Kad god naiđete na neku zbirku citata o pivu, teško da tamo nećete naći i tvrdnju da je „pivo dokaz da nas Bog voli i želi da budemo sretni“ i da kao autor nije naveden Benjamin Franklin, slavni američki državnik, filozof, izumitelj, fizičar, ekonomist i književnik (1706. – 1790.). Teško je povjerovati da Svevišnji nije imao pametnijeg posla, nego izmišljati pivo kao način da usreći Čovjeka, ali čak i da jeste, gotovo je sigurno da dotični učenjak to nikad nije rekao. Postoji slična Franklinova tvrdnja vezana uz vino, koju je netko prenio u svijet pjenušave tekućine i tako stvorio takozvanu urbanu legendu.
Naime, nema dokaza da je Franklin ikada rekao da je pivo dokaz da nas Bog voli i želi da budemo sretni. Iako se taj citat pripisuje njemu i unedogled ponavlja na društvenim mrežama, ne postoji izvor koji bi potvrdio da je njegov, piše portal Thespruceeats.com. Postoji toliko mnogo onih koji koriste ovaj citat da je lako razumjeti kada ljudi vjeruju da je istinit. Franklinovi spisi uključuju citat sličan onome, ali on nije vezan uz pivo. U pismu iz 1779. svom prijatelju Andreu Morelletu Franklin je napisao: "Pogledajte kišu koja s neba pada na naše vinograde i koja se stapa s grožđem da bi se pretvorila u vino; stalni dokaz da nas Bog voli i želi nas vidjeti sretnima."
Naravno, da stvar jednako dobro funkcionira i s pivom, pa nikakvo čudo da je netko u citatu promijenio vrstu pića, a kako pivopija ima puno više nego ljubitelja vina, greška je pala na plodno tlo. Sve je dodatno eskaliralo s društvenim mrežama, na kojima se mudre izreke proizvoljno pripisuju kome ti drago, a najbolje kakvom zvučnom imenu, pa tako među virtualnim poslasticama imate i ovakvu objavu: Ivo Andrić: „Ja pola ovih gluposti na Facebooku nisam rekao“ Meša Selimović: „Kradem“. A i Vrhovnom Biću već su pripisivane svakojake zanimacije vezane uz pivo, pa tako ima jedan aforizam koji kaže: „Da Bog nije htio da pijemo pivo, ne bi nam napravio trbuh,“ ali jedna druga pošalica ide još dalje: „Da je Bog htio da pušimo, na glavu bi nam stavio dimnjak“.
Ali, vratimo se Benjaminu Franklinu i pivu. U svojoj autobiografiji on se snažno protivi uobičajenom konzumiranju "jakog" piva što dnevno prakticiraju njegove kolege. Kad je kao mladić radio u londonskoj tiskari, Franklin je primijetio da su svi muškarci koji rade oko njega "velike pivske ispičuture". Sam Franklin pio je samo vodu (barem tijekom radnog dana). Također je primijetio njihovo iznenađenje što, unatoč dnevnoj rutini pijenja jakog piva, zapravo nisu bili fizički jaki kao on. Franklin je pokušao neke od svojih kolega razuvjeriti u to da ih pivo čini jakima. Neki su poslušali njegov savjet, ali većina nije. Njegovo je obrazloženje bilo jednostavno: pivo zbunjuje razmišljanje, pruža malo hranjivih tvari i usporava vas, a i skupo je.
No, Benjamin Franklin uživao je u pivu, posebno u jakim aleovima, ali je preferirao vino i zagovarao vodu za zdravlje tijekom svog tiskarskog rada, opovrgavajući uobičajeni, ali pogrešno pripisan citat o pivu kao dokazu Božje ljubavi (koji se zapravo odnosio na vino). Pio je pivo u pubovima dok je vodio intelektualne rasprave, pa čak i zabilježio recept za pivo od smreke, ali je naglašavao umjerenost i zdravstvene prednosti vode, suprotstavljajući slabiju tjelesnu građu tiskara koji piju pivo vlastitoj snazi.
O njegovoj sklonosti prema dobrom pivu postoje i sasvim konkretni tragovi: Sredinom i krajem 18. stoljeća, kada je Benjamin Franklin bio na vrhuncu svoje utjecajne karijere (zapamćen po svojoj ulozi u izradi Deklaracije o neovisnosti i predanosti pokretu za ukidanje ropstva, među bezbrojnim drugim postignućima) bio je poznat i po tome što je ispijao najfinija kolonijalna piva. Recepti i stilovi uvelike su bili pod utjecajem dostupnih lokalnih sastojaka, cijena sastojaka i naravno ukusa onih koji su pili piva.
Tijekom Franklinova doba nešto slada i hmelja uzgajalo se u zemlji no prinosi i kvaliteta berbe bili uglavnom nepouzdani. Zbog toga su se slad i hmelj i dalje uvozili iz Europe, što je sastojke činilo vrlo skupima i natjeralo pivare da razmišljaju izvan tradicionalnih europskih recepata za pivo. Lokalni dodaci korišteni su za više fermentabilnih šećera kako bi se nadopunio manje poželjan američki slad i skupe uvozne žitarice. Melasa, vrlo popularno sladilo u kolonijalno doba, i kukuruz bili su uobičajeni izvori šećera u proizvodnji piva. Dodatni lokalni sastojci poput bundeve, smreke i uvoznih začina korišteni su za stvaranje složenijih, aromatičnijih piva.
Kada se 17. siječnja 2006. slavila 300. obljetnica Franklinova rođenja, napravljen je i zanimljiv pivski eksperiment. Na temelju trendova u pivarstvu i poljoprivredi iz 18. stoljeća, uz neka pažljiva nagađanja, Tony Simmons iz Pagosa Brewing Co. (Pagosa Springs, Colorado) razvio je recept koji je stručni panel na Velikom američkom festivalu piva 2005. godine ocijenjen kao najvjerojatniji izbor piva Benjamina Franklina. Simmons je primijetio da se za Franklina govorilo da uživa u „jakom žetvenom aleu (harvest time ale ili October ale)“, ali ne toliko jakom da ne bi mogao voditi intelektualni razgovor nakon što bi popio nekoliko pinti. Nadalje, popularni stilovi tog vremena, poput portera i lagera, nisu bili prevladavajući u kolonijama. Na temelju ove procjene, Simmons je zaključio da je Franklinov odabrani stil sličan današnjem starom aleu srednje jačine (Old ale). Stari ale je obično uravnotežen prema sladno-slatkom okusu, ali može imati i izražene karakteristike hmelja. U Franklinovo vrijeme to vjerojatno nije bio slučaj. „Vjerujem da bi zbog visoke cijene uvoznog hmelja i dokumentirane nestašice hmelja u kolonijalnoj Americi, količina hmelja bila znatno manja nego kod Old alea i više nalik na jaki škotski ale“, rekao je Simmons. Kolonijalni recept Tonyja Simmonsa, Poor Richard's Ale, skuhalo je 100 pivovara u 35 država kako bi proslavile Franklinov 300. rođendan 17. siječnja 2006. Poor Richard's Ale bio je i recept Big Brewa 2006., s više od 3000 kućnih pivara koji su sudjelovali u proizvodnji serije kolonijalnog alea.
Izvori: Pagosa Brewing Co i BenFranklin300.org
