Vi to meni podmećete
- Jel' vam ugodno? Sram vas može biti! Pišete laži! To je klasični napad na malog čovjeka koji ne da na sebe! - urlao je u slušalicu.
- Ali vi ste sami krivi. Nismo mi izmislili homofobne i rasističke izjave, niti napisali mail u kojemu pankere i rokere okrivljujete za postojanje pedofilije i homoseksualizma. Kriva adresa - odgovorio sam mirno.
- To je ucjena i reket. Čovjeka koji je sam digao svoje poduzeće, koji prehranjuje svoju obitelj, ali i obitelji zaposlenika, vi razapinjete! Dođite pa vidite kakvo je ovo selo danas! Selo u koje su prije dolazili samo vukovi klati ovce, danas proizvodi najbolje pivo u Hrvatskoj. Dođite i pogledajte me u oči! - ponudio je vrlo glasno.
Želite da dođemo?
- Da! Dođite. U Lici ne jedemo ljude - odgovorio je ironično.
Nije dugo trebalo.
Automobil. Lučko. A1. Izlaz Perušić. Donje Pazarište.
- Dobar dan. Došli smo - pozdravio sam ga na ulazu u njegov dom.
Karlo Starčević dočekao nas je ispred pivovare Ličanka.
Proćelavi brkati poduzetnik u košulji boje ciklame i sivim trapericama, s mobitelom u ruci. Dogovara neke poslove. U radovima je preko glave jer dograđuje svoju Ličanku, rodno mjesto Velebitskog i Kasačkog piva. Nova punionica osvanut će za mjesec dana, a uskoro bi trebao niknuti i pročišćivač voda. U sklopu pivovare gradi i apartmane za goste te nove, raskošno opremljene urede u kojima će imati i jacuzzi.
Uređuje i svoje stanove koji se, dakako, nalaze u sklopu Ličanke.
Kada radovi budu gotovi u potpunosti, fasada pivovare osvanut će u nebeskoplavoj boji. Nijansi kašeta Velebitskog piva.
Za moj ukus, i više nego kičasto.
No, tom će bojom barem iskakati iz umirujućeg zelenila ličkih polja i šuma, što ima svojih prednosti. Uočljivost, recimo.
Naime, iako je Velebitsko pivo, uz Plitvička jezera, jedan od ličkih brendova, od izlaza Perušić do same pivovare ne postoji niti jedan putokaz za dom tog piva. Ni ploča, ni smjerokaz, ni reklamni pano. Ništa. Očekivali smo da će Velebitsko iskakati iza svakog stabla u dolini rijeke Like, no sve na što smo naišli bile su ovce koje su lijeno pasle nepokošenu travu.
Stoga će plava boja fasade svakako dobro doći kao putokaz svim putnicima nenamjernicima.
Naša namjera za odlazak Karlu Starčeviću u Pazarište, idilično selo s oko 900 mještana, bila je poznata.
Što je toliko naljutilo oca Velebitskog piva?
Dočekao nas je širom otvorenih ruku, ali u očima Karla Starčevića lako se mogao prepoznati bijes.
- Istina. Vi ste ovdje dobrodošli ako imate časne i poštene namjere. Jer, mi pričamo da ćemo sutra biti u Europi, a tamo se propagira istina u časnih i poštenih ljudi. Ja sam se tamo naučio tako živjeti i držim se one Isusove: ‘Istina i samo istina nas može osloboditi' - počinje razgovor taj 59-godišnjak dok sjedimo za velikim drvenim stolom u dnevnom boravku njegove pivovare. Razgovarali smo dva sata uz domaći sir, slaninu, kulen te, naravno, čašu crnog Velebitskog.
A istina je sljedeća. Podsjetit ćemo vas ukratko na nju.
Prije nekoliko su tjedana tri udruge iz Velike Gorice - Pank protiv pedofilije, Hip-Hop underground VG. i G.A.S. - koje se kroz razne humanitarne akcije, koncerte, predstave i kulturne manifestacije zauzimaju za bolje uvjete života mladih u tom gradu, poslale molbu pivovari Ličanka za suradnju na festivalu ROCiNK.
