Važno je zvati se Pjer

Stigavši do kavane primijetio sam ga odmah. Nisam se morao previše mučiti. Prepoznao bih ga i da mi nije mahnuo rukom u kojoj je bio slamnati šešir. Valentin Maček bio je mršav tip duge, pomalo zamašćene kose, potpuno sijed, neuredne čekinjaste brade s povećim bijelim brkovima požutjelim od duhana i licem na kome su se, osim bora, načičkale jetrene fleke.

Na sebi je imao tanko, izblijedjelo laneno, ljetno odijelo i crnu majicu kratkih rukava po kojoj su se otpale sjede dlake i sitna zrnca prhuti okačila kao perje o katran. Na stolu ispred njega stajala je krigla hladnog piva, a iz pepeljare prepune opušaka dimila se tek zapaljena cigareta.

Prišao sam mu s ispruženom rukom. On je samo odmahnuo, kao da ju je previdio.

„E, dobro da si odmah došao“, započe svojim škripavim glasom, „ baš je bio mali iz “Jutarnje zvijezde” ovdje, kaže trebaju karikaturu za naslovnu, a ja poručio neka traže drugoga jer imam važan sastanak.“

Ništa nisam odgovorio, znao sam za ovakve trikove starih penzioniranih karikaturista. Imao sam u ovih godinu dana priliku upoznati nekoliko.

Sjeo sam pored njega i naručio pivo.

U ovo rano poslijepodne u hladu velikih suncobrana, pivo nekako najbolje prija. Donesu ga hladnog orošenog, ali se poslije nekoliko minuta počinje grijati, pa se kapi počnu slijevati niz staklo i na stolu ostavljati vodeni trag. A pivo, barem moje, postane na kraju mlako i bljutavo.

Što se Mačeka tiče nisam siguran.

„Znaš što sam te zvao“, pređe on bez uvoda na stvar. „Čujem ovdje od novinara da si ovom tvojom današnjom karikaturom uskovitlao prašinu i da su se uzbunili duhovi u gradu. Znaš li ti čovječe da sam ja radio cijeli svoj jebeni radni vijek, a da me nitko od onih prdonja gore nije zvao na razgovor, a kamo li da mi je prijetio. A ti zelembać i već imaš probleme s najvećim glavama ovoga grada. Zavidim ti čovječe, zavidim. Jebeš karikaturistu koji nekome ne stane na žulj, kojega nitko ne želi skratiti za glavu. Sjećaš se, ma gdje bi se sjećao, nisi se tada ni u jajima mućkao, bio je jedan karikaturista tvoj imenjak, doduše njemu je Pjer bio nadimak, a bio je kažu najveći politički karikaturista u povijesti ovog dijela svijeta, a ako i nije bio najveći, bio je prvi. Ja sam ga upoznao kad je bio otprilike kao ja sada, na izmaku. A bojali su ga se svi, od pandura do cara i političara. Najviše je mlatio po religiji. I to ne po jednoj, nego po sve tri. Eto i ja sam sve to crtao, ali meni nitko nije ništa prigovarao, valjda sam jako lijepo crtao, što ga znam. A taj Pjer, taj se vukao po sudovima. Čak i u zatvoru završio, ali nisu mu mogli ništa. Imao je novine koje su ga podržavale, a ne kao ove današnje, sve rade da se umile ovim budžama na vlasti. I dupe bi prodali za oglas koji oni plaćaju pred izbore. Nekada su se političari plašili novinara, a danas je sve obrnuto.“

Slušao sam, ne prekidajući ga. Možda je u nekim stvarima bio u pravu, ali nisam siguran da me je zvao da priča o starom Pjeru.

Dolazeći, imao sam osjećaj da mu nešto leži na srcu, sad sam naslutio i što bi to moglo biti, ali pustio sam ga da sam to kaže. Promatrao sam njegove živahne oči ispod čupavih obrva kojima je povremeno žmigao.

Dok je govorio otpijao je gutljaje piva i savijao oko prsta dugi brk.

„Da, izgleda da vi s imenom Pjer naprosto izazivate reakcije. Od one moje generacije karikaturista, a u ovom gradu nas je bilo desetak, nikad nitko nije završio na sudu, a o zatvoru da i ne govorim. Znači li to da smo bili previše korektni ili da smo bili nezanimljivi ondašnjim političarima ili nas nisu jebali za suhu šljivu. Pojma nemam. Ali tako bih volio da je negdje ostalo zapisano Valentin Maček, poznati karikaturista, zbog jedne svoje preoštre karikature završio u zatvoru. Ma to bi bio vrhunac moje karijere. Ovako pitam se što sam ja to ustvari radio sve ove godine. Bio dobar, poslušan i odan građanin ove zemlje. A ti još žutokljunac i eto digao na noge cijelu državu. Kako da ti ne zavidim, eh kako ti zavidim. Em si mlad, em imaš muda i uz to Glavnoga koji ti sve to dozvoljava. Moj Glavni je bio pravi seronja, samo se plašio da se ne zamjeri nekome s vrha. Izbacivao mi je sve što bi bilo iole slobodnije, a kasnije sam i sam navikao, pa sam imao granicu koju nisam prelazio. I sad mi je krivo u pičku materinu.“

