Osim što je zbog tržišnih okolnosti izgubila potrošače u Sloveniji i Srbiji i što se na domaćem tržištu borila s konkurencijom iz drugih krajeva, Zagrebačka pivovara se (i pivarstvo uopće) dvadesetih godina prošlog stoljeća suočila s još jednim političkim problemom.
U vrijeme jačanja jugoslavenske opcije pivo se iskazivalo kao njemačko piće čiju potrošnju treba smanjiti na račun vina kojeg je bilo u obilju. Velika i nelojalna konkurencija dolazila je i od žestokih pića zahvaljujući prljavoj igri predsjednika Trgovačko-obrtničke komore Vladimira Arka zagrebačkog proizvođača žestokih pića koji je činio sve da umanji potrošnja piva, a poveća potrošnja žestokih pića. Ali vlasnici pivovare nisu očajavali niti se predavali već su smišljali način kako ostati i ostati u tržišnoj utakmici. Povodom obilježavanja 1000. obljetnice krunidbe kralja Tomislava počeli proizvoditi jubilarno Tomislav i Jelačić pivo, a nakon što su u rujnu 1926. godine formalno spojene zagrebačka i sisačka pivovara, povećan je i dionički kapital na 14 milijuna dinara. Osim toga, otvaranjem željezničke pruge Zagreb-Split otvorila se mogućnost jednostavnijeg plasmana zagrebačkog piva i u Dalmaciju gdje je turizam bio u zamahu.
Zagrebačka pivovara opskrbljivala je cijelo područje Zagrebačke oblasti, a zbog dobre reklame, navodi povjesničarka Mira Kolar u članku „Zagrebačka pivovara do 1945. godine" u okviru velikog temata o pivo objavljenog u časopisu Matice Hrvatske, Hrvatska revija 2002. godine, dobri i veliki potrošači bili su seljaci. No, 1926. godine, došlo je do agrarne krize, skupljeg dinara i smanjivanja seljačke potrošnje. Seljaci su sve teže i sve slabije prodavali svoje proizvode, pa ništa osim petroleja, soli i šibica nisu mogli kupiti. Zagrebačka pivovara je seoskim dućanima bila prinuđena pivo davati na poček pa je u rujnu 1928. godine račun dužnika bio veći od dioničke glavnice.
Ni Zagrebačka oblasna samouprava nije štedjela proizvođače piva pa je na prijedlog Stjepana Radića uveden prirez na pivu, a to je učinila i Gradska općina Zagreba. Zagrebačka pivovara je tada počela proizvoditi bezalkoholno piće Skaut na koje se nije plaćao alkoholni porez i koje je mladež oduševljeno prihvatila. Osim toga, u sastav Zagrebačke pivovare, 1928. godine, ušla je i Građanska karlovačka pivovara.
Na potrošnju piva znatno je utjecala i šestosiječanjska diktatura. I u Zagrebu i po selima prestala su okupljanja po gostionicama, a zamro je i rad svih društava s nacionalnim predznakom. Gostionice su vrvjele detektivima i špijunima, a zatvori se punili onima koji su psovali kralja i njegov režim. Vlasni Zagrebačke pivovare Sandor Alexsander nastupio je diplomatski - uključio se u delegaciju Zagreba koju je predvodio msgr Svetozar Ritting, a koja je kralju trebala iskazati odanost prigodom njegovog rođendana 17. prosinca 1929. godine. Međutim, delegacija je na prijem čekala nekoliko sati, Alexendra je udarila kap od koje je iste noći umro u Beogradu. Cijeli teret vođenja pivovare pao je na brata Samuela D. Alexandera.
U to vrijeme sve pivovare u Hrvatskoj imale su lokalno značenje, Zagrebačka je bila jedina veća tvornica, ali to nije puno pomoglo jer ni jedna grana jugoslavenske industrije nije nailazila na tako malo razumijevanja i tako velike teškoće kao pivarska proizvodnja. Na to je utjecalo mišljenje vinara, navodi Mira Kolar u članku „Zagrebačka pivovara do 1945. godine", da se u Čehoslovačkoj ne može plasirati naše vino jer je zbog zaštite domaćih pivara uvedena visoka carina na češko pivo. Ta je carina snižena, ali to ipak nije imalo za posljedicu našu konkurentnost talijanskom i grčkom vinu na čehoslovačkom tržištu.
Prenosimo iz dvotjednika Agroglas broj 418 od 7. lipnja 2017.
