Winnetou
Skitnice su zurile u nas bez pozdrava i drsko bacili su se na stolice tako da su zaškripale, i stavili noge na stol lupajući po njemu petama. Time su uljudno dali na znanje gostioničaru da ih treba poslužiti. - Čovječe, imaš li piva? - viknuo je jedan od njih. Prestrašeni gostioničar potvrdno kimne glavom.
- Pivo Nijemaca hoćemo piti, ali oni neka se peku u paklu, ti abolicionisti koji su pomogli Sjeveru i koji su krivi što smo izgubili svoja namještenja!
Krčmar se brzo povukao, da bi što prije poslužio svoje otmjene goste. Ja sam se i nehotice okrenuo i pogledao govornika. On to primijeti. Uvjeren sam u mom pogledu nije bilo ništa uvredljivo. Ali on nije želio da ga tko gleda, a možda je i čeznuo za tim da se s nekim potuče, pa je viknuo prema meni:
- Što zurite u mene? Nisam li možda rekao istinu?
Okrenuo sam se i nisam ništa odgovorio.
- Čuvajte se - šapnuo mi je Old Death - to su razbojnici najgore vrste. U svakom slučaju, otpušteni nadglednici robova čiji su gospodari ukidanjem ropstva bankrotirali. Sada su se skupili i spremni su na svaku psinu. Bolje da se na njih ne obaziremo. Popijmo svoje pivo i izgubimo se.
Ali upravo se to šaputanje nije svidjelo onom čovjeku. On vikne:
- Što šapćeš, stari kosture? Ako govoriš o nama, govori glasno, inače ćemo ti mi otvoriti usta.
Old Death prinese čašu ustima i ne reče ni riječi. Krčmar im je donio pivo. Piće je zaista bilo dobro; ali gosti su bili u pravom razbojničkom raspoloženju i polijevali su ga po gostionici. Onaj što je ranije vikao, držao je punu čašu u ruci i rekao:
- Ne na pod! Tamo sjede dvojica kojima se taj napitak očito sviđa. neka ga oni dobiju.
On zamahne rukom i izlije pivo preko stola na nas. Old Death je rukom mirno obrisao lice,ali ja nisam mogao mirno otrpjeti uvredu. Moj šešir, ovratnik, kaput, sve bijaše mokro. Okrenuo sam se i rekao:
- Sir, molim vas da to ne ponovite! Šalite se sa svojim drugovima, mi se tome nećemo protiviti, ali nas ostavite na miru.
- Tako! A što biste učinili da vas još jednom polijem?
- To ćete vidjeti.
- Vidjeti? No, da vidimo. Gazda, nove čaše!
Ostali su se smijali i odobravali svom matadoru. Bilo je očito da će svoju bezobraštinu ponoviti.
- Za ime božje, sir, nemojte e upuštati u svađu s tim momcima! - upozorio me je Old Death.
- Da se možda ne plašite? - upitao sam ga.
- Ne pada mi na um. Ali oni su brzi na oružju, a protiv podlog metka ni najhrabriji ništa ne može. Sjetite se da imaju pse!
Siledžije su svoje pse privezali za nove od stola. Da ne bih odostrag bio pogođen, napustio sam svoje dosadašnje mjesto i sjeo tako, da sam njima bio okrenut desnom stranom tijela.
- Ah! On zauzima položaj! - nasmijao se onaj svađalica. - Hoće da se brani. Ali, čim se pomakne, pustit će na nj Plutona. Taj je dresiran upravo za te stvari.
Od odveže psa i sada ga je držao na uzici. Gostioničar još nije donio pivo; bilo je vremena da stavimo novac na stol i da odemo. Ali ja nisam vjerovao da će nam banda dopustiti da se udaljimo, a nisam ni htio bježati pred tim ljudima. Jer takvi hvalisavci su u dnu duše kukavice.
Stavio sam ruku u džep i otkočio revolver. U rvanju bih pobijedio, to sam znao, ali sumnjao sam da će mi uspjeti da savladam pse.
Pojavio se i gostioničar. Stavio je čaše na stol i molećim glasom rekao svojim svadljivim gostima.
- Gentlemeni, vaša mi je posjeta veoma prijatna, ali molim vas, ostavite onu dvojicu na miru. Oni su također moji gosti.
- Propalico! - izdere se jedan. - Hoćeš li nas ti podučavati? Čekaj, odmah ćeš se ohladiti. - I sadržina dviju ili triju čaša izlila se po krčmaru, koji je smatrao da će biti najbolje ako se izgubi.
- A sada onaj govornik tamo! - vikne moj protivnik.
Držeći psa lijevom rukom, desnom je izlio pivo prema meni. Skočio sam u stranu, tako da me nije pogodio. Zatim sam podigao pesnicu da ga udarim, ali on me preduhitri.
- Pluton, navali! - viknuo je, pustio uzicu i pokazao prema meni.
