U selu u kojem je naš otac sredinom tridesetih godina imao gosionicu slavilo se proštenje - kirvaj na svetog Iliju. Bilo je to vrijeme vršidbe žita, vrijeme velikih vjedara, kada ljudi ne štede novca za pivo
Toga su se dana iznosili stolovi u park pored naše kuće, gdje se nalazila i crkva i gdje se okupljalo cijelo selo zajedno s vanjskim gostima. U ugodnom hladu pod kestenima se po čitav dan pilo. Uvečer bi samo jedno bure piva ostalo puno. Tada se, naime, pivo točilo samo iz bureta, flaširanoga uopće nije bilo. Bilo je dakle jasno da će uzmanjkati piva. A već su počeli svirati tamburaši, mladež se počela okupljati na plesu. Na selu su se prave plesne zabave održavale samo triput godišnje - o Božiću, o Uskrsu i na svetog Iliju. Inače se nedjeljom uvečer plesalo tek tako, usput uz usnu harmoniku. No, ja nisam smjela ići na takve plesnjake, pa stoga nije čudno što am se posebno radovala ovim pravim plesnim večerima. Tresla sam se od uzbuđenja čekajući da zaplešem na kirvaju za svetog Iliju. A na kraju mi je svu tu radost pokvarilo pivo! Po pivo se, naime, moralo ići do pet kilometara udaljene Gradiške u pivovaru Lobe, i to zaprežnim kolima natovarenim praznim bačvama. K tomu je naša kobila Ceza bila vrlo nemirna, tako da ju je netko morao čuvati dok se bačve napune pivom i iznesu iz dubokog pivovarskog podruma. Mislila sam da bi po to pivo s tatom mogao ići moj stariji brat, ali on je mijenjao tatu, te s djedom posluživao goste i točio pivo. Mlađi brat bio je još dječak i nije se mogao odlijepiti od ringišpila koji je tada na kirvajima bio rijetkost. Mama me je žalila, ali nije mi mogla pomoći, i sama je imala posla preko glave perući čaše. Tako sam, htjela, ne htjela, bio ples ili ne bio, s tatom ići ja. Cijeli taj ceremonijal trajao je tri sata. Kad smo se vraćali kući, već se počelo smračivati. Tri izgubljena ata nije bilo moguće nadomjestiti. Na selu tada nije bilo struje. Kad padne mrak, moralo se kući.
A to mi se desilo ne jednom! Pa onda nije čudno što već sama pomisao na pivo izaziva u meni gorčinu, čak odbojnost. Kad sam ga ponekad morala piti, nisam ga mogla progutati.
Zanimljivo je, međutim, da mi je za moga prvog posjeta češkoj pivo itekako prijalo - uopće nije bilo gorko, upravo mi je sladilo jezik. Valjda je to bilo zato što sam ga pila u domovini svojih predaka.
Božena Furić, rođena Matušek (1921. - 2016.) bila je dugogodišnja aktivistica češke manjinske zajednice na novogradiškom području i najstarija članica Češke besede Nove Gradiške i okolice. Priču prenosimo iz godišnjaka Češki pučki kalendar (Český lidový kalendář). S češkog preveo Mato Pejić
