Pivnica.net
Banner

Pivo u stihu i prozi

Vodenjak u pivovari

Jan Drda   |   18.01.2012.     2782

Vodenjak u pivovari

Bio u šumi za Rukom Gospodnjom mali ribnjačić zvani Packa. Tko god da ga je krstio tim imenom, dobro je to smislio. Škanjcima, jastrebovima, ali i kukavicama i drugoj peradi, koja u tišini ili s krikom prelijeće iz borika ponad Crnog blata u hrastike iznad Cvjetnice, on se u  zelenom runu šume i livada ukazuje kao plava packa, koja narušava beskrajnu zelenu površinu. Danas na tom mjestu već siju žito i sade krumpire, ali ime se zadržalo pa i dan danas tom mjestu kažu Na packi.

U ono vrijeme, kada je Packa još bila ribnjak, a ne krumpirište, tada, kada je u Ruci Gospodnjoj duge godine nakon ozloglašenog Pandrhola majstor pivar bio pokojni Karas, bio jednom na pokladni utorak u selu Kardavec pivarski bal. Kardavečka pivovara  bila je majušna prčvarnica, sve u svemu tri pivara pivarskim lopatama mlatili tamo po kadi, miješajući sladnu smjesu, ali bilo im je stalo i do časti. Stoga su na svoj bal i na pokapanje Bakusa, koje se odvajkada priređivalo na taj dan, pozvali i vanjskog gospodina starog, rukogospodnjega majstora pivara, gospodina oca Karasa. Veselo se tu pjevalo, baš onako kao što i priliči pivarima na pokladni utorak:

„Jeste li vidjeli gospodina toga,

vrča probušenoga?

Ko seljačka kola debeli gnjus,

u nos je dobio šus,

a kažu mu gospodin Ba kus!"

Potom bi najdebljega pivara posuli graškovom lozom da predstavlja Bakusa, natovarili ga na tačke za gnoj, opletene papirnatim vrpcama, pa iz svega glasa nad njim zapjevali opijelo. Kardavečki pivarski pomoćnik imao je glas kao iz najdubljeg podruma, mali iz sušare hučao je kao orgulje, sladomelj je nasuprot tome imao mlađahni tenorčić, a gospodin otac Karas je samo uživao, koja je to milina kad je pivarska čeljad ovako dobro usklađena. Te je i sam nad umirućim Bakusom urlao kao tursko govedo, ili makar kao Turčin:

„Ispratimo ovog slugu!" a pivari mu troglasno odgovarali:

„Vrčem mu dajmo jednu pa drugu."

„Dona nobis pacem!"

„Bacimo ga među race."

„Počivao u miru!"

„Na đubru svirao liru!"

Kad im je oho-ho iza ponoći pošlo za rukom Bakusa zakopati u hrpu snijega na pivovarskom dvorištu, popio je rukogospodnji gospodin otac za rastanak još četiri holbe, zaigrao škotsko kolo, češku treskavicu, pivarsku i lukovicu, a onda se, odbijajući taljige, koje su mu ponudili, lijepo prigrijan zaputio preko Haramice, Crnog blata, Sedam ubitih i Cvjetnice do Ruke Gospodnje. Noć je bila sjajna, zvijezde treperile kao da su žive, ali inače je bilo spokojno i tiho, samo je snijeg pod nogama škripao kao kalaj.

Kad je strmom, sleđenom i zasnježenom stazicom silazio od Crnog blata dolje prema Packi, osjeti gospodin otac žeđ. Strašnu žeđ, koja grlo stegne kao konopom i jezik prilijepi za nepce, da jedva možeš progovoriti, žeđ uslijed koje se slina tako zgusne, da je ne možeš ni progutati. Već zbog te žeđi morao je dakle kod Packe zastati, da barem malo ovlaži grlo. A kako je bio u stanju, kad pivkan razvezuje jezik, počeo je na sav glas proklinjati takvu sudbinu, koja ga sili da pije blatnjavu vodu. Proklinjao je tako srčano da je probudio linjake, koji su u jatima drijemali pod ledom oko trstika rogoza, kroz koju pod led ulaze mjehurići zraka, hulio je tako kuražno da je razbucao zvjezdolike formacije ukočenih šarana, skupljenih u blatu u krug s gubicama u sredini, skidao je sve po redu tako gromoglasno, da je probudio i šojke u boriku. Odjednom, kad je bio usred te psovačke hajke na vodu, začuo se iza njega glas:

„Što mi plašiš ribe, riđane?"

