Kako smo već više puta pisali, globalizacija pivskom fajnšmekeru ne donosi ništa dobra. Evo jedne priče iz Češke koja pokazuje kako je internacionalizacija pivskog tržišta uništila dvije nenadoknadive stečevine te grandiozne pivske kulture - raznovrsnost i regionalizam.
Zapravo, to je svuda isto - multinacionalne kompanije u poslu s pivom teže samo jednom, a to su dvije stvari - profit, profit i profit. A to znači - što više pivovara, što više hektolitara, što više milijuna, što više boca i gajbi i istovremeno što manje troškova. Konkretno - to u našim prilikama znači da golemi pivarski koncern u jednoj regiji ima po jednu pivovaru u svakoj državi, pa onda u jednoj kuha ogromne količine piva za čitavo tržište, pa onda danas potrošač ni iz čega ne može zaključiti, niti ikako saznati gdje se kuha njegovo regionalno pivo. Na primjer, na pivu Deep, robnoj marki Lidla piše da je „proizvedeno u BiH," dakle ne zna se u kojoj pivovari, a koprivnički Pan bio je svojedobno u središtu nepotrebne frke kad se otkrilo da se njegove limenke pune - u Čelarevu. Naime - znate naše naravi - da je to u Tunguziji ili Zanzibaru, ni pol problema, ali u Srbiji?
No, ono što se kod nas dešava luk je i voda prema onom što je zadesilo Čehe. Naime, kod nas ionako ne postoje male regionalne pivovare koje kuhaju pivo koje bi se bitno razlikovalo od masovno produciranog mainstream piva multinacionalnih kompanija i koje bi moglo doživjeti sudbinu mase čeških pivovara devedesetih godina. A evo što se tamo desilo: multinacionalni giganti kupovali su po nekoliko manjih pivovara, i onda odabrali jednu, obično najvećeg kapaciteta, i u njoj nastavili proizvodnju, a sve ostale - zatvorili. Obično bi se kleli u zadržavanje svih brendova i uistinu, na tržištu su se i dalje pojavljivala piva istog imena, ali, neka mi nitko ne kaže da je pivo iz Moravske, koje se desetljećima, ili stoljećima ponosilo posebnošću koju mu daje lokalna voda jednako i sada, kada se kuha u tristo kilometara udaljenom Pragu!
Evo što o tome piše jedan češki pivski bloger:
„Jučer sam ostravsko pivo dobio u čaši sa starim logom i natpisom Jägerdorfer - krnovsko pivo. Da sam kojim slučajem neupućen, sigurno bih bio ugodno uzbuđen. U Krnovu se opet kuha pivo!, pomislio bih radosno. Naravno, to nije istina. Pivo je bilo proizvedeno u pivovari Janaček Uherský Brod, jednako kao i Opavský Zlatovar i, opet naravno, u nekoliko inačica, a pritom bezobrazna reklama ide još korak dalje, pa u promidžbenom sloganu kaže: To je okus Opave...
Za pivske čistunce situacija postaje pomalo konfuzna. Sva sreća da imamo Internet. No, čak ni tamo nije moguće pronaći baš sve potrebne informacije. Tako sam prije godinu i pol dana čitav mjesec tragao za porijeklom piva Rubač. Neki poduzetnici uredno navode mjesto porijekla svoje robe, drugi pak to drsko prešućuju, ili čak kamufliraju. Na primjer: U ostravskom kvartu Fifejdy 1 je nekoliko gostionica, koje za svoje potrebe naručuju uslužno kuhanje piva u redovnim pivovarama. Gostionica Segal nikad nije zatajila svog bivšeg isporučitelja Qaska, a konkurentski lokal ponaša se suprotno. Riječ je o pivu Honzikova Zlata 11. Prva informacija govorila je a se kuha u Opavi (što je naravno glupost), a par dana kasnije, druga konobarica u lokalu odbila je sa mnom o tome razgovarati. Istovremeno u kafiću Mala Pajda navodni im pivo Pajdak kuhaju negdje u liberečkom regionu.
Još s kraja devedesetih godina datira praksa da se tradicionalne marke piva kuhaju negdje drugdje. Na primjer piva Měšťan i Vratislav i danas se kuhaju u praškoj pivovari Staropramen. A njihove etikete tvrde da se kuhaju po izvornoj recepturi. HaHaHa, jedino što je izvjesno je da se za njihovo kuhanje koristi drugačiji program HGB (High Gravity Brewing).
Danas se Staropramen i Stella Artois kuhaju u Ostravaru, Pilsner Urquell u Nošovicama, Louny i Dačický iz pivovara koje više ne postoje kuhaju se u Březnu, odnosno u Krušovicama. Nažalost, takvo ponašanje, koje su uvele multinacionalne kompanije, preuzimaju i mali proizvođači. Mnoge mini pivovare funkcioniraju naime kao outlet drugih mini pivovara, s tim da nakon nekog vremena pokreću vlastitu proizvodnju. No, gdjekad do toga uopće ne dođe. Na pimjer, bombastički najavljivana pivovara Sachsenberg u Češkom Tješinu nikad nije zaživjela.
Znamo, naravno, da napredak nije moguće zaustaviti. korištenje marke piva koja je proizvedena negdje drugdje kod nas je, nažalost, legalno. Jedino što nam preostaje jeste da se pokušamo orijentirati u tom kaosu i da se nadamo da će cehovski ponos jednom nadvladati komociju i gramzivost.
