U britanskom pubu čovjeka isti čas zapljusne prijatan ugođaj, od trenutka kad ga na posjet ponuka oslikani štit koji visi nad ulazom. Interijer gostionice razveselit će vas svojim starinskim ukrasima, ili oponašanjem starinskog uređenja, kao i mnoštvom točionika ukrašenih glavama s logom piva koja se iz njih toče. Neke će stvari pak češkog pivopiju jednostavno – zaprepastiti. Umjesto plina, kojim se kod nas pivo istiskuje iz bačve, u Britaniji se koriste mehaničke pumpe. Rade na istom principu kao one stare pumpe koje vidimo u središtu naših sela.
Kad se smjestite u takvom pubu, ostaje vam u miru pričekati da posluga odradi svoj posao. A onda vas čeka slijedeće iznenađenje. Smjesta možete zaboraviti na onu poslovičnu definiciju o temperaturi piva na sedmoj stepenici podruma. Ipak ste u Londonu. Ako ste naručili pivo koje ima englesko porijeklo, možete računati da će biti toplije nego ono u pivnici U Tygra. Uzalud ćete očekivati raskošnu pjenu naših piva, a i okus će također biti drugačiji.
Otočni 'splendid isolation' u kombinaciji s kolonijalnim carevanjem, u pivarskoj branši je rezultirala proizvodnjom drugačijeg piva, koje je u povijesnom smislu starije – ale. Riječ je o pivu gornjeg vrenja, s visokim udjelom pšenice i drugih žitarica, na primjer zobi, što pivu daje posebnu tamno crvenu boju rubina, nešto manju reskost, visoku puninu i gorčinu. Ale se širio po cijelom svijetu, jer britanski kolonijalni vojnik, a jednako tako ni službenik, nije ga se htio odreći. Kuhali su ga u različitim uvjetima, čessto tropskim, kojima je odgovarala u osnovi jednostavnija tehnologija proizvodnje, od one po kojoj se kuha pivo donjeg vrenja, lager. Za ale se u golemoj većini koristi visoko fermentirani ječmeni ili pšenični slad. Hmelj s britanskih otoka je, u usporedbi sa žatečkim hmeljem, grublji i ima aromu trave, što donekle zamućenom osnovnom okusu alea daje onaj pravi kontrast.