Imao sam još toliko vremena da stanem uza zid, kad je golema životinja kao tigar skočila prema meni. Pas je od mene bio udaljen oko pet koraka. Preskočio je taj prostor jednim skokom. Bio sam siguran, da će me zubima dohvatiti za grkljan ako ostanem na mjestu. Upravo kad me je htio zgrabiti, skočio sam u stranu i on njuškom udari o zid. Skok je bio snažan, i pas se od sudara gotovo onesvijestio. Pao je na pod. Munjevitom brzinom uhvatio sam ga za tražnje noge, zamahnuo njegovim tijelom i bacio ga glavom prema zidu, tako da je razbio lubanju.
Sada se podigla strahovita galama. Psi su zavijali i svojim uzicama pomicali stolove; ljudi su psovali, a vlasnik mrtvog psa htio se baciti na mene. Ali tada je Old Death, koji je ustao i uperio u njih svoja va revolvera, viknuo:
- Stoj! Sada je dosta momci. Još jedan korak ili pokret, i ja pucam. Vi ste e u nama prevarili. Ja sam Old Death, izviđač. Nadam se da ste o meni čuli. A ovaj sir, moj prijatelj, plaši vas se isto tako malo kao i ja. Sjednite i mirno popijte svoje pivo. Ne dirajte oružje, ili, duše mi, ja ću pucati.
Ova posljednja opomena bila je upućena jednom od nadglednika, koji je ruku primakao džepu, vjerojatno u namjeri da izvuče revolver. I ja sam izvukao svoj. Obojica smo imali osamnaest metaka. Prije no što jednom od momaka uspije da izvuče revolver, naši bi ga meci pogodili. Činilo se da je stari izviđač postao sasvim drugi čovjek. Njegovo inače pognuto tijelo odjednom se uspravilo; oči su mu blistale, a na njegovu se licu mogao vidjeti izraz nadmoćne energije, kojoj se ništa ne može suprotstaviti. Bilo je smiješno kako su se ti domalo drski ljudi odjednom umirili. Mrmljali su poluglasno, ali su ipak sjeli za stol; čak se ni gospodar mrtvog psa nije usudio prići životinji, jer bi inače morao proći pokraj mene.
Nas smo dvojica još neko vrijeme stajali s revolverom u rukama, kad je ušao novi gost - neki Indijanac.
Na sebi je imao bijelu lovačku košulju, ukrašenu crvenim indijanskim vezom. Hlače mu bijahu o istog materijala, a na šavovima su visile debele rese od vlasi skalpova. Na košulji i hlačama nije bilo ni jedne mrlje, ni najmanje nečistoće. Na malim nogama imao je mokasine opšivene staklenim biserjem i ukrašene čekinjama bodljikave svinje. Oko vrata je nosio vrećicu s medicinom, umjetnički izrezbarenu lulu mira i trostruki lanac od pandža sivog medvjeda.
Oko struka je nosio široki pojas od dragocjenog santillo-pokrivača. Odatle su virile drške noža i dvaju revolvera. U desnici je držao dvocijevku čiji su drveni dijelovi bili okovani srebrnim čavlima. Na glavi nije imao ništa. njegova duga, gusta, plavocrna kosa bila je začešljana u visoku punđu nalik na šljem u koji je bila upletena koža zmije čegrtuše. tu kosu nije resilo orlovo pero, ni ikakav drugi znak dostojanstva, a ipak se odmah vidjelo da je taj mladić poglavica i slavan ratnik. Izraz njegova ozbiljna i lijepa lica mogao bi se nazvati rimskim. Lične kosti bijahu samo malo izbočene; usnice na potpuno obrijanu licu pune, a ipak lijepo povijene, a boja kože mutno svijetlosmeđa, s lakom primjesom bronce. Jednom riječju - bio je Winnetou, poglavica Apaša, moj krvni brat.
Jedan je trenutak zastao na vratima. Pogled njegova tamnog oka oštro je osmotrio prostoriju i osobe koje su se u njoj nalazile. Tada je sjeo blizu nas, što je moguće dalje od južnjaka koji su zurili u nj.
Već sam pomaknuo nogu da poskočim prema njemu i da ga radosno pozdravim, ali on se nije na mene obazirao, iako me je vidio i, naravno, prepoznao. Mora da je postojao dobar razlog; zbog toga sam ponovo sjeo i nastojao da poprimim ravnodušan izgled.
Odmah se vidjelo da je shvatio situaciju. Njegove su se oči sasvim malo stisle, i on je prezirno pogledao naše protivnike. Kad smo sjeli i ponovo spremili revolvere, na njegovim se usnicama pojavio jedva primjetan i dobrodušan smiješak.
Djelovanje njegove ličnosti bilo je tako veliko, da je nastupila gluha tišina. ta je tišina po svoj prilici uvjerila gostioničara da je opasnost prošla. provirio je kroz napola otvorena vrata, i kad je vidio da se nema čega plašiti, oprezno je ušao u sobu.
- Molim čašu piva! - rekao je Indijanac zvučnim glasom na najljepšem engleskom jeziku.
