Vagonaši

Slap i Voćka poslije kiše opća su mjesta hrvatske poezije koja svatko zna naizust, jer su neizostavna u svim čitankama. Trubač sa Seine, poema o Matošu u Parizu sličan je slučaj, sjajna pjesma, koju je Ibrica Jusić odlično uglazbio i otpjevao. O Vagