Vijest da najstarija münchenska pivovara Augustiner Bräu ulazi u segment bezalkoholnog piva odjeknula je svekolikim pivopijskim svijetom poput bombe. I naš članak od prije nekoliko dana pokupio je isključivo negativne komentare, ne zato što bismo bili protiv bezalkoholnog piva kao takvog, nego zato što je dragocjenu tekućinu bez maligana skuhala pivovara čuvena po tome da se tvrdoglavo drži tradicije i odbija igrati po taktu trendova.
Zato su svi odreda isticali kako je to prvo proširenje asortimana najrigidnije pivovare u bavarskog prijestolnici nakon dugačkih 38 godina, kao i to da časna starina proizvodi isključivo piva u strogo klasičnim bavarskim stilovima – lagerbier, exportbier (Edelstoff), Oktoberfestbier, pils, dunkles, bockbier i tamni starkbier Maximator, dakle sve odreda lagere, a jedino pivo gornjeg vrenja pivovare Augustiner je weißbier, dakle pšenično pivo, što je također karakterističan bavarskih pivski tip.
Naravno, nije samo to, ne radi se tek o tome da se pivovara kao pijan plota drži šturog portfolija, dapače. Cijela predugačka priča od Augustineru satkana je od tradicije. Pivovaru su osnovali augustinci, fratri katoličkog reda, koji je samostan u glavnom gradu Bavarske izgradio krajem 13. stoljeća (1294.) a već tri desetljeća kasnije (1328.) počeli su kuhati pivo. Augustiner nije samo najstarija pivovara u Münchenu, nego je i najdugovječnija privatna pivovara, a jedinstvena je i po tome da se od sekularizacije augustinskog samostana na samom početku 19. stoljeća nalazi u rukama obitelji Wagner i da nikad nije mijenjala vlasnika, pa je i danas većinski vlasnik zaklada Edith-Haberland-Wagner Stiftung koju je osnovala obitelj Wagner. (Za to vrijeme su druge münchenske pivovare, također duge povijesti i velikog ugleda pripojene multinacionalnim kompanijama – Paulaner i Hacker Pschorr danas pripadaju nizozemskom pivarskom divu Heinekenu, Löwenbräu i Spaten od 1997. godine posluju u sastavu belgijske korporacije InBev Grupa, danas AB InBev).
Ali, ni to nije sve – pivovara se diči vlastitim izvorom vode za kuhanje pivo – arteškim bunarom dubokim 230 metara i faktom da je jedina njemačka pivovara koja još uvijek sama proizvodi slad, dosljedno se drži tradicionalne staklene ambalaže – euro boce, koju su pivovare sveudilj planeta mahom napustile prije četvrt stoljeća, a za divno čudo, u posljednje vrijeme se ta nekad prezrena i odbačena boca na velika vrata vraća u pivarstvo ne samo Bavarske i Njemačke, nego i šire, pa ponovo postaje trend.
Inače, trend je nešto čega se Augustiner gnuša i uspješno mu se izmiče, svih ovih gotovo sedamsto godina svoga postojanja. Tako se u pivskim šatorima Augustinera na Oktoberfestu pivo toči isključivo iz drvenih bačava, i to je jedina pivovara koja nije prešla na tankove, a na Nostalgičnom Oktoberfestu (Oide Wiesn) pivo se poslužuje u kamenim vrčevima... I, da, u Augustineru ne postoji budžet za promidžbu – to je pivovara koja ne uopće ne reklamira svoje pivo, pa ipak ga bez problema prodaje sve proizvedeno pivo, pa čak i uz sve objektivne teškoće s kojima se branša sve teže nosi, stalno povećava produkciju, te sad kuha ogromnih 1,63 milijuna hektolitara piva godišnje.
Eto, zato su na vijest da Augustiner plasira bezalkoholno pivo svi skočili na zadnje noge i graknuli: Zar i ti, sine Augustine?! Dakle, ne zato što ne bi trebalo da bude piva bez alkohola i ne zato što bi trend rasta nula-nula segmenta bio nešto zbog čega bismo se trebali zabrinuti, nego zato što to ne priliči ovoj pivovari. Ima dovoljno pivovara kojima je neprestano širenje lepeze brendova modus vivendi da to ne mora raditi pivovara koja čuvena, pa i omiljena, baš zbog toga što se kod nje ništa ne mijenja.
Zato u komentarima ove vijesti čitamo kako se oni fratri koji su 1328. počeli kuhati časni bavarski zlatni sok sada okreću u grobu, a protivnici ovog ordinarnog kršenja stoljetne tradicije smatraju da je time „otvorena široka fronta u kulturnom ratu“, a komentatori na društvenim mrežama su poprilično okrutni, pa tvrde kako je ovaj „posljednji bastion pao pod pritiskom mafije“. Augustineru ne treba bezalkoholno pivo, to je i bez toga kultni brend, kažu drugi, a treći napominju kako je Augustiner, unatoč tome što nikad ne sponzorira nogometne klubove i nema svoje točionike na stadionima, itekako prisutan na sportskim borilištima – navijači tovare gomile gajbi u bunkere autobusa i švercaju ih na tribine, jer žele uživati u svom omiljenom pivu, bez obzira na to koliko košta.
Je li to početak kraja svijeta kakav smo znali, pitaju se bavarske pivopije i rezignirano balaševićevski poručuju: Sve u svemu nemam lepe reči... a meni u kutku sjećanja bljesne pomisao na riječi one šašave pjesmice o Dragom Augustinu, pa se sam sebi kažem, pa nije tako zlo, tradicionalisti su ljuti pa pretjeruju, ta ne može valjda sve završiti kao u toj staroj bečkoj pučkoj baladi...
O, du lieber Augustin,
Augustin, Augustin,
O, du lieber Augustin,
Alles ist hin!
Rock ist weg, Stock ist weg,
Augustin liegt im Dreck.
O, du lieber Augustin,
Alles ist hin!
