Zašto Maigret pije pivo
Jedno od pitanja koje su mi jako često postavljali i na koje sam u početku teško pronalazio zadovoljavajući odgovor, je „Zašto Maigret pije pivo?" Kad je Maigret rođen u jednom mjestu u francuskoj provinciji, u kojem se proizvodi fino bijelo vino, a živio uglavnom u Parizu, gdje preferiraju aperitive.
Obično sam odgovarao: „Da li biste ga radije vidjeli kako pije crème de menthe ili anisette?"
Griješite ako mislite da autor svojevoljno odlučuje o tome da će njegov lik biti sazdan na takav i takav način, i da će imati takav i takav ukus. Stvaranje lika je više misteriozna stvar i dešava se najvećim dijelom podsvjesno.
Da budem potpuno jasan, znao bih reći: „On pije pivo, zato što ne može drugačije, nego piti pivo. A što je s vama - zašto imate dugi nos? I zašto uz većinu jela jedete pomfrit?"
Međutim, nedavno sam bio u Liègeu, nažalost, samo na kratko. Barem se meni činilo da je kratko. Ustvari, tijekom tjedana i mjeseci koji su slijedili, tisuće detalja zakopanih duboko u mom sjećanju opet je isplivalo na površinu.
Na primjer, još jednom sam vidio Rue de l'Oficial, u kojoj je u vrijeme dok sam bio mladi reporter bila redakcija dobrog starog lista Gazette de Liège. Vidio sam Violet, kamo sam zalazio gotovo svaki dan, te centralnu policijsku stanicu. Zbog toga se otad pa sve do sad vraćam da ponovo prođem stazama koje je nekad davno utabao mladi čovjek u bež baloneru.
Da! Oko podneva stao sam na tom mjestu...I u pet popodne, skoro svakog dana, sreo sam nekog od prijatelja na drugom mjestu. Ukupno tri mjesta, koja sam gotovo zaboravio, ali koja danas vidim fotografskom preciznošću i kojima mogu dočarati čak i miris. Tri mjesta kamo sam, pukom slučajnošću, odlazio popiti pivo.
Jedno od tih mjesta je kafe u dnu ulice Haute-Sauvenière, čist i miran, u koji dolaze samo stalni gosti (krenuo sam da napišem insajderi) i uglavnom je svaki od njih imao u staklenoj vitrini svoju osobnu čašu, označenu bojem, prekrasnu čašu s nožicom iz kojih su s užitkom pili svoje sjajno pivo.
U pet sati imao sam sastanak u drugom kafeu, nedaleko odatle, baš nasuprot Kraljevskog kazališta, u Café de la Bourse, gdje gosti, još uvijek isti, na istim mramornim stolovima igraju karte ili backgammon (le jacquet), i gdje gazda ujutro, samo u košulji,provodi više od sata brižljivo ispirući cijevi točionika za pivo. Jednom mi je čitav dan objašnjavao važnost te operacije, koju nije želio povjeriti nijednom od svojih konobara.
Treće mjesto...ono je bilo u sjeni gradske vijećnice, tamna podrumska prostorija, koju je slučajni prolaznik mogao zapaziti samo uz malo sreće, i u kojoj nikada nije bilo više od dva, tri gosta odjednom. Pivo je ovdje posluživala snažna plava žena kao s kakvog Rubensovog platna, koja bi sjela za vaš stol i pila s vama i srdačno se smijala vašim šalama. Nikada nije išlo dalje od toga. Bila je idealno društvo, u kojem ste mogli uživati u svom točenom demiju (francuski standard za točenje piva, pola, 250 ml, op. prev.)
Zašto Maigret pije pivo?
Vjerujem da ste iz ove tri slike dobili odgovor na to pitanje, a ja vjerojatno nikad ne bih razmišljao o tome, da nije bilo nedavnog puta i da nije bilo nezaboravne večere koju sam tamo imao s kolegama u nekoj vrsti pivskog utočišta, u taverni Brasserie Piedbśuf, u Jupilleu. Tu sam pronašao ne samo svoje stare prijatelje iz prošlih vremena, nego i mlade ljude, koji su tu došli privučeni finim mirisom svježeg piva, koji za mene ostaje autentični vonj Belgije.
Georges Simenon
Lakeville, Connecticut
3. siječnja 1953.
Mnogo se pilo, i to pivo po krčmama. Ja pogotovo! Ne znam zašto sam se tako rano odao piću. Za to nisam imao nikakva razloga. Ukratko rečeno, oduvijek sam pio. Ali mislim da je to bilo prije svega zato što bih poslije nekoliko čašica počeo zamišljati svijet po svojoj volji, svijet u kojem meni pripada neka veličanstvena uloga. Pietr je prema meni bio jako grub. Za nj sam ja bio „prljavi Rus‟. Vi to ne možete shvatiti. Naša je baka po majci bila Ruskinja. A kod nas su Ruse, napose poslije rata, smatrali lijenčinama, pijancima, sanjarima. A u to doba je bilo i meteža koje su poticali komunisti. Moj se brat postavio na čelo korporacije Ugala. Pa su otišli u vojarnu zatražiti oružje i usred grada prihvatili borbu.
A ja, ja sam se bojao. Za što nisam kriv. Ja sam se bojao... I nisam mogao stupati s njima. Ja sam ostao u krčmi spuštenih roleta i pio sve vrijeme dok je to trajalo.
Vjerovao sam kako mi je suđeno postati velikim dramaturgom, drugim Čehovom, čija sam djela znao naizust. Na što se Pietr samo smijao.
„Ti... Ti možeš zauvijek ostati samo propali slučaj!‟ tvrdio je on. Proživio sam čitavu jednu godinu nevolja, meteža, života izbačenog iz kolosijeka. Vojska nije uspijevala održavati red, stanovnici su stvarali svojevrsne legije za obranu grada.
Moj je brat, na čelu Ugale, postao netko, čovjek kojeg su i najugledniji ljudi uzimali ozbiljno. Nisu mu još bili ni izbili brkovi, a već su o njemu govorili kao o budućem državniku oslobođene Estonije. Ali je onda ipak bio uspostavljen red, no onda je bio otkriven i skandal koji je on uzalud pokušavao prikriti. Kad su se zbrojili računi, otkrilo se da se Pietr poslužio Ugalom za osobni probitak.
Kao član mnogih odbora, krivotvorio je sve spise. I tako je morao pobjeći iz zemlje. Otišao je u Berlin, odakle mi je pisao da mu se pridružim.
I baš smo tu obojica i počeli.
Maigret je promatrao preuzbuđeno Letončevo lice.
"Tko je pravio krivotvorine?"
"Pietr me naučio kako da imitiram svaki rukopis, i naveo me da upišem kemiju... Ţivio sam u sobici, a on mi je davao dvije stotine maraka mjesečno. Nekoliko je tjedana kasnije kupio auto da se u njemu vozika s ljubavnicom.
Obrađivali smo ponajviše čekove. Od čeka na deset maraka ja bih napravio ček na deset tisuća, koje bi Pietr podigao u Švicarskoj, u Nizozemskoj pa čak i, jednom zgodom, u Španjolskoj.
Mnogo sam pio. A on me prezirao, odnosio se prema meni pakosno. Jednoga dana, zamalo ga zbog mene nisu uhvatili, a zbog jedne krivotvorine manje uspjele od drugih.
(Georges Simenon: Maigret 1 - Pietr Letonac, odlomak, strna113/114)