To je nasrtljivcima bilo čudnovato. Skupili su glave i počeli šaputati. Skriveni pogledi kojima su promatrali Indijanca odavali su da o njemu nisu govorili ništa dobro.
Krčmar mu je donio pivo, on podigne čašu prema svjetlu, pogleda je pogledom poznavaoca i ispije.
- Well! - rekao je gostioničaru. - Vaše je pivo dobro. Veliki Manitou bijelih ljudi naučio ih je mnogom umijeću, a varenje piva nije među njima najmanje
(Ulomak iz knjige Winnetou 2, poglavlje 1 - Kao detektiv)
Karl Friedrich May (1842.-1912.), njemački književnik, autor kojega zaboravljaju gotovo svi književni povjesničari, a pamte milijuni čitatelja, pustolovni pisac čije je djelo zabavne naravi i goleme popularnosti. Na Mayevu djelu odgojili su se mnogi naraštaji mladih čitatelja.
Prevođene na tridesetak jezika, njegove su knjige objavljivane u rekordnim nakladama, a najpoznatije su: Na dalekom zapadu, Lovci na medvjede, Kroz pustinju, Winnetou, U carstvu srebrnoga lava, Blago u srebrnom jezeru, U Balkanskim gudurama. Prema njegovim djelima snimljeni su mnogi filmovi i televizijske serije, a predložak su i za mnoštvo stripova.
Posljednje riječi tog popularnog njemačkog pisca bile su: »Pobjeda! Velika pobjeda. Vidim sve ružičasto!« Sedamdesetogodišnji tvorac Kara Ben Nemsia, Old Shatterhanda i Winnetoua ležao je u predsmrtnoj groznici u svojoj vili u Radebeulu kod Dresdena. A ako je smrt i trenutak osjećanja nekoga, tada je Karl May toga 30. ožujka 1912. osjetio u sebi Velikog Manitua, boga Indijanaca, osjetio da će otad i on loviti u vječnim poljanama... Ostavio je iza sebe dvije udovice, kompletnu trapersku opremu, tri legendarne puške i 73 romana ukupno debela dva i po metra. I njegovi suvremenici i kasnije generacije sasvim različito su ocjenjivali njegovu ličnost. »U toj duši plamsao je oganj dobrote. ..«, pisala je Bertha von Suttner, dobitnica Nobelove nagrade za mir. A po mišljenju Rudoffa Leblusa, publicista iz Dresdena, May je bio »urođeni zlikovac«. I danas se mnogi pitaju je li on bio kompilator ili literat, je li uzor za mladež ili je svojim romanima upropaštava. (...) Nedvojben je samo uspjeh Karla Maya. Njegove knjige tiskane su na gotovo svim jezicima svijeta, a ukupna naklada znatno premašuje 100 milijuna knjiga. Otprije stotinu godina gotovo da nema dječaka u Europi i u Americi koji nije, zahvaljujući Mayu, prošao Kurdistanom i pustinjama Arabije ili jahao po prerijama Sjeverne Amerike. I dan danas đaci u Njemačkoj lome jezik izgovarajući ime najneobičnije Mayeve ličnosti: Hadži Halef Omar Ben Hadži Abdul Abas Ibn Hadži Davud al Gosarah (Izvor: Wikipedija)
Pivo je u djelu Karla Maya veoma čest motiv. Gotovo da nema poglavlja bilo kojeg njegova romana u kojem se ne pije pivo, uključujući dakako i slavne romane o indijanskom poglavici Winnetouu.
No, pivo je bilo važno i u privatnom životu slavnog pisca. Još kao dvanaestogodišnji dječak znao je za pomoć u kuglani u Hohensteiner Schankwirtschaft Engelhardt „povremeno dobiti krišku kruha s maslacem i ustajalo pivo" (Moj život i stremljenje). U toj svojoj autobiografiji on piše kako nije imao onu strast neophodnu da se postane pivopija, ali kasnije, opisujući vrijeme kada su mu bile 32 godine, kaže: „Sada na neobičan način osjećam stalnu žeđ kada za svojih šetnji prođem pored pivnice, a također uvečer...pivnica me zove, ali ipak odolim i ne uđem." No, njegovu ocu Heinrichu Augustu Mayu, to se nije moglo dogoditi, on nikad ne bi odbio čašu hladnog piva.
Zbog posebnog mjesta koje pivo zauzima u djelu Karla Maya, skuhala je pivovara Glückauf-Brauerei Gersdorf uz 150. obljetnicu piščeva rođenja 25. veljače 1992. godine Karl May Premium-Pils, a nastavila ga je kuhati i dalje, pa se i danas nalazi u ponudi pivovare.
Tijekom devedesetih godina pivovara Köstritzer Schwarzbierbrauerei svoje je etikete ukrasila slikama pisaca, pa su se na njihovu poznatom crnom pivu našli i Goethe i Karl May. Pivski muzej u austrijskom Loimersdorfu priredio je 2007. godine izložbu pod nazivom Knjiga i pivo - Karl May i Indijanci.
