Pivnica.net
Banner

Pjenušave vedute

Vranjevina

Mato Pejić   |   22.10.2008.     3141

Vranjevina
Prije jednog desetljeća broj njenih godina još se mogao napisati s dvije znamenke. Iako je izgledala kao da se ne bi. Izazivala je sažaljive poglede, sjetne uzdahe ili najobičnije zaobilaženje u širokom luku, jer samo je to jamčilo potpunu fizičku sigurnost u susretu s njom. Miris njene vlage njušili smo iz knjiga posuđenih u gradskoj biblioteci, koja je baš tada iz njena nesigurnog prostora preselila u veću kvadraturu i u suho. Na kraju su otišli i lovci, koji su pokazali primjerenu hrabrost držeći ured u kući sklonoj padu, pa je tako prestala i posljednja potreba da se ponekad zakrpa traljavi rahitični oluk, i da se prozračni krov popuni pokojim crijepom. Sada su se sveudilj trošnog, prašnjavog, škripavog i klimavog poda slobodno mogle množiti lokve, jer više nije bilo nikoga komu bi to smetalo.
Ta je građevina tada bila pred definitivnim fizičkim rasulom, rastrojstvom i urušavanjem. Jedan dio bio je zakrčen nepotrebnim stvarima, drugi čvrsto zatvoren neznano otkada, i do njega se moglo jedino kroz nekadašnju krčmu, preko čvrstog birtaškog patosa koji se, godinama natapan prerađenim uljem, još dobro drži. Odatle se ide na terasu, po kojoj  nije lako hodati zbog brojnih prepreka što ometaju pronalaženje čvrstih oslonaca. A dvorana tek djeluje turobno. Kroz rupe na stropu i krovu naziru se nahereni dimnjaci, koji neće još dugo. Olinjale štukature s nejasnim naznakama ružičaste, daju naslutiti da je na njima bilo i drugih tonova, ljepote i raskoši.
Sada je već prilično teško zamisliti kako se na prostranoj pozornici nižu likovi iz bogatog scenskog repertoara nekada poznatog amaterskog kazališta. Kako lamataju švarckinstleri i drhtavi glasovi mame prvi pljesak. Kako se ispija šampanjac na dočeku nove, tko zna koje, o čemu svjedoče tragovi šarenih vrpci i zlatnih zvjezdica, ili možda srebrnih. Kako četiri udarca bubnjarevih palica označavaju početak nekada čuvenih i nadaleko poznatih plesnjaka, ili možda i to kako nečije mukotrpno skupljanje hrabrosti u trenutku uništava i u očaj baca ono drsko i neumoljivo dame biraju.
Naravno da je to teško, jer uspomene postoje još jedino u onih koji su ih u stanju izmisliti. Nikakva iznimka nije ni zgrada o kojoj govorimo – Vranjevina, zaštićeni spomenik kulture, kultno mjesto za mnoge generacije daruvarske mladeži i stareži, na kojem su mnogi od onih prvih postali ti drugi, jedan od neizostavnih gradskih simbola. Dakle, prije tih predugih deset godina koje su prebrzo prošle, kada je Vranjevini bilo točno 98 godina, naglo je i neznano zašto, mnogima iznenada proradilo takozvano povijesno pamćenje (koje tada još nije imalo one dramatične i patetične konotacije kao danas), pa su se zaredali ozbiljni pozivi da se staroj dami vrati prvobitni izgled, da joj se zategnu bore, da se popravi, poravna, ulašti i dotjera. Možda je to bilo zbog primicanja okrugle obljetnice, tko ga zna. Možda se mislilo da je to dobra prilika da se časna starina povrati u život dostojan zgrade.
Obljetnica, međutim, bila i prošla. Vranjevina je u međuvremenu mijenjala vlasnike, no oni su to bili tek na papiru. Svi su se oni svečano obvezivali da će obnoviti objekt, zaklinjali se i potpisivali, pa su neki čak povukli i montirali skele i ugradili pokoju ciglu, no kako se iznenada rodila nada da će biti nešto od obnove, tako se brzo i ugasila, skele razmontirane i odnesene, obećanja zaboravljena, pritisci i ultimatumi prestali i na kraju od Vranjevine svi digli ruke.
Kada je izgledalo da joj više nitko ne može pomoći, za Vranjevinu se zainteresirala Daruvarska pivovara, kojoj to najviše i priliči, te uz puno muke isposlovala od nadležnih da se umjesto preskupe obnove bez jamstva u uspjeh dopusti rušenje ruinirane zgrade uz uvjet izgradnje njezine replike. U međuvremenu sve je snimljeno, nacrtano, zapisano, zacrtano, zabilježeno, dokumentirano i sve tako, i sada se čeka. Što se čeka, ne znam; ni ja, niti itko drugi. Valjda takozvani povoljan gospodarski trenutak, ili, također takozvana, bolja vremena, ili takozvano rješavanje prioriteta, odnosno – red. Znam samo da je sa svakim prolaskom pored pivovare i parkirališta, koje je izgrađeno na mjestu nekadašnje Vranjevine, podgrijava nestrpljenje i da je sa svakim pravim pivopijom ista stvar. Jer, kad Vranjevina opet nikne u svom prvobitnom obliku i novom sjaju, bit će u njoj, barem se tako računa, jer je time uvjetovana njena predaja Pivovari, prava pravcata, velika, raskošna i uostalom prva daruvarska – pivnica.
 
Objavljeno na radio Bjelovaru u nedjelju, 11. svibnja 1997.

Komentari


Podijelite ovaj članak




Postani pivski sommelier

ArhivIzreke o pivu

Nacrtaj mi krigl






Najnovije iz kategorije Pjenušave vedute