Zagrebački stogodišnjaci
Piva je u Zagrebu, dakako, bilo mnogo prije nego što je otvorena Zagrebačka pivovara u Ilici, iako je s iličkom pivovarom, otvorenom prije stotinu godina, zaživjela modcerna industrijska proizvodnja piva. U Zagrebu je, dapače, postojala i Pivarska ulica (danas Basaričekova na Gornjem gradu) a koja je dobila ime po počecima pivarstva u Zagrebu.
Tako je pisao Zvonimir Milčec u feljtonu koji je u Večernjem listu objavljen u pet nastavaka krajem svibnja 1992. godine pod naslovom Zagrebački stogodišnjaci. U njemu Milčec piše o povijesti Zagrebačke pivovare, Francka i Glavnog kolodvora, triju kapitalnih institucija glavnog grada koje su te godine slavili punih sto godina postojanja. Te 1892. godine, dodaje Milčec, počela je i gradnja kanalizacije, tako da je to bila godina velebnih projekata, a u svom feljtonu autor opisuje i ukupnu društvenu i poduzetničku klimu toga vremena.
Iz toga feljtona prenosimo poglavlje koje se odnosi na Zagrebačku pivovaru i posvećujemo ga ovogodišnjoj proslavi 130. obljetnice njezina osnutka:
Piva je u Zagrebu, dakako, bilo mnogo prije nego što je otvorena Zagrebačka pivovara u Ilici, iako je s iličkom pivovarom, otvorenom prije stotinu godina, zaživjela modcerna industrijska proizvodnja piva. U Zagrebu je, dapače, postojala i Pivarska ulica (danas Basaričekova na Gornjem gradu) a koja je dobila ime po počecima pivarstva u Zagrebu. O tome će zagrebačka spisateljica Antonija K. Cvijić u Jutarnjem listu 1926. u svom zagrebačkom feljtonu zapisati:
„I Pivarska ulica ima davnu svoju prošlost. Bilo je to godine 1740. Domaći su plemići doveli iz Požuna pivo kuhara, majstora Franju Tobijasa Hosz, a taj je nedaleko župnog dvora uredio malu pivovaru. No posao mu nije uspijevao, možda nije bila zgodna zdenčana voda, a zacijelo nisu zagrebačke čuvene gorice, koje su davale plemenito vino. Godine 1744. odlučila je zagrb. općina da za 950 forinti prekupi pivovaru.
Neko vrijeme bio je upraviteljem pivovare varoški komornik Franjo Fabijanec. Kad je on imenovan šenatorom, predao je godine 1753. upravo u ruke novog komornika Adama Sirotnika. Tom prigodom je Franjo Šmidt, koji je već bio promaknut do varoškog kapetana, te ima na brizi svu varošku imovinu, sastavljao potpun inventar, koji je u zem. arkivu sačuvan, pa nam daje sliku o toj varoškoj pivovari. Ona se sastojala od gostionice, kuhinje, tavana (gornja bolta) i podruma (donja bolta). Dašto da nije bilo hrvatske nomenklature, pa se predmeti bilježili grotesknom nijemštinom, a neke opaske latinštinom. Tu su bile mere iz pleha, tarakturav vekših i manjših, šarajzlina z molcanje... nezmolcan pšenica, plehnate flaše...“
Prva moderna industrija
Nakon više manjih pivovara na Gornjem gradu, Zagreb napokon dobiva i prvu modernu industriju piva – Zagrebačku pivovaru u Ilici 224. O tom velikom događaju za Zagreb Obzor 13. srpnja 1892. izvješćuje:
„Jučer poslije podne otvorena je svečanim načinom nova pivara. Cijelo su poslije podne, a osobito pod večer vozila bezbrojna tramvajska kola općinstvo do nove pivare. Prostrani vrt, jedan od najvećih u Zagrebu, bio je dupkom pun građanstva iz svih slojeva glavnog grada. Pod večer bila je tolika navala općinstva da je trebalo mnogo napora da si mogao doći do čaše piva, jer su guste hrpe okruživale mjesta gdje se točilo pivo. Vidjelo se da uprava pivovare nije očekivala tako mnogobrojni posjet pa o kakvoj podvorbi nije bilo ni govora, već si je svatko sam morao sve priskbljivati. Vrlo mnogo općinstva ne našav mjesta vraćaše se u grad. U večer bilo je na tisuće ljudstva u v rtu, a sav posjet od dva sata poslije podne do dva sata u noći računa se više od 8.000 ljudi. U vrtu je u posebnom paviljonu svirala vojnička glazba domaće pukovnije po izbor komande. Nije u redu što joj programi koji su se dijelili bili njemački tiskani, isto tako ne bi smjelo biti da konobari i sluge, što su kod točenja piva, nepotrebno „dajčare“. Nadamo se da će ih uprava poučiti o njihovoj dužnosti. Novo domaće pivo ,mnogo se je hvalilo.“
„Vještaci i nevježe zadovoljno isticahu njegove vrline i prednosti pred tuđim pivima, što se u Zagrebu toče. Zadovoljstvo i radost zrcalila se je na svačijem licu što je naš domaći proizvod tako dobro uspio. „Izvrsno“, „dobro“ i „baš je tečno“, „oslasno“ ozivalo se gotovo kod svakog stola. Bilo je pače mnogo vještaka optimista koji su posve ozbiljno tvrdili da je ovo pivo bolje od svakog drugog piva, pače i od mnogo hvaljenog plzenjskog. Uopće se može reći da je domaće pivo sve zadovoljilo i da je prvi pokus izvrsno ispao. Vrt je bio sjajno rasvijetljen električnim svjetlom. U večer se je razvila vrlo živahna zabava i veselost, koja je potrajala preko ponoći. Još oko deset sati dolazila su mnogobrojna tramvajska kola krcata puna općinstva. Vele da su zadnja kola oko 2 sata noću kretala puna općinstva u grad. Naše domaće poduzeće našlo je najljepši odziv građanstva glavnog grada. Mi mu želimo da bude i ubuduće tako.“
U međuvremenu je tako nekako i bilo da su se Zagrepčani i ne sam,o oni okupljali oko krigla i boce s poznatim etiketama Ožujsko, Tomislav ili Bansko, kojega je ime za vrijeme komunizma bilo dokinuto, a tek nedavno ponovo vraćeno. Zagrebačko pivo svome iličkom proizvođaču priskrbjelo je i mnoge svjetske kolajne. U to ime...
Mamurni od ispijenog piva u novootvorenoj iličkoj pivovari, preostaje nam da svratimo u susjedstvo, u Vodovodnu ulicu, te da se u upravo otvorenoj tvornici franck opskrbimo kavom, koja će nam itekako dobro doći za vađenje noćašnjih fleka. Uz Franckovu kavu ispričajmo i priču o Francku koji, isto kao i Zagrebačka pivovara i Glavni kolodvor upravo slavi stoti rođendan.
(...)
Popili smo, dakle, pivo i kavu, i to zagrebačko pivo i zagrebačku kavu na zagrebačkom Glavnom kolodvoru, osjetivši usput i ponešto od okusa i mirisa Zagreba, njegovih posljednjih stotinu godina, koliko su stare te tri ugledne zagrebačke institucije. Čestitka za obljetnicu.
Izvor: Večernji list 28. i 29. svibnja 1992.
