Naspi još jednu za umorne livce, za proletere, znamo svi tu Đoletovu himnu treće smjene, testament kopača i bauštelaca, svih obespravljenih i poniženih, kojih ćemo se prigodno sjetiti ove nedjelje čestitajući im praznik rada, dati besplatno grah i točeno pivo, a onda ih vratiti tamo odakle smo ih na taj jedan dan izvukli – na dno, da se nastave utapati u pivu, koje međutim sada više neće biti besplatno.
Već godinama o prvom svibnju gledamo groteskni boj stranačkih i sindikalnih prvaka preko leđa trudbenika, a i jednima i drugima ti jadnici služe kao puka moneta za potkusurivanje. Oni prvi ih zovu na izletišta, te na gradske trgove i u parkove gdje ih časte porcijom graha i čašom piva, oni drugi traže da se odreknu besplatnog obroka i pjenušave okrjepe, te krenu u protestni marš tražeći bolje uvjete rada i veće plaće. I jedni i drugi su radnika već puno puta prevarili, a i opet će, ako bog da. Jer njima je važno samo da od njih dobiju glas na izborima, a ako im štogod nesmotreno i obećaju, dobro znaju da to ne moraju ispuniti.
Radnik, bolno svjestan svoje gubitničke situacije svoju će nemoć umočiti u pivo, ono najgore, zidarsko, jer to si jedino može priuštiti. I oni koji im besplatno prvomajsko pivo osiguravaju i oni koji ga proizvode također znaju kako stoje stvari i zato su police samoposluga pune onih plastičnih boca jeftinog piva, golemih i pregolemih, kao što je i tuga radničke klase. I danas možemo pročitati, eno još stoji na požutjelim stranicama socijalističkih kronika, kako je na zboru radnika jedne pivovare inokosni poslovodni organ održao govor u kojem je rekao: Naš zadatak drugovi nije da pravimo dobro pivo, mi moramo osigurati da ga radni ljudi i građani imaju dovoljno.
Vitamina u pivu ima malo, zato ga moramo piti puno, uglas uzvraćaju šljakeri musavih lica i žuljevitih dlanova, koji tako puno piju da zaborave na svoje probleme, jer ih imaju u izobilju. Naime, oni koji piju da zaborave ne smiju zaboraviti da piju...
A isto ono o potrebi dostatnih količina, samo zakukuljenim rječnikom, uvijeno i indirektno, piše i na web stranicama suvremenih pivarskih moloha, u rubrikama Naša misija i Naša vizija.
A oni fizikaneri u koje će se sutra kleti svatko tko iole drži do svog položaja u društvu, kao da su se u svoj toj gužvi negdje izgubili. A nisu. Eno ih gdje kopaju po kontejnerima u potrazi za plastičnim bocama s povratnom naknadom. A budu li dovoljno sretni i spretni da ih skupe dvadesetak, dostajat će to za jednu punu dvolitrenu, zidarsku.
A eno ih i u pjesmama. Opjevani su u mnogim i premnogim socijalnim baladama, samo gledajte kako su u njima opisani: Smrdljivi grad otvara jeftine bircuze za šljakere što loču ko pesi, kaže, recimo, Johnny Štulić; u pjesmi o onima što stanove grade a žive bez stana Drago Britvić poje: Žive uz svoju salamu i pivo od zime do zime, od ljeta do ljeta, a Cesarićevi vagonaši kao što dobro znamo vape: rakije, rakije, rakije amo... Pa onda neš pil, vražju mater neš pil domeće Pajo Kanižaj, nabacujući tako loptu aforističaru Dušku Radoviću na odlučujući volej: Nije teško biti toliko nesrećan da bi čovek počeo da pije. Ljude treba odvikavati od nesreće, a ne od alkohola. Nesreća je veći porok.
Nesreća je srednje ime radničke klase i sastoji se od ponižavajućih nadnica, od preskupih vlažnih stanova, od stalnog poskupljenja potrošačke košarice i od strmoglavog pada životnog standarda. A jedini u koje mogu uprijeti pogled su debeli sindikalni licemjeri s mjesečnom plaćom većom od njihovog godišnjeg minimalca, koji ih tjeraju od besplatne porcije graha i čaše piva i zovu da umjesto toga mašu barjacima uz orkestrirano kruljenje crijeva....
Nego, deder, naspi još jednu. I – ne boj se, imam ja priličan cug.
Ilustracija: Étienne Davoedeau - Le reflex de survie str.40
