a ne „pivo“.
Uz to još i napomena, da jednako kao što su Španjolske tražile sreću u češkim zemljama, isto tako su se i Čehinje u to vrijeme naseljavale u Španjolsku. A s Čehinjama se u Španjolskoj širila i češka kultura piva, koja tamo vlada i danas. Dokaz za to je jezična kultura španjolskih gostionica. Čeh koji je poznaje povijesne poveznice na čas će baciti pogled na rječnik, pa će ući u pivnicu i naručiti pivo riječima „Una cerveza, por favor.“ Onda će se iznenaditi, kad mu krčmar donese flaširano pivo, a ne točeno, koje piju svi oko njega. Točeno pivo se, naime, naručuje drugačije: „Una caña, por favor.“ Riječ Caña (čitaj: kanja) u španjolskom je jeziku mnogoznačno, označava sve što je šuplje u unutar sebe ima nekakav prostor. To je i slamka, i trstika, i šećerna trska, i ribarski štap, i cjevanica, i koštana srž u njoj, i čizma na njoj. Preneseno i šuplja posuda, dakle čaša. To znači da ne naručujete pivo, nego naprosto čašu. Njen sadržaj se ne specificira, to nije potrebno. Zahvaljujući rano novovjekim kontaktima Španjolske i Češke, svakom je jasno, što se stavlja u čašu. A svijetlo pivo od tog vremena nije samo „cerveza blanca“, „dorada“ ili „clara“, nego također i „pilsen“.
No, malo smo se previše udaljili od Pardubice i Litomyšla. Vratimo se dakle, pokorno iz Hispanije opat u Pardubice, da se podsjetimo, da su u tom gradu od 1650. godine bile dvije pivovare – gradska i dvorska. I da je prva šarža u sadašnjoj modernoj pivovari nedaleko kolodvora skuhana još 1872. godine. I da se danas ovdje kuha devet vrsta piva – od čega jedno bezalkohgolno i jedno za dijabetičare Kako se direktor pivovare zove ing Karel Spilko* njegovo je pivo zasigurno izvanredne kvalitete! Dakle: uđi i ne pravi štetu!1
 
1Kapacitet pivovare Pernštejn je više od 83 tisuće hektolitara, a osim toga poizvodi se ovdje i preko šest tisuće haktolitara bezalkoholnih napitaka i 200 tona slada.
*Prezime Spilko dolazi od riječi spilka, što znači vreoni podrum (op. prev.)
 
Preveo Mato Pejić

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Svatko je dovoljno star da popije pivo, zar ne Mule?
Jack Nicholson

Nacrtaj mi krigl

chances-by-myles-smutney
chances-by-myles-smutney





Najnovije iz kategorije Velika češka pivska knjiga