„Ma nemojte se sekirati, nisam ja ništa nacrtao što je iznad ostalih karikatura, možda su samo okolnosti drugačije“, pokušao sam ublažiti njegov gnjev. Dok sam gledao kako pati, bilo mi ga je žao. Istinski žao. Bio je nekada moj idol. Čovjek sa, za mene nedostižnih visina, zar meni da zavidi. Zaista ne shvaćam.

„Vidim da si se dobro snašao,“ nastavi Maček mirnijim tonom, „ako, ako, drago mi je. Kad sam išao u penziju mislio sam da nikad za mene neće pronaći dostojnu zamjenu, da će me zvati da se vratim ili da ću raditi za njih ovako kao penzić. Kad su doveli tebe, mislio sam da imaš neku jaku vezu, ali kad sam vidio tvoje karikature, vjeruj osjetio sam ljubomoru, ne na tvoj rad, nego na tvoju mladost. Tako sam želio da ti budem u koži. Stalno sam mislio, nisam još za staro željezo. Još se mogu nositi s puno mlađima, ali nije to to. Pregazilo me vrijeme, to sam danas shvatio.“

Šutio sam, gledajući kapi koje se slijevaju niz moju napola ispijenu kriglu piva, razmišljajući što bih mu rekao da ne bude patetično i glupo.

Znao sam da on ne traži sažaljenje, nego da ga se razumije.

Ispovijedajući mi se, priznavao je da sam mu ja, ipak, nasljednik.

Imao sam osjećaj da čak i simpatizira.

Možda mi se to samo tako činilo, ali sam to tako shvatio.

„Imaš li ti kontakte s kolegama, izlazite li zajedno? U moje vrijeme pilo se i lumpovalo, jedni drugima smo otimali žene, ali ideje nikada jedni drugima nismo govorili. Nismo čak, ni kad bi karikatura bila odštampana, komentirali. Bio je to neki nepisani kodeks. Kako je to sada kod vas?“

„Iskreno da kažem, ne znam. Ne družim se s karikaturistima iz drugih redakcija, ne zato što mi netko brani. Naprosto, nikoga od njih ne poznajem. Izgleda da sam prekratko u ovome gradu. Izlazim povremeno, ali s ljudima koji nemaju nikakvu vezu s mojim poslom, tako da mnogi koji me poznaju nemaju pojma da crtam karikature za novine. Meni se tako sviđa.“

(Odlomak iz neobjavljenog romana Sve zbog jedne karikature)

Ilustracija Petar Pismestrović

Petar Pismestrović (1951.)  Rođen je u Sremskoj Mitrovici, nakon mature u Zagrebu upisuje Fakultet političkih znanosti, a od 1970. radi kao profesionalni karikaturist. Prvu karikaturu objavio je 1968.godine u sportskom magazinu Tempo.

Pored suradnje u stotinjak novina i časopisa, izlagao je na brojnim izložbama samostalno i kolektivno. Sudjelovao je na mnogim festivalima karikatura širom svijeta i dobitnik je više nagrada i priznanja.

Član je ULUPUH-a u kojem je četiri godine bio potpredsjednik. Idejni pokretač i jedan od osnivača Hrvatskog društva karikaturista (HDK). Radi za Kleine Zeitung (Austrija) od 1992. i zagrebačku Kvizoramu. Živi i radi u Klagenfurtu (Austrija) i Zagrebu. Uz rad na polju karikature pokrenuo i organizirao sedam festivala karikatura. Pored deset vlastitih knjiga karikatura, njegovi radovi su objavljeni u raznim drugim knjigama i publikacijama u svijetu.
Ilustrirao knjige, plakate i naslovnice gramofonskih ploča. Uz crtanje karikatura, piše poeziju od svoje 22 godine i prozu zadnjih petnaestak godina. Pjesme i priče objavljivane su u nekoliko zbirki, u Nevenu (Novi Sad) na stranicama Diogenesa i Max Minusa online magazina iz Sarajeva te na Facebook stranici i Facebook profilu, te drugim online magazinima i službenoj web stranici. Najnoviji roman Petra Pismestrovića Sve zbog jedne karikature još je u rukopisu, odnosno pred izdavanjem je, a svjetlo dana trebao bi ugledati prije kraja godine.