A bio je Alojz Karas riđ kao lisica, iako je imao zlatno srce. Okrenuo se, silno uvrijeđen, i opazio nekakvu zelenu nakazu, kako sjedi na kraju rupe, prosječene u ledu. Cjevanicama brčkao po vodi, njuška mu bila gola kao žablje koljeno, ali zato na ušima dlake podugačke, upetljane i uneređene blatom. U lijevom uglu nakrivljenih usta visjela mu stara lula, sva ulijepljena žabljakom.

„Što se to tebe tiče, zelembaću," neljubazno se obrecne gospodin stari na vasermana, „ja mogu proklinjati koliko hoću, jer sam ubitačno žedan!" I za vodenjaka je to bio dobar povod. Iskočio je iz leda na smrznutu travu na nasipu, približio se Karasu i zakreketao žabljim glasom:

„Ti si pivar iz Ruke Gospodnje, ja tebe poznam! To tvoje pivo, to bi razbojnici trebali piti po kazni, ti mufljuzu jedan crveni! Jednom sam maznuo krčag ženskima, kada su na livadi sušile sijeno. Fujtajfel! Najobičniji bućkuriš, skuhan od brezove metle!"

Alojz Karas je odmah znao da ima posla s vodenjakom Matalom, o kojem su u pivovarskom konačištu naveliko pripovijedali svi lugari iz okolice. Istina je da je tu i tamo znao namočiti poneku bakicu, kad bi došla krasti iđirot za rakiju, ili poplašiti dječake, koji se iz čiste gluposti zapletu u vodene puzavice, ali čak ni oni najbrkatiji šumari ne pamte da je Matala nekoga stvarno utopio. Pratio ga je glas hastrmana potpuno dobrodušnog, nipošto ne nečovjeka. Zato ni Alojz Karas nije ozbiljno shvaćao njegove uvrede. Rekao mu je samo:

„Ti svoje mudrolije možeš prodavati u Nigdini, Matalo, tako da znaš! Ti rugobo jedna hastrmanska neočešljana. Ti se razumiješ u ribnjačku prljavštinu, u žabljak i blatne mjehuriće, ali ne u pivo!"

Matala zakrekeće tanušno kao gatalinka, valjda je to bio njegov vodenjački smijeh, pa rekne:

„Onda pođi k meni doma na čašicu, ti mudrijašu pivarski, da ti ja pokažem kakvo pivo ja kuham sebi, kad to poželim!"

„To misliš, kao...tamo dolje?" pokaže Alojz Karas na crnu rupu u ledu.

„Pa to se zna da tamo, gdje drugdje? Samo se ne boj, ti barabo pivarska, dolje kod mene je udobno!"

  Da je Alojz Karas bio pri zdravom razumu, ne bi tamo bio išao. Ali, kako mu je pivo bilo udarilo u glavu, a vodenjakovo kočoperenje bilo mu je odurno, hopsnuo je kroz onu rupu u ledu ravno u vasermanovo kraljevstvo. Ali kakvo kraljevstvo! Matala je tamo imao podno nasipa staru straćaru, prozore zastakljene ribljim mjehurima, umjesto zavjesa poderane ribarske mreže. Ali zato mu je peć bila lijepa, zidana kaljeva, a u njoj hučalo da je to bila milina! Ispred peći stajao stari hrastov stol s dugačkom klupom, na kojoj se izvalio golemi brkati som. Bio je to Matalin najbolji prijatelj, koji je uz vodenjakovu peć grijao svoje reumatične kosti.

Jedva što se Alojz Karas raskomotio za stolom, Matala pljesnuo rukama, kad eto ti vraže škropila! dvije štuke kao cjepanice dokotrljale svojim zubatim gubicama burence od frtalja, kakvom u pivovarama kažu štene. A jedna šaranska ikrašica, već postarija i podeblja, žurila je da stavi na stol tri čaše s ušima. To ste trebali vidjeti, kako je onaj somovski djedica odjednom živnuo, čim je ugledao pipu. Matala načne štene, natoči u tri čaše, jednu tutne somu u njegove široke ralje, da je pridržava gubicom, drugu gurnuo uhom prema Karasu, a onda lijepo: Vivat! kucnuli se sva trojica da je pjena samo špricala. Samo što su iskapili jednu, Matala je odmah natočio drugu, opet je prislonio somu pod brkove, opet se kucnuo s Karasom, i tako to išlo lijepo unaokolo, da se Karasu pomalo počelo vrtjeti u glavi.