"Ako imate mogućnosti donirati neki novčani iznos i sudjelovati u urbanom događaju koji bi se odvijao u veljači 2012. godine na području grada Zagreba, naveli bismo vas kao pokrovitelja na svim promotivnim materijalima i u medijskim sponzorima. Također nudimo mogućnost promocije te držanje vlastitog točionika. Nadamo se Vašem skorom i pozitivnom odgovoru. Uz srdačan pozdrav", stajalo je u molbi.
A ovo je bio njegov odgovor.
"Poštovana, puno hvala na Vašoj ponudi. Moje pitanje je tko je počeo s pedofilijom i homoseksualizmom. Pankeri i rokeri. Da li Vi ovo nama podmećete ili stvarno ne znate da nije poželjno vuku ostaviti ovce na čuvanje? Mislim da je previše humanitarnih organizacija u Hrvatskoj koje rastaču to jadno nacionalno biće u ime nečega. Mislim da sam Vam sve rekao. S poštovanjem. Karlo Starčević."
Kada smo objavili taj tekst u utorak, isti je dan na Facebooku osnovana grupa "Say NO to Velebitsko" koja je do četvrtka okupila 7500 poklonika.
Komentari? Pa..."I tako je propala pivovara Ličanka", "Punk's Not Dead, Velebitsko is...", "Starčević, Mraović, Milinović... Ponosna Lika", "Kakav kreten... tako popljuvati najvjernije potrošače"... "Velebitsko pivo R.I.P"... Dalje neću nabrajati.
Uglavnom, bio je bijesan.
- Ma, slušajte vi mene - kaže mi kamena lica pa nastavi:
- Mi godišnje doniramo i sponzoriramo više od milijun kuna. Dnevno nas sponzorstvo traži 50 udruga. Raznoraznih! Ej, slušate li vi mene? Pedesetak! To je mjesečno više od 1500 poziva i mailova. Ovi bi ovo, oni ono, pa daj tamo, pa molim te daj ondje! Pa čovjek poludi! Išli smo ih provjeravati i shvatili da 80 posto tih koji nam šalju molbe za donaciju uopće nisu udruge. Nema ih ni u jednom registru! To je strašno - kao da se čudi sam sebi.
No, posljednjih nekoliko tjedana neke od tih udruga posebno su ga uzrujale.
- Neke su nas počele reketariti. Prijetili su da ih moramo, pazite, moramo sponzorirati! Prijete da će nas zatvoriti, da će nas bojkotirati i napraviti lošu reklamu - kratko zastane i skrušeno stavi ruke na grudi. Nastavi potpuno ozbiljan i nešto tišim tonom.
-E sad, u tom su trenutku uletjele ove udruge iz Gorice! Ja sam jednostavno puknuo i u pogrešnom trenutku i pogrešnim ljudima poslao onakav mail. pazite, ja moram tu vama iskreno reći...Tu nema skrivanja. možda smo pogriješili. Da su nas nazvali, sve bi bilo riješeno! Ja sam voljan ispričati se i učiniti bilo što da bismo popravili odnose - kaže.
-No, nije vam trebalo ni ono da su pankeri i rokeri počeli s homoseksualizmom i pedofilijom. Ne mislite li da ste ipak malo pretjerali, ha - pitamo ga.
-Neovisno o pankerima i rokerima, ja sam u očima nove europske generacije konzervativan. Ali zašto mi našu mladež ne bismo odgajali uz tamburicu, hercegovačku gangu, lički ojkan? To je nasa tradicija, to je naša vrijednost. te nam stvari jamče našu opstojnost - poentirao je mrtav ozbiljan.
Dodaje kako ovo nisu prva podmetanja jalnih ljudi. Prije nekoliko su godina neki zavidni ljudi pisali biskupu Bogoviću pismo u kojem objašnjavaju da je Starčević napustio obitelj i da se kurva po Gospiću.
