Vjenčani kum
Nick iskapi pivo, glasno podrigne i udari kriglom o stol dok je spušta, tako da nekoliko tetoviranih gostiju za okolnim stolovima okrene obrijane glave i pogleda prema nama - što je priličan podvig, jer praktički nemaju vratova. Na svu sreću, kad vide da nema problema, nastave govoriti sa svojim muževima i dečkima.
Ovo je jedna od onih pivnica u kojima su strop, zidovi i pod iste tamnosmeđe boje, više zbog višegodišnjeg uzdizanja dima cigareta i kapanja piva nego zbog namaza dekoraterskih četki. Stoji osamljeno na kraju Fulham Roada kao tvrđava otpora ekipi koja brije na špricere i rajčice sušene na suncu, te prkosno uzdiže srednji prst s mrljama nikotina malograđanštini koja ovladava okolnim ulicama.
Srijeda je navečer, a mi smo otišli na utakmicu Fulhama s Manchester Unitedom. Kao i toliki drugi ljudi koji nisu iz Manchestera, Nick se nedavno obratio na junajtedizam, pa nam je uspio u zadnji čas nabaviti karte zahvaljujući svojoj novoj kreditnoj kartici koja se - kako nam sa silnim ponosom objašnjava - dobiva samo na poziv. Mogli smo odabrati između ovoga i mjesta u prvom redu na koncertu Micka Jaggera u Hyde Parku, ali Nick se brzo odlučio za nogomet.
"Ako hoću gledati hrpu ofucanog kamenja na polju, samo ću otići dolje u ravnicu kod Salisbuiyja", rekao je.
Kao i svaka druga ugostiteljska ustanova blizu stadiona večeras, naša je pivnica puna nogometnih navijača. Svi stoje uokolo, piju u skupinama od po troje-četvero i čekaju polazak na stadion na vrijeme za početni udarac. Iako stanujemo samo kilometar i pol dalje, ovdje se osjećamo pomalo izvan svoga "terena", pa u skladu s tim nastojimo govoriti grublje. Brine nas to što smo jedini koji su se potrudili sjesti za stol dok piju, što nas sigurno jasno obilježava kao kilave tetkice iz Chelseaja.
Čekamo Marka, koji uvijek kasni, a ja u međuvremenu pričam Nicku o svom izlasku s Charlie. Njega, jasno, zanima samo jesam li spavao s njom ili ne, a kad mu niječno odgovorim, on se samo nasmije.
"Luzeru!" kaže mi. "A kad smo već kod luzera..." Ispratim njegov pogled i ugledam Marka, koji se upravo pojavio na ulazu u pivnicu. Još ima odijelo na sebi, jer je došao ravno iz ureda, pa pomalo plaho gleda oko sebe ne bi li nas uočio. Mahnem mu da nam priđe.
"Oprostite, dečki..." počne se ispričavati Mark, ali Nick ga ušutka odmahivanjem glave, jer ne želi ulaziti u još jednu raspravu o mučnim pojedinostima autobusnih linija u zapadnom Londonu. Demokratski odlučimo da je na Marku red da plati rundu - prvenstveno zato što je zakasnio - pa on ode po piće, a ja ga ispratim da mu pomognem pri nošenju. Posluže nas iznenađujuće brzo, ako se ima u vidu broj ljudi koji su se natisnuli oko šanka, a ja se gotovo potajice obazrem da provjerim nismo li se progurali pred nekog žednog huligana koji samo čeka da se malo potuče prije tekme.
Još imamo pola sata do početka utakmice, pa Mark naruči po dva velika točena za svakoga, uglavnom zato što mu se ne da vraćati za šank. Kad pokuša platiti novčanicom od pedeset funti, orijaška pipničarka kojoj je ponestalo petaka kaže mu da se vrati za svoje mjesto, a ona će mu donijeti ostatak za stol. Vidno mu ne godi što mora ostaviti toliko svoga novca u tuđim rukama, ali još bi mu manje drago bilo ostati sam za šankom i čekati, pa sjedne natrag s nama i zadovolji se zabrinutim pogledavanjem prema njoj svakih nekoliko sekundi.
Ona ga ignorira jednako vješto kao što ga je prije poslužila, pa smo već pri kraju s pivom kad se ona napokon pojavi uz vedre riječi: "Kladim se da si već mislio da sam zaboravila na tebe, srećo." Netom prije nego što će mu dati novac, odjednom zgrči lice, duboko udahne i silovito kihne, jedva uspijevajući na vrijeme prekriti lice rukom. Rukom u kojoj još drži Markov novac.