„Onda što kažeš na to mudrijašu?" zapita Matala podmuklo, kad su maznuli valjda osmu holbu. Alojz Karas pak sjedio kao pita, a samo bi tu i tamo utonuo u mislima prebacio jezik s jedne strane na drugu i pomalo srkao i mljackao, kako je rastirao pivski okus po nepcu.

Majko sa sedam rana, to je bilo pivo pred kojim je svaki pivar morao skinuti šešir! Nije mu nalazio ravna u čitavom kraju. Na izgled je to doduše nalikovalo na crne splačine, bez zlatastog svjetlucanja na kojem je Alojz Karas kod kuće toliko inzistirao, ali imalo je to reskost i onu slatku ugodu, mirisavu gorkost i istovremeno aromatični med, a okus tako čudnovato divan, da ga se gospodin otac nije mogao nauživati.

„Slušaj Matalo, ti lasice jedna, od čega to kuhaš?" nježno uhvati vodenjaka oko vrata tako da je pravo čudo da ga nije poljubio iza uha.

„Dobro, počet ću od ječma. Njega kradem, tako da znaš, na pivovarskim njivama!" zakocenio se Matala od smijeha.

„No, dobro, krao si, dok ti čuvar ne prebije gnjati... A što dalje?" nestrpljivo navaljivaše na vasermana gospodin otac Karas. „Ta mirisna gorkost što tako lijepo sladi, a?"

„Da, dragi Karase, upravo u tome je tajna!" zakikota Matala tako jako da je razvalio usta od uha do uha i onako iz čiste obijesti vukao soma za brkove.

Na Čistu srijedu se po cijeloj Ruci Gospodnjoj šuškalo kako se pivar Karas navodno još nije vratio iz Kardavca, iako je odatle otišao oko tri po ponoći i da se najvjerojatnije smrzao negdje u šumi, ili je na Packi upao pod led...

Ali u četvrtak popodne se gospodin otac pojavio u Ruci Gospodnjoj živ i zdrav, samo je u kosi imao poneki listić zelene sočivice, što se prostire po ribnjacima kao nekakvo vodenjačko sukno. Tom sočivicom bile su naime punjenje Mataline vodenjačke perine.

Od tog vremena počele su se u rukogospodnjoj pivovari dešavati čudne stvari. U jedan podrum su bačvari doteglili deset velikih kada, napunili ih vodom, a onda je došao nekakav čudnovati pivar u zelenom kaputiću, vječito ukaljan, a pomalo i ušmrkan, koji se od početka jako klonio ljudi. Ali je zato kod onih kada iz kojih se uzimala voda za varenje piva sjedio vječno, od jutra do mraka, a valjda također i od mraka do jutra i stalno nešto sipao u vodu, nešto u njoj potapao i namakao. Što, to nitko u čitavoj pivovari nije znao, pošto mu je te tajne sastojke donašao osobno gospodin pivar Karas u velikim fišecima iz udaljenih apoteka, da se ta tajna ne prozre, a bit će da je uzimao štogod i od baba travarica.

Rukogospodnja pivovara prestala je kuhati svijetlo pivo, koje se ionako nije ničim isticalo, i dala se na kuhanje crnog. A to je bilo takvo pivce, da je njegova slava dosezala iza sedam gora i sedam mora. Tko je zasjeo uz to pivo, nije mogao odvojiti čaše od usta, a u pivovarskom konačištu iz večeri u večer se orilo od pjesme i vriske kao da se tamo danomice održava nekakva uspjela svadba. Tko je popio jednu, dobro se oraspoložio, tko je popio dvije od srca se razveselio. Nakon treće dolazila je želja za pjevanjem a nakon četvrte razum se svakome tako prosvijetlio da se sam sebi činio sto puta pametniji od rukogospodnjega načelnika. I uvijek se u konačištu jako puno pričalo, u najvećem broju slučajeva jako glasno, ali smiješno, i uvijek je bilo toliko humora i smijeha da su se prozori tresli!