-Isto tako su neki pisali anonimne prijave da tučem suprugu i djecu. Dolazi jedno jutro socijalna služba, a ja i žena za doručkom. ljubav nam cvate, a oni me u čudu pitaju što ja to svojoj obitelji radim. Uvijek će biti ljubomore na ono što radim - ističe.
Opstojnost Starčevića u Pazarištu, tvrdi nam „zadrti Ličanin" kako sam sebe ironično naziva aludirajući na fejsbukovce, datira još od prije 7. stoljeća u selu Tržić koje su poslije Turci preimenovali u Pazarište. Od tih vremena Starčevići tamo žive, unatoč „ugnjetavanju svih stranih sila koje su vladale u Lici," a na djedovini je sagradio Ličanku.
S djedovine je otišao kao dvadesetogodišnjak.
Završio je elektrotehniku u Zagrebu, no kako u Jugoslaviji nije mogao naći posao jer je, kako kaže, bio nepodoban kao hrvatski nacionalist, sreću je odlučio potražiti u Njemačkoj. Tamo odlazi 1972. godine i odmah počinje raditi u struci. Već 1983. otvara vlastiti ured koji se bavio razvojem hardvera i softvera u industrijskoj proizvodnji, a u dobi od 35 godina zarađuje prvih milijun maraka.
U Hrvatsku se drugi put vraća 1997. godine. Kada se vratio prvi put? Malo kasnije...
Te 1997. godine odlučio se vratiti i pokrenuti pivovaru. Zašto? Kaže kako nikad nije radio u državnom poduzeću te kako nikad od države nije uzeo ni kune poticaja, odlučio se za privatni biznis.
Kada je vodu s izvora Ričina podno Velebita probao njegov prijatelj Zdeněk koji je bio šef proizvodnje u pivovari iz češkog Plzenja, savjetovao mu je da proizvodi pivo. Starčević je tu vodu odnio prijatelju na sveučilištu u Freisingu radi analize. On mu je, pak, savjetovao da tu vodu flašira i prodaje kao čistu izvorsku vodu. Tada se odlučio za proizvodnju piva.
-Na početku sam uložio osam milijuna maraka, a do danas poko petnaest milijuna eura.
-Znači, lovu ste pokrali - provocirao sam ga.
-Da - nasmijao se - zaradio sam milijune u Njemačkoj i nitko mi, osim moje obitelji, nije pomogao. Da sam taj novac dobio na prevaru, odavno bi me u Njemačkoj zatvorili - odgovara.
Nekoliko je puta istaknuo da je njegova pivovara oslonjena na tri bitne stavke: čistu, meku vodu iz Ričine, težak rad i podršku obitelji!
-Ako niste lovu, pokrali ste recept - provociram ga ponovo.
-Voda, hmelj, ječam, kvasac i Renheitsgebot, zakon o čistoći iz 1516. godine. Meni kažu da sam zadrti lički pametnjaković, a napravio sam najbolje pivo. Tako je barem ocijenilo sveučilište u Oxfordu - smije se.
Pivovara Ličanka na početku je proizvodila pedeset tisuća litara piva. Danas proizvodi milijun litara. Kada se otvori nova punionica, proizvodit će petnaest milijuna litara Velebitskog svijetlog i tamnog te kasačkog piva godišnje!
-Ali, to nije moj cilj. Mi ne želimo proizvoditi industrijsko pivo. Nije nam bitan profit, nego zadovoljstvo naših konzumenata. Da mi se radilo o profitu, nikad ne bih otvorio pivnicu. Moj ured u Njemačkoj je imao dobit od oko milijun eura. Cilj je okupiti sve iseljenike i vratiti ih u Hrvatsku - naglašava.
No, nije sve krenulo blistavo. Kaže da je pivovaru otvorio u jeku najvećeg kriminala u državi kada je 16 malih banaka propalo.
-Meni je u Županjskoj banci, kao i mnogim iseljenicima, propalo oko pola milijuna maraka. Bilo je dana kad nisam znao hoću li sutra imati pet kuna za kruh. no, to je bila kušnja. Danas imamo 18 zaposlenih djelatnika, koji redovito primaju plaću, nisu na minimalcu, plaćaju im se svi doprinosi, a obveze prema državi uredno se podmiruju - ponosan je.