"Uuu! Istina!" vikne ona i pruži Marku posve namočene novčanice, a on se ne uspije vidno ne zgroziti dok ih uzima. Užasnuto je gledamo kako se gega natrag do šanka, zastajući samo da si obriše ruku kuhinjskom krpom, kojom zatim počne brisati oprane čaše iz suđerice. Mark izvadi paketić rupčića iz unutarnjeg džepa i pažljivo obriše svaku novčanicu prije stavljanja u lisnicu.
"Opa", kaže. "Ko bog je vatrena u krevetu." Nick i ja istodobno se zgrozimo. "Kad smo već kod toga..." nastavi on, pogleda me i podigne obrvu, ali prije nego što mu stignem odgovoriti, Nick se nagne preko stola, odmakne manšetu košulje da pokaže svoj sat i kucne ga po brojčaniku. Pažljivo proučim hrgu ulaštene kovine pričvršćenu oko Nickova zapešća. "Ti to nama hoćeš reći da bi trebali krenuti ili se razmećeš još jednim novim i apsurdno skupim ručnim satom?"
Nick prezirno odmahne glavom. "Koliko god da bih volio ostati ovdje i dokono raspravljati o vašim seksualnim dogodovštinama..."
"Ja bih zaista htio ostati ovdje i raspravljati o Adamovim seksualnim dogodovštinama", upadne mu Mark u riječ. "Oženjen sam čovjek, znaš. Zadnja žena s kojom sam spavao vjerojatno će mi biti i posljednja, ako me shvaćaš, pa mi je slušanje o Adamovim pustolovinama najbliža prispodoba iole raznovrsnog spolnog života."
Ne hajući za njega, Nick ustane. "Vrijeme je, gospodo, molim", izjavi i izađe iz pivnice. Kad Mark krene na zahod, mjehura opterećenog pićem u ovako rani sat, ja odem van za Nickom. Teško mu polazi za rukom izgledati neupadljivo u mnoštvu ljudi koji majicama iskazuju odanost svojim omiljenim igračima.
Mjereno tim pokazateljem, Nicku je očito najdraži talijanski obrambeni dvojac Dolce i Gabbana. Nakon nekoliko minuta pojavi se i olakšani Mark, pa odemo za svjetinom prema Craven Cottageu, na Fulhamov teren. Proguramo se kroz križne rampe, nađemo svoja mjesta za sjedenje na stajalištu tribina (kao da to ima smisla) i pričekamo da utakmica počne.
(Odlomak)
Adam Bailey prvi će priznati da mu nije loše u životu, barem ne otkako je odustao od trajnih veza. Mnogo je lakše, napokon, biti serijski monogaman - upoznavati žene kad god se pruži prilika, iskorištavati svoj markantan izgled i neodoljiv šarm, te im ne odgovarati na daljnje pozive dok opisuje netom proživljene avanture dvojici najboljih prijatelja s manje ljubavnih iskustava, oženjenom knjigovođi Marku i poslovnom partneru Nicku. Istina, bez njih bi Adamu teško bilo voditi tako lagodan život: zajedničkim naporima oni vode internetski portal PleazeYourself, tražilicu za pornografske sadržaje od koje su se svi obogatili.
Bogatstvo, jasno, ima i svoju cijenu: u Nickovu slučaju, cijena je Sandra - žena koju je Adam smjesta prozro kao ambicioznu udavaču kojoj se više mili Nickov Ferrari od Nicka samog, ali koju Nick smatra nečim najboljim što mu se u životu dogodilo. A tek što je Adam počeo razmišljati o tome kako da Nicka odgovori od stupanja u brak s jednom takvom gadurom (što nije lako, jer si frendovi mogu reći sve, samo nipošto ne smiju pljuvati po životnim izabranicama), kad zatelebani Nick oduševljeno zamoli Adama da mu bude vjenčani kum...
Britko napisan, prepun sjajnih doskočica i oštrih opažanja muške prirode i društva u današnjem materijalno sređenom, ali emocionalno i dalje vrlo nesređenom svijetu, roman Matta Dunna Vjenčani kum pružit će današnjem čitatelju nelagodno bistro zrcalo vlastitog karaktera, a čitateljici jedinstveno točan uvid u psihu suprotnog spola. (Izvor: Algoritam)