Sav pivovarski ceh je znao da tu čaroliju ima na savjesti onaj ukaljani pivar u zelenom kaputiću, koji priprema vodu za varenje piva. Među pivarima se počelo šuškati, ta to nije bez vraga i da je tresinogović zapravo vodenjak Matala iz ribnjaka Packe. Sam gospodin zamjenik pivara jednom ga je uvečer tajno motreći spazio kako se bućnuo u veliku kadu s ožujskim pivom i dobrano se tamo valjuškao ništa drugačije nego šaran u šašu. Onda je isplivao na površinu s očima prevrnutim kao u žapca i tako silno kreketao da je gospodinu potpivaru otišao sluh. I ispričao to potpivar, kao tajnu koju ne smije odati ni da ga gromovi tuku, ložaču u sušari, a od „suše" to već išlo po onoj staroj poslovici: „Reci svinji, svinja nerastu, a nerast svom općinstvu!"

Ali kako vaserman nikomu nije činio nikakvo zlo, a pivovara je cvala, navikli se na njega svi u pivovari od gospodina potpivara pa sve do onog momka sladomelja, što slad melje u kašu, a nakon nekog vremena se s njim i sprijateljili. A kako bi došla subota, čim se malo smrklo, obuvao je Matala vodenjačke visoke čizme na bore, tutnuo bi u džep okrajak kruha i jurio kući na Packu, pogledati kako tamo vodi domaćinstvo onaj stari brkati som, kojega je na Packi postavio za svoga zamjenika. Navodno ga se tih noći sa subote na nedjelju moglo vidjeti kako sjedi na ustavi i na mjesečini sređuje ono za što nema vremena preko tjedna, košulju, kaputić ili te mekane vodenjačke čizme, sašivene od žablje kože. U ponedjeljak ujutro, sve da padaju ćuskije, bio je Matala opet u pivovari i još je radnicima donosio sitne darove, grgeče, rakove, mrene, linjake ili druge primjerke ribljeg svijeta. Najviše od svega volio je pržiti ribu, pa je ponedjeljkom uvečer cijelo konačište odisalo ribljim mirisom. A uz hrskave pržene mrene, uz grgeče na masti i kimu pivo je prijalo nekako drugačije!

Kad su radnici pivovare bili s Matalom sami, izazivali su ga da zapjeva neku vodenjačku. Isprva se stidio, ali bi poslije ipak pustio svoj kreketavi vasermanski glas i pjevao s takvim osjećajem da su svima išle suze od smijeha:

„Pod nasipom rak,

na nasipu patak,

u vodi ribica,

za vodom curica,

e nju bih ja!"

I tako je jedno vrijeme u rukogospodnjoj pivovari sve klapalo da je to milina a gospodin otac veselo gomilao zlatnike koje je dobivao za svoje čuveno crno pivo. Ali, kako nikad nije tako dobro, da ne bi opet moglo biti loše, desila se takva stvar, koja je taj mir i spokoj potpuno poremetila. Gospodin otac Alojz Karas imao kći Julinku a ona je bila kao njen tata... također riđa, a još k tome, jadnica, strašno pjegava, pa su je dečki klipani u školi ismijavali, govoreći da se sunčala kroz maminu cjediljku. A ta Julinka upravo zašla u one rascvjetale godine kada djevojčice počinju razmišljati o ljubavi, a njihove majke o udaji. Gospođa stara počela tako voziti Julinku po balovima u široj okolici, ali plesača za nju svuda je bilo malo, a udvarača još i manje.

Julinka bila nesretna, pa je djevojčica koja je u djetinjim godinama bila vesela, čak ponekad i divlja, odjednom postala tužna i dosadna djevojka, koja je samo uzdisala i često, iz čista zdrava mira imala pune oči suza.

Za toplih ljetnih večeri znala je sjediti u pivovarskom vrtu, zurila u zvijezde ili mjesec i sanjala otvorenih očiju o tome, kako njen vjerni dragi ipak dolazi i kako ga ona vrelo ljubi sve do mračnog groba.