Prosječna plaća u ličanki? Sjednite. Tisuću eura! Minimalac. Legnite. Šest tisuća kuna.
Iako sve zaista funcionira idilično, marketing je očito loša trana. Jer, kako objasniti da nigdje, ali baš nigdje na putu do njegove pivovare nema niti jednog reklamnog panoa za Velebitsko pivo i Ličanku!
Starčević i na to ima odgovor.
-Nepodoban sam. To nije moja posao, nego političkih struktura u gradu Gospiću i Ličko-senjskoj županiji - odgovara mirno.
.....
-Nas u Pazarištu ugnjetavali su svi od Turaka i Austrijanaca pa do nesretne Jugoslavije. Tek smo poslije nje napokon dobili svoju državu i 1941. ostvarili san...
nastavak rečenice „1945. stigli su banditi i otad do današnjeg dana hrvatski narod prolazi kalvariju" jedva sam čuo. izbacio me iz takta. Kakve proklete 1941. godine, pomislio sam. Mrak mi je pao na oči.
-Čekajte malo, kakva NDH? Kakva naša država? Malo ste ga pretjerali. Ta je država bila sve, smao ne san Hrvata. Država pljačke, ubojstava, klanja, fašizma, da ne nabrajam... - pokušao sam završiti, ali prekinuo me.
-Ja nisam niti jednu negativnu stranu u toj državi negirao. Međutim, te godine se hrvatski narod odlučio za tu državu. Ako Pavelić nije bio dobar, zašto ga nismo srušili? Ako vođe nisu u redu, zašto ih nismo rušili? Država zbog pojedinca ne smije doći u pitanje. Zašto ne srušimo današnju vlast? Ja sam prvi rekao da je Ivo Sanader bandit, ali ljudi su me htjeli ubiti. Htjeli su me linčovati. Tu vlast je rigorozno trebalo srušiti. Ja želim razlučiti zdravo od bolesnog - kaže mi visoko podignute glave.
-Dakle, budimo jasni, vi ste itekako protiv ustaških zločina - pitam.
-Ma ne samo protiv ustaških devijacija, nego protiv svih devijacija koje ograničavaju ljudska prava. Ne mogu reći da je u Jugoslaviji bilo sve loše. Bilo je i dobrih strana. Ali, ako nešto ne valja, pa nije kriv narod, boga ti - odgovara.
Ponosan je na svoj nacionalizam. -Ako se svojim može hvaliti Rus, Englez i Francuz, može i Karlo Starčević - ponosno mi govori.
Zbog tog je nacionalizma, kaže, u bivšoj državi 42 puta bio u zatvoru. Svaki put kad je iz Njemačke dolazio u Hrvatsku, znao je da ga čeka zatvor.
U visoku je politiku ušao na mala vrata 1987. godine.
Tvrdi kako je te godine još u Münchenu, zajedno s pokojnim predsjednikom Franjom Tuđmanom, udario temelje HDZ-a.
-Danas se mnogi busaju u prsa da su osnivači. A ja sam zajedno sa svojim poslovnim prijateljima iz Njemačke i Švicarske dao 1,8 milijuna maraka za predizbornu kampanju HDZ-a 1990. godine - tvrdi.
A te 1990. godine, kaže, odmah je počela pljačka. Posvađao se s Tuđmanom oko podjele državnih stanova.
-To je bio prvi kriminal u državi. Muhamed Zulić (ministar bez portfelja u vladi demokratskog jedinstva Franje Gregurića i saborski zastupnik HDZ-a, op.a.) nudio mi je stan od tisuću kvadrata iznad Varteksa na Jelačićevu trgu. rekao sam mu da me ne zajebava jer ću ja sebi sam kupiti stan! Tada sam poderao iskaznicu HDZ-a! Neka mi kažu da nisu nudili. Ja sam od ove države dobio samo putovnicu - ističe ponosno.
No HDZ nije, kako tvrdi, jedina stranka koju je osnivao.
