Više od igre
Okončan je još jedan mundijal. Možda najkontraverzniji do sada, ponajviše zbog načina na koji je kupljeno domaćinstvo, količine novca koji je bio u igri, a i koječega drugog.
Nas su naši dečki još jednom obradovali.
Zatitrale su, gotovo kao onomad, nacionalne žice i zatrubili fanfari. Lopta je popunila mnoge rupice uzrokovane krizom, nezadovoljstvom, politikanstvom, nesuglasjem. Bar nakratko.
Bilo je najzgodnije vrijeme da vlast obeća nove stadione. Tko jebe kuće razorene u potresima i poplavama. Ako to nekome smeta, neka pati!
Više je to od igre.
Sjećate se naziva te popularne TV serije Zdravka Šotre iz 1977. godine, kada se u jednoj epizodi igrala nogometna utakmica između naših i ”Švaba”. Cijela se varošica skupila. I vidjelo se tko je naš, a tko njihov.
Nije to bio ni prvi ni zadnji put da je lopta bila alatka za puno suptilniju igru.
Više od igre se igralo i na Olimpijskim igrama 1952., u Tempereu u Finskoj. Jugoslavija je u drugoj utakmici (prva je završila 5:5) porazila SSSR rezultatom 3:1, golovima Mitića, Bobeka i Čajkovskog.
Zbog poznatog političkog sukoba u to vrijeme ta je utakmica imala poseban naboj.
Staljin je osobno naredio svojim igračima da pobjede, ali naredba mu nije bila izvršena. Nakon trećeg gola Radio Moskva je prekinuo prijenos. Staljin je pozvao svog glavnog obavještajca Beriju i pitao što da naprave s igračima i vodstvom reprezentacije. Zna se, odgovorio mu je Berija, kako se postupa s izdajicama svog naroda.
Svim igračima su oduzeta sva dotadašnja odlikovanja i benefiti, a građani SSSR-u su za konačni rezultat saznali mnogo godina poslije.
Povjesničari svjedoče da je Tito, osobno, svakom igraču darovao tadašnjih 500 dolara, te dao blagoslov za odlazak igrača u inozemstvo.
I utakmica s Njemačkom u Čileu 1962. bila je na neki način „nastavak“ borbe, ovaj put loptom. Kada je pet minuta prije kraja Pero Radaković zabio pobjednički gol, cijela je Juga (osim „domaćih izdajnika“) ushićeno skočila. Prekinut je nakratko radio prijenos i pušteno kolo.
Još davne 1914. lopta je bar zakratko bila jača od puške. U božićnom primirju njemački i saveznički vojnici su odigrali nogometnu utakmicu. Svaki je potez bio popraćen ovacijama i pljeskom. Kao da se igra finale svjetskog prvenstva. I kao da nitko od okupljenih nije želio da ta utakmica završi.
Tko je pobijedio? Nijemci tvrde da su oni, Britanci, pak, navode da su oni bili pobjednici. Utakmica je, dakle, preseljena u medije. A tamo se, nažalost često gubi iskreni sportski naboj i zamjenjuje navijačkim.
Završen je još jedan mundijal.
Kada se prebrojimo znat će se koliko je tko ušićario. I koliko je točno radnika stradalo na pripremi arena gdje će se najbogatiji keriti.
Sportski moćnici trljaju ruke. Svježe tiskane pare će im umiti račune pred Božić. Zasluženo, bodrimo ih mi. Borilo se, jebiga.
I neće se mnogii kao Marokanci, u humanitarne svrhe, odreći nezamislivo velikog novca.
A stadione ćemo financirati mi.
Neka pati tko ga smeta.