A tu Julinku baš u jednom od takvih slatko-bolnih raspoloženja ugledao u vrtu na mjesečini vodenjak Matala, koji je tamo tajno dolazio gacati po večernjoj rosi. Bog nek zna kako se to desilo, valjda se takve usamljene duše međusobno privlače, ali Matala se u Julinku zaljubio tako da mu je zvonilo u ušima! A kako se od te ljubavi naprasno promijenio! To više nije  bio onaj ukaljani seljačić sa zelenom sočivicom u kosi i žabljakom za ušima! Dao si kod brijača ošišati svoju dugu vodenjačku kosu, kupio češalj i svaki dan se češljao, a i onu zelenkastu kudjelju mazao nekakvom pomadom, kako bi se držala iza ušiju. Kod krojača Vondre si dao sašiti novi kaput, nalik na one kakve nose lovci, a ipak malo vodenjački, a na sajmu kupio i novi šešir. Pa išao za Julinkom iz večeri u večer, čim bi se pojavila u vrtu, uzdisao i zaljubljeno kolutao očima. Julinka, kako se kaže, nije prema njegovim uzdasima ostala ravnodušna. Kad su jednom tako sjedili jedno pored drugog na klupi, stisnula Julinka Matali njegovu vodenjačku ruku i baš nimalo joj nije smetalo što je takva riblja, hladna:

„Gospodine Matalo, ja sam strašno nesretna," šaptala pri tom, „ali jedino vi me razumijete, jel da? Vama sigurno nisam odurna, jel da, da nisam?"

„Gospođice Julinko," uzdahnuo je na to Matala, „kad biste znali, kako sam ja beskrajno sretan, što mogu ovako lijepo sjediti pored vas, da se ne zgražate nad mojom ružnoćom!"

„Ja?" zapiskala Julinka potiho, „što vam pada na pamet gospodine Matalo, meni se sviđate takvi kakvi jeste, glavno je a imate takvo zlatno srce! Vi uopće ne znate što je to svjetska prijetvornost. A ta zelena, da samo vidite, kako vam pristaje! Meni je zelena bila uvijek najdraža od svih boja!"

Matala je od tog vremena bio kao promijenjen. Više nije iz Packe donosio grgeče i mrene, nego je noću tumarao tko zna kuda a rano jutrom prije svanuća stavljao Julinki pod prozor krasne bijele rascvjetale vodene ljiljane i nekakve majušne gatalinke koje su piskutale visokim glasićem, više nalik na ptičji, nego na žablji. Nije trajalo dugo, i Julilnka i Matala obećaju pri punom mjesecu jedno drugom vječnu ljubav i zakunu se da ih nikakva zloba neće rastaviti...

Onda su pivarova vrata počeli obijati udvarači. Pošto je Julinka bila jedina kći, pa tako onda i jedina nasljednica toga velikoga karasovskoga imetka, počeli su Julinku, bit će prije rukogospodnju pivovaru, zagledati svakojaki. Skrahirali i prezaduženi kavaliri, koji su mislili samo na to, kako će s Julinčinim mirazom osladiti život. Jedan takav veleposjednik neposjednik, nekakav Pucherna iz Dušnika smekšao srce pivovarske gospođe majke, koja bi svoju kći već rado vidjela pod poculicom, pa su mu supružnici Karas obećali Julinkinu ruku.

„Djevojče, budi s njim sretna!" htjela gospođa pivarovica pogladiti Juilinkinu riđu glavicu, kad joj je priopćavala tu vijest. Ali, Julinka joj se istrgla kao oparena:

„Ali ja ga neću, ne ne i ne! To ćelavo strašilo, tu ništariju! Ionako se želi oženiti samo mojim novcem, nametnik jedan!"

„Ali djevojčice, nekoga ipak moraš uzeti, da bi imala neku mušku zaštitu, kad mama i ja tu više ne budemo!" počeo Julinku nagovarati gospodin otac Karas, kojeg je čitavog života boljelo što je Julinka naslijedila njegovu riđu boju.

„Ja već imam ženika..." zajecala je Julinka tronuto, „taj nije kao drugi, on me iskreno voli..."

Gospodin otac i mati pljesnuli rukama kako zbog iznenađenja, tako i zbog straha da to djevojka zbog svoje nesreće ne fantazira.

„Ali koga, kao Boga te molim?" upita gospodin otac zabezeknuto.

„Ovdašnjeg ... iz pivovare..." zacvrkuta Julinka i zarumeni se poput ruže.

„Ovdašnjega? Valjda ne pivarskog pomoćnika?" ispali gospodin otac, koji je o obješenjaku pivarskom pomoćniku uvijek mislio sve najgore.

„Gospodina Matalu!"

Da je usred rukogospodnje pivovare udario sedmerostruki grom, ne bi to pivara Karasa tako uzdrmalo kao te dvije riječi.

„Nesretno dijete," zavapi potreseno, „što ti samo pada na pamet?"