-Ja sam i osnivač HSP-a zajedno s Paradžikom, Blažekovićem i ostalima. Mi smo 24. veljače 1991. osnovali stranku na šestinskom groblju, na grobu Ante Starčevića.
A onda sam problijedio. Slušam i ne vjerujem.
I još jedan ponos znad svega. Ja sam jedan od suosnivača Hrvatskih oružanih snaga, poznatijih kao HOS. Osnovali smo ih 24. siječnja 1991. godine na Žumberku - objašnjava pun sebe, pa nastavlja:
-Tuđman je 25. ožujka 1991. godine otišao u Karađorđevo na sastanak s Miloševićem. mislili smo da će ga tamo ubiti. Pod sobom smo imali oko 350 dragovoljaca pod punom ratnom spremom. Oružje smo dobili od Slovenaca, a novac smo im prebacili na račun Ljubljanske banke u Münchenu. A to su platili hrvatski emigranti. Noć prije sastanka u Karađorđevu napravili smo plan. Da su ubili Tuđmana, Paradžik bi na državnoj televiziji iste večeri proglasio neovisnost. Sve ključne točke u Zagrebu bismo imali pod kontrolom i izazvali bismo opće ratno stanje. Sva sreća što do toga nije došlo.
Sva sreća, pomislio sam.
Današnju političku situaciju smatra sramotnom. Drži da nema niti jedne stranke u Hrvatskoj koja se zauzima za svehrvatsko narodno dobro. Posebno je ljut i ogorčen na Ivu Sanadera. I to na osobnoj razini.
Prije tri godine, na Cvjetnu nedjelju, razbojnici su provalili u njegov stan i pivovaru, te mu uzeli oko 1,5 milijuna aura.
-To je osobno naredio ivo sanader.
-Pretjerujete - kažem mu sa smiješkom. On je bio smrtno ozbiljan.
-Ja to u potpunosti odgovorno tvrdim. kriminalci su razbili sve kako bi me zastrašili. On je rekao svom poltronu Đapiću da Starčević ne može biti gradonačelnik Gospića, živ ni mrtav.
-Pa, tko u kući drži 1,5 milijuna eura - čudim se.
-Novac je bio za strojeve u Njemačkoj. Napadače nisu našli. zamislite, policija je stigla s tri sata i 50 minuta zakašnjenja. A onda su uništili sve tragove.
. imali su takvu naredbu - kaže Starčević i dodaje da su ga u noći nakon pljačke nazvali brojni prijatelji iz emigracije i ponudili novac za pomoć. U roku od tri dana dobio je 350 tisuća eura.
Podršku je dobio i ovih dana nakon što je na fejsu osnovana grupa koja poziva na bojkot Velebitskog.
-Zvao me distributer iz Splita i rekao kako mu se javilo 60 lokala iz Splitsko-dalmatinske županije te tražilo pivo. Rekli su mu 'kad oni u Zagrebu bojkotiraju, dovezite ga k nama'. To nas čini ponosnim.
Osim u Hrvatskoj, Velebitsko se pivo ne može kupiti nigdje drugdje. jedva uspijevaju zadovoljiti hrvatsko tržište.
-Imam ponude iz kanade, ali ne mogu izvoziti u Ontario, a da neću u Vancouver. Ne mogu u Kanadu, a da neću u Čikago. moram izvoziti u desetak gradova, gdje žive Hrvati - objašnjava.
Ponude za kupnju Ličanke pljušte sa svih strana. Svaki mjesec barem jedna. Uglavnom stranci. No, nema šanse. Ličanka je moj ponos i dika - kaže.
Za kraj am mu dao ideju da u Pazarištu pokrene trodnevni festival piva. Priroda je prekrasna, a pivo je još bolje.
-Neka vaša novinska kuća bude pokrovitelj, a ja ću, bez rezerve, dati svu moguću logstiku.
-Ali, bit će to rock i punk festival - upozoravam ga.
-Može, oni će biti na jednoj, a Škoro s tamburašima na drugoj pozornici pa ćemo vidjeti gdje ima više ljudi - zaključio je.
Preneseno iz Jutarnjeg lista od 9. listopada 2011.
