Mato promoli nos, pogleda prema nebu, uzme novine, opipa sic vjernog prijatelja bicikla, te se vrati u kuhinju dovršiti svoj jutarnji šipkov čaj.
Zatim srednjakom i kažiprstom opipa sve četiri ringle. Na najmanjoj to ponovi još par puta, baci oko prema ciferšlusu, zavrne pipu, provjeri unutarnji džep svog indigoplavog mantila i provuče češalj razdjeljkom.
Jutros je u dilemi. Kako do grada? Bicikom ili pješice? Možda bolje biciklom. Suho je, a i vjetar se smiruje.
Prvo će do tržnice. Mrkva, češnjak, glavica kupusa za salatu. Poslije u mesnicu, kod Jože. Svinjske nožice i trideset deka mljevenog. Nožice za hladetinu, mljeveno za tjesteninu.
Djeca dolaze iz škole oko dva. Ako autobus ne kasni. I ako Pero nema dodatne vježbe kod logopeda.
U povratku će do ljekarne pa pravac kući.
Mahnu dva-tri puta četkom po cipelama, nakašlje se i donese brzu odluku. Ipak će pješice. Ima dosta vremena. Kad duže gazi bicikl zaboli ga lijevi kuk. I leđa. Doktor kaže da je to posljedica rata.
One je, prve, ratne zime ležao dva tjedna u rovu. Zavlačili ih nekakvim pregovorima. Čas naredba pokret, čas čekaj.
I Krigla je bio s njim. Odradio je većinu bojišta. Svašta vidio. Najviše krvi. I straha se nauživao. Jebi ga, bio je rat.
Još jednom se vrati u kuhinju. Peć u redu, voda u redu. Zgužva u džep najlonsku vrećicu i krene.
Marta je u ona teška vremena bila kod svojih. Na selu. Dobijala je neku crkavicu i guralo se nekako. Zaklala se svinja, posadio krumpir. Kad je majka umrla Marta je preuzela kuću na sebe.
- Mato, može jedna mala, pita ga susjed Martin, ili još ne cugaš.
Mato samo odmahne. Ne bi smio ni jednu. Jaki su to lijekovi, kaže doktor.
Ne bi on ni prst digao na Martu. Ali kad mu se ono vrati...
Kažu da je takav otkad je Krigla poginuo. Bili su nerazdvojini u svim akcijama. Čuvali, što se kaže, jedan drugom leđa.
I u udrugu više nije navraćao. Nek idu oni, znao je reći, koji su i danas na položajima.
Na povratku kući svrati do brice. Brico je uvijek imao po koji svježi vic.
- Ajmo na jednu, Matek ,veli mu brico, jedna ko nijedna.
Marta nije bila žena koja nabraja. Melje i prigovara. Ali vidjevši ga onako pijanog, skrušenog i nesretnog planu.
Ostavi napola ispeglane hlače i baci peglu.
Mato dograbi glačalo i poleti prema Marti.
Sve mu se nekako pomuti.
Kao da desetine tenkova okreće na čvorištima njegovih živaca. Kao da niz njegove vene teku rijeke odbjeglih ljudi. Kao da uz njegova leđa polijeću teški borbeni zrakoplovi. Kao da u njegovu grlu drhti trbuh zlostavljene djevojčice.
I dugi mrak.
Foto: videoblocks.com