„Zašto? Gospodin Matala je baš čovjek na svom mjestu!" branila se odlučno Julinka.

„Ali on uopće nije... čovjek!"

„Neka nije! Meni je to svejedno! Ali na svom mjestu je!"

Gospođu pivarovicu spopadali naizmjence nesvijest i srčani grčevi, kad je shvatila da je njezina kći odabrala ... vodenjaka.

„Što smo to u tebi odgojili?" očajavala je tako da bi se i kamen sledio. Ali Julinkino srce ostalo je čvrsto. Matala je voli, a ona njega također. On joj nikad neće spočitavati što je riđa, a ona Matali također neće predbacivati to ... vodenjaštvo.

„Ti si kriv za sve!" obrecne se gospođa stara na svoga muža, „ti, nakarado, ti badavadžijo, ti pivska vrećo! Ti si nam tu prikazu doveo u kuću!"

Gospodin otac Karas bio je dobričina da ne može biti veća, ali ova bukvica gospođe pivarovice nekako mu je potjerala trnce niz kičmu. Dohvatio štap za zvonjenje pa potrčao s njim prema kadama, da raščisti s tim vodenjačkim lopovom jednom za svagda!

„Ja ću ti pokazati, ti ćeš meni vrbovati dijete!"

Matala baš namakao one svoje sastojke, kad gospodin stari nahrupi svom silinom. Od straha je ispustio one platnene vrećice u kadu, ali prije nego je uspio podići ruke da se obrani, gospodin stari, gru! i gru! već je nemilosrdno udarao po njegovim uskim leđima da se Matali sve prašilo iz kaputića.

„Gospodine stari, sjetite se!" kriknuo je zapjenjeno, ali kako pivar nije prestajao, pretvorio se Matala iz očaja u velikog šarana, bućnuo u kadu i munjevito se sjurio nekud tamo dolje na dno.

„Ti gade jedan vasermanski!" reče gospodin otac s olakšanjem, „samo se usudi doći mi ponovo na oči!" Tako razjaren odjurio je kući i viknuo na problijedjelu Julinku:

„Gotovo je s tvojim ženikom! Koprca se tamo u kadi, potpuno pretvoren u šarana, samo što sam mu dao jednu štapom! A ti ne plači, ili...!"

Julinka samo nijemo lomila ruke, pa se kao pokošeni cvijet srušila na zemlju...

Od tog trenutka nije u rukogospodnjoj pivovari bilo ni traga od Matale. Samo na Julinkinom prozoru ... a bio je baš mjesec srpanj... jutro za jutrom ležala kitica kao snijeg bijelih lokvanja, koje kod nas zovu nekrštenci a koje je Matala morao tražiti bogznagdje po dalekim barama.

 Gospodin otac Karas nije žalio zbog Matalina nestanka. Već davno je znao u čemu je bio glavni trik s tim glasovitim vodenjačkim pivom. U vodi ribnjaka Packa godinama se namakao iđirot i voda je iz njega izvukla sav gorkasti okus i miris. A od Matalinog dolaska u pivovaru nadonašao se gospodin otac toga iđirota iz svih apoteka iz okolice! Pa je mislio da će on s tim iđirotom i bez vodenjaka pogoditi pravi omjer.

Ali šipak! Samo što je Matala nestao počela se voda u kadama muljiti i postala gotovo bijela i nisu je mogli popraviti ničim, a zaparivali su kade i vratičem, ljupčacem, divljom bazgom, bijelim lastavičnjakom, štirom i repuhom.

Na kraju je gospodin otac naredio da se kade rasijeku, iako je znao da će istog časa s rukogospodnjim ponosom biti svršeno.

„Neka spadnem i na prosjački štap, ali vodenjaka u obitelj neću!"

Dotle Julinka svakoga jutra uzimala kitice lokvanja i spremala ih na tajna mjesta, da otac ne bi otkrio njenu tajnu. Po cijele dane mati je sa šest teta uvjeravala da uzme gospodina Puchernu, da će je on nositi na rukama. Ali ti lokvanji koje je iz jutra u jutro nalazila, davali su Julinki snage da se odupre.

