Postoji nekakav opći mit da se „cijele narode“ može profilirati, odrediti im „kolektivni karakter“, pa čak i nacrtati. Istaći tipične osobine; kao veliki nos, zanosna stražnjica, pivski trbuh i štatijaznam. Ili je i to samo mit.
Skandinavce, recimo, „bije glas“ da su samozatajni, suzdržani, malo dosadni, preracionalni, ali i da se vole opustiti, potegnuti u petak (pa sve do nedjelje). Pri tom im nije strano to raditi na destruktivan način (mada ne znam koji bi bio onaj drugi), penjati se po(d) stolovima, svlačiti i pri tom glasno urlikati svoje prigodne „bećarce“.
Događaj o kojem kruže priče i prepričavanjem se obogaćuje zbio se navodno u Kiruni, na vrhu Švedske, kraju poznatom i kao Laponija, tamo gdje u harmoniji već stoljećima žive irvasi i Sameri. Pleme koje i svojom odorom i glazbenim skalama malo vuče na peruanske indijance. Ima ih još samo oko tri tisuće pa dijele i sudbinu indijanaca.
Neki ga (događaj) pripisuju i ovom koronavremenu kada su malonaseljena područja, poput Kirune, poželjna za sve vrste izolacija.
Odlučio tako naš junak Sven-Ove da napusti Stockholm i preseli se u tu Kirunu. Ne baš u Kirunu, već jedno tridesetak kilometara od gradića.
Iznajmio jednu napuštenu kućicu na osami (a gdje bi drugdje), prvi mu susjed na petnaest kilometara. Opskrbio se hranom i votkom, dovezao deset kubika drva, pojačao do daske ejsidisi i šta ćeš bolje.
Nakon jedno šest mjeseci odluči da pozove onog prvog susjeda. Našao mu broj u nevelikom regionalnom imeniku.
Dobar dan – dobar dan. Predstavi mu se temeljito, ispriča što je naumio sa svojim životom i predloži da se sretnu. Za jedno dva mjeseca. Da se temeljito pripreme za upoznavanje.
Nije Sven-Ove imao razloga ne složiti se. Ni nakon što ga je susjed upozorio da nekada te „fešte“ završavaju tučom, teško ih je kontrolirati.
Nikada mi nije bilo jasno zašto se mačji kašalj toliko podcjenjuje da se smatra bagatelnim!?