Vratislavice

U Liberecu se povijest piva odvijala na isti način kao u drugim povijesnim gradovima. Pravo kuhanja piva dobili su građani godine 1560. Male kućne pivovare – različite kvalitete – u moderno su doba postupno nestale a u drugoj polovici 19. stoljeća djelovala je u gradu samo jedna gradska pivovara. Kad je njen kapacitet prestao zadovoljavati potrebe rastućeg industrijskog grada, našli su se građani pred temeljnom odlukom. postojeću pivovaru nisu htjeli proširivati, jer je stajala usred grada. Stoga su tražili zgodno mjesto izvan grada. Izbor je pao na Vratislavice, jer je tamo postojao dobar izvor vode.

U srpnju 1872. objavljen je oglas o ponudi dionica Društva liberečka pivovara i sladara u Vratislavicama. Gradnja je započela na proljeće 1873., a već ujesen te godine dovezene su u skladište prve sirovine – ječam i hmelj. U siječnju 1874. pivovara je svečano o tvorena i proizvedena je prva količina slada. U travnju 1874., godinu dana od početka radova, točeno je prvo pivo. Prvi direktor pivovare postao je bivši majstor pivar građanske pivovare u Plznju gospodin Hájek. Očito je da je pivarstvo u 19. stoljeću bilo iznad nacionalnih trvenja. Kad su mještani Plznja, dakle pretežno Česi, htjeli kuhati dobro pivo, pozvali su pivara Grolla iz Bavarske i nisu požalili. Kad su htjeli stanovnici Libereca, odnosno uglavnom Nijemci, kuhati dobro pivo, pozvali su pivara Hájeka iz Plznja i također nisu požalili.

Vratislavička pivovara prevladala je krizu, koja ju je zadesila u drugoj polovici sedamdesetih godina, te je nakon 1885. godine bila po veličini druga pivovara u Češkoj. Napredovala je i vlasnici su investirali u moderne strojeve. Ovu uzornu pivovaru razgledao je 1891. godine i car Franjo Josip I.

Početkom 20. stoljeća u gospodarstvo su se počeli uplitati nacionalni interesi – međusobno su se natjecali njemački i češki kapital. U Vratislavicama su na to 1908. godine reagirali spajanjem dviju najvećih tvrtki u kraju – dioničko društvo „Liberečke pivovare i sladare Theodor Frank“ u Vratislavicama spojilo se s dioničkim društvom „Pivovara Medinger“ u Vrkoslavicama kod Jablonca nad Nisom. Novo dioničko društvo „Liberečko-vratislavičke i jablonečke pivovare“ upravljalo je objema pivovarama, koje su i dalje poslovale samostalno i zadržale svoja distributivna područja, ali prestale su konkurirati jedna drugoj. Novo društvo, u kojem je prevladavao austrijski kapital, pokazalo se vrlo kvalitetnim, a time i stabilnim. Od početka sve do kraja imalo je istog direktora – dr Juliusa Roeslera, koji je upravljao društvom čitavih trideset godina, od 1908. godine do 1945., kada je povučen u Austriju.

Za Prvog svjetskog rata proizvodnja piva bila je otežana, i ne samo u Vratislavicama. Mnogi radnici uključili su se u vojsku, koja je konfiscirala konje i vozila. Oduzimali su se obojeni metali, a funkcioniranje pivovare bez mjedenih posuda teško da možemo zamisliti. Isto tako nezamislivo je kuhanje piva bez ječma. Iako je poznato da se u to vrijeme kuhalo pivo od repe, krumpira, sirupa i drugih nadomjestaka. To je svakako utjecalo na kvalitetu piva. U tako složenim uvjetima radila je pivovara do nastanka prve republike.

U međuratno vrijeme pivovara je cvjetala i širila se; dobro je pregurala i svjetsku krizu. Tako je bilo sve do tridesetih godina, kada su počele razmirice između čeških i njemačkih radnika pivovare. Do mene nisu doprle informacije o uzrocima nesuglasica – bit će da su se svađali oko toga tko će komu ići po pivo. Onda su Vratislavice bile pripojene Njemačkoj, ali češki radnici su ostali, a napokon bili i veoma traženi – mnogi Nijemci morali su naime na frontu, a to se Čeha nije ticalo. Napokon je pivarskih radnika bilo premalo, pa su ih dopunjavali ratnim zarobljenicima iz drugih naroda. Kada su 3. svibnja 1945. Vratislavice napadnute iz zraka, pivovara je oštećena, ali ne značajnije, a nitko nije smrtno stradao.

Ubrzo nakon toga počeo je za Vratislavice poratni kaos, koji je zadesio cijele Sudete. Njemački zaposlenici su se bojali i radije su se držali kuće. Iz napuštene pivovare ljudi su nosili ono što im je trebalo, a neko vrijeme bila je u pivovari komanda sovjetske armije. Onda je u pivovaru došla narodna uprava, Nijemci su bili uglavnom udaljeni, uključujući i omiljenog direktora dr Julia Roeslera.

Nakon rata, baš kao i za ratnog vremena, nije bilo sirovina. Stoga je pivovara kuhala samo pivo s tri posto slada, pa s pet, a tek 1947. počela je kuhati žuđenu sedmicu. Manjkalo je i radnika. Ljudi koji su dolazili u pogranično područje na mjestom Nijemaca većinom nisu imali tražene kvalifikacije. S godinom 1948. počelo je vrijeme socijalističke reorganizacije. Vratislavice su najprije postale predvodnica narodnog poduzeća Sjevernočeške pivovare. Iz vratislavičkoga ravnateljstva upravljalo se svim pivovarama cijelog regiona. Godine 1950. konačno je počelo i kuhanje desetke.

Poduzeća su se razdvajala i opet spajala, a jedno vrijeme ravnateljstvo vratislavičke pivovare bilo je čak u Lounima. No, pivovara je stalno rasla, modernizirala se, povećavala proizvodnju piva i asortiman piva i bezalkoholnih napitaka. Godine 1983. dio pivovare je izgorio, ali proizvodnja nije bila prekinuta.

Godine 1989. pivovara ulazi u privatizaciju kao moderno poduzeću kojem cvjetaju ruže. Godine 1992. iz nje nastaje dioničko društvo „Pivovare Vratislavice nad Nisom“, sa zamašnim plasmanom u Češkoj i inozemstvu. Pivovara se i dalje modernizira i povećava proizvodnju. Godine 1997. ulazi u sastav dioničkog društva Praške pivovare. Nakon godinu dana novi vlasnik zatvara pivovaru u Vratislavicama, navodno zbog gubitaka i problema s distribucijom. Dogodilo se to 25. svibnja 1998. godine. Svi radnici su otpušteni. pivovara je dvije godine bez piva.

Slijedeće godine napuštenu pivovaru dobiva tvrtka Hols, d.d., koja se bavi leasingom, consultingom i prometom nekretnina. Nitko nije očekivao da u Vratislavicama namjerava kuhati pivo. Tim više iznenađuje, što je točno dvije godine nakon zatvaranja, 25. svibnja 2000., pivovara u Vratislavicama ponovo kuhala pivo. No, ono se više ne zove Vratislav, nego Konrad.