Za sve je kriv Pali

Tih smo godina odlazili na ORA Savu u dvije smjene.

Samo da nas ljeto ne zavuče pod krošnju kestenjara u grubišnopoljskom parku i tamo na nas zaboravi do novog školskog zvona. Tetovirali po nabreklim nadlakticama ime štapske referentice za kulturu i šarali siluetu Čegevare na brigadirku.

Jer, ako bi cijeli sedmi ostao u Dodžsitiju umro bi u đavoljem trokutu: Benko - Mliječni - Polin.

Ili glumio putnika na autobusnom i pio pivo s Palijem.

Pali je bio svima susjed i mirisao je na Švedsku. Palme, Abba, Greta Garbo i Pali. To su bile naše osnovne asocijacije na tu daleku sjevernu zemlju kojoj, na karti Skandinavije, Norveška, poput ruksaka, sjedi na leđima.

Palme nije dolazio u Grubišno. Ni Grete se ne sjećam. Abbu baš i nismo nešto slušali. Ali Palija se sjećam. Njegovih divana o švedskim pilanama i čeličanama. O francuskom ključu koji je u stvari švedski izum. O disciplini i tišini. O radnom vremenu od jutra do mraka ljeti i mraka do mraka zimi.

Pričao nam je Pali i vrtio pivom i glavom. A mi ga slušali i mislili jebeš Švedsku. Kakav je to život kad samo radiš i stalno ti je hladno. I šutiš. Dolazio Pali jednom godišnje. Da, valjda, uhvati sunca i pokvasi grlo. Pa malo SAAB, pa Volvo, pa Stenmark. I šveđanke.

- Pričaj nam pali o Šveđankama. Jel istinit onaj glas što ih bije?

Pali bi samo odmahnuo rukom. I umjesto odgovora zapušio usta Staročeškim.

Nisam ga sreo dugo. Ni u Švedskoj ga nisam vidio, mada sam obilazio one pilane i čeličane. I Palmea čitao i Volvo vozio.

Samo mu jedno zamjeram.

Zašto nam, Pali, ne reče istinu?! Da tamo i nije toliko hladno, da baš i ne moraš šutjeti.  Da te Švedska može i zavoljeti na neki svoj način. Privući. Pa da se osjećaš tamo kao najrođeniji. Kao kod kuće, da izvineš.

Možda ne bismo čekali da zapuca, da nas "maćeha", za koju smo vjerovali da nas je rodila mrko pogleda. Pa zbrisali i ranije.

Šta gdje je tu pivo?

Pa, kolona A - Abba, kolona B - Pali, kolona C - godišnji, kolona D - žedan.

Konačno rješenje - PIVO.