Kad je prošlo vrijeme lokvanja na livadama se mogao naći još samo ljubičasti mrazovac. Vjerni Matala nosio je barem to. Jednom ga u noći obasjanoj mjesecom ugledali pivovarski radnici, kako s kiticom puže po oluku prema Julinkinom prozoru... Kad je to doznao Alojz Karas, bez obzira na svoje dobro srce, obećao je Matali strašnu osvetu. Slijedeće noći namjestio na tom mjestu, kuda se verao, veliku omču od konopca od lika i sirotom Matali stegnuo oko vrata. Kitica mrazovca mu ispala iz ruku i rasula se po zemlji.... Slijedećeg jutra Julinka nije na svojem prozoru našla ništa i malo je zazeblo oko srca, jer se bojala da gospodin Matala na nju zaboravlja. I tako prolazilo vrijeme i lišće padalo s drveća i Julinkina odlučnost se pod strašnom paljbom ženskih jezika klimala i klimala, dok jednog dana nije pala kao posljednji list s javora. Narednoga dana se po čitavom gradiću pročulo da je pivarova Julinka obećala ruku gospodinu Pucherni i da će slijedeće nedjelje biti odjednom sva tri navještaja.

A gdje je sve to vrijeme bio siroti Matala? Pa, on je sjedio privezan konopom od lika u stražnjem uglu pivovarske bačvarije blizu peći u kojoj se grijala smola za smoljenje buradi. Da ga nitko ne bi vidio pokrili ga starim rasušenim buretom. Čuvao ga tamo stari bačvar Mjehura, kojem se Matala uvijek gadio i u kojeg se Alojz Karas mogao pouzdati. On je Matalu mučio sušom. Tu se nije smjela nikada pojaviti ni kap vode, jer voda vodenjaku vraća snagu. Tako je Matala tu sjedio potpuno suh kod peći i šuštao kao svučena koža bjelouške. Njegova vodenjačka skuta bila su suha kao guba a života u njemu bilo jedva u tragovima, tek bi tu i tamo u njemu zatinjao poput varljive svjetlosti nad močvarom.

Eh, da je sve to vidjela Julinka, dok je oblačila bijeli svadbeni veo i dok su u njene riđe kose stavljali vjenčić od ružmarina! Ali o tome da je Matala zarobljen u pivovari nije osim Mjehure i gospodina starog znala ni živa duša.

„Osušit ću ga kao makovicu i istucati u mužaru!" kleo se gospodin stari Mjehuri i obično pri tom njegovu šutnju nagrađivao pokojim sekserom. A Mjehura šutio kao grob... Julinkina svadba bila velebna. Gospodin stari dao je da zvone sva zvona, koliko god ih je u Ruci Gospodnjoj bilo, a djeveruša u bijelom bilo dva i pol tuceta. U crkvu su svatovi išli na tovarnim kolima, koja su vukli pivovarski volovi, koji su oko bronziranih rogova imali vijence ispletene od ječma i hmelja. Samo nevjesta i ženik išli su u zatvorenim kočijama... ženik navodno zato da ga povjetarac ne napuše, pošto je bio kao para nad loncem a nevjesta opet da se ne bi vidjelo kako je uplakana. Cijelim putem od crkve do pivovare bacali su svatovi djeci bombone i krajcare a pivo teklo potocima kako u pivovari, tako i svuda unaokolo...

A onda se dogodilo da je jedan obijesni momak uvečer za mraka, kad je već bio dobrano nabaren, natočio u vrionici veliku kantu ožujskog piva i došao s njom u bačvariju kod starog Mjehure, koji je tamo vjerno čuvao hastrmana pod buretom, da ne bi u posljednjem trenutku kakvom spačkom pokvario svadbu.

„Pijte oče! Zašto sjedite tu tako nasuho? Jeste li crkvenjak ili bačvarski majstor! Pijte k vragu! Heja-hej!" drekne momak na Mjehuru i tresne teškom kositrenom kantom baš na ono staro rasušeno bure, što je pod njim venuo Matala. Od toga udarca ispalo gornje dno bureta, a kanta sa zlatnim sokom, kao da ju je kakav zloduh povukao, propala u bure...

„Upomoć," vrisnuo je Mjehura očajnički i pokušao uhvatiti kantu. Ali uto to nahrupilo prema njemu, kao kad se izbije čep, duge od bureta razletjele se na sve strane, a vodenjak, koji je od te tekućine povratio snagu uz zastrašujući kikot izleti iz bačvarije kao bijeli konj. Izjurio je na pivovarsko dvorište, zanjištao, da su se prozori tresli i svi gosti skočili od svečanog stola.

Mrak je bio takav da si ga mogao prodavati kao tintu, a narušavao ga je samo taj vodenjački konj, koji se s njim miješao unaokolo po dvorištu. Rastjerao sve babe što su klafrale pod prozorima, probio bubanj muzikantima, što su došli nevjesti zasvirati na uho, napokon uz grozomorni kikot preskočio zid i bio tko zna gdje...

Od tog vremena rukogospodnje pivo opet je onakvo kakvo je bilo i prije, da su ga razbojnicima mogli davati da ga piju po kazni.

Odabrala Silvija Sitta

S češkog preveo Mato Pejić

Ilustracije Josef Lada

Jan Darda (1915.-1970.), češki novinar, dramatičar i filmski scenarist, autor modernih bajki. Potjecao je iz siromašne obitelji, a vrlo rano ostao je bez majke. Velik utjecaj na njega izvršila je baka, koja mu je pričala pučke bajke i prispodobe. Završio je gimnaziju u Přibramu, te pohađao studij povijesti književnosti i filologije u Pragu, koji nije dovršio. Objavljivati je počeo 1932. godine, bio je urednik sveučilišnog časopisa, urednik kulture dnevnika Lidové noviny, radio u nizu drugih redakcija. Sedam godina bio je predsjednik Saveza čeških pisaca. Kada se 1968. javno usprotivio dolasku vojske Varšavskog pakta u Čehoslovačku, otpušten je s funkcije glavnog urednika tjednika Svět práce.

Drdin talent najvidljiviji je u srednjoj i maloj epici, u dramskom i novinarskom stvaralaštvu. Njegovo se djelo odlikuje osjećajem za detalj, socijalnom dimenzijom i jezičnom originalnošću. Njegov prozni debi - Gradić na dlanu iz 1940. godine ujedno je jedno od njegovih najuspjelijih djela. Napisao je potom psihološki roman Živa voda, izdao niz zbirki priča i bajki, a potpisao je i niz kazališnih predstava, među kojima i Dalskabaty, grješno selo ili zaboravljeni vrag, koju je prije dvadesetak godina igrala amaterska glumačka družina češke besede Daruvar. Napisao je niz scenarija za filmove.

Kako su bajke česta forma Drdina izričaja, kao i osnova za kazališne i druge tekstove, tako se u njegovim djelima redovito pojavljuju nadnaravna i mitska bića. Tako je i u središtu ove priče vodenjak, vodeno biće, koje je veoma često u slavenskoj mitologiji. Vodenjaci su bilo gospodari voda, kako tekućih, tako i onih stajaćih. Vjerovalo se da žive u kristalnom ili staklenom dvorcu na dnu. Kristal i staklo naime simboliziraju samu vodu, odnosno boravište toga demona. Vodenjaci su uglavnom zli, ali ponekad su ljudima znali pomagati. U raznim krajevima imaju različit izgled i različite osobine. Ali, gotovo uvijek je to spodoba patuljasta rasta, velikog nosa, duge brade, obučen u crnu ili zelenu odjeću i šešir ili kapu. U češkoj, Moravskoj i Slovačkoj vodenjak (vodnik) ima i zelenu kožu. U vodi su veoma snažni, a izvan vode gube snagu. Mogu se pretvoriti u razne životinje, najčešće u konja ili ribu, ali i u druge životinje, pa čak i u dijete koje plače. Pretvaranjem u nešto drugo vodenjaci su mamili svoje žrtve, koje su utapali u vodi. Utopljenici su vodenjake zabavljali u njihovim dvorcima.

Ako je u nekom kraju bilo više vodenjaka, birali su starješinu, kojeg su zvali tartor. Kao većina demona i vodenjaci su pohotni, pa mnoge bajke govore o vezama vodenjaka sa ženama iz kojih se rađaju djeca. Rusi imaju za vodenjaka ime vodjanoj, u Poljskoj vodenjaka zovu topielec, utopielec i wodnik, a u Češkoj i Moravskoj vodnik (izgovara se vodnjik), vodni muž, vodni mužiček, te vasrman od njemačkog naziva, pa onda iskrivljeno hastrman i bastrman.

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Mislim da je sada dobro vrijeme za jedno pivo
Franklin D. Roosevelt, američki predsjednik nakon potpisivanja New Deala, dokumenta koji je otvorio put ukidanju prohibicije

Nacrtaj mi krigl








Najnovije iz kategorije Pivo u stihu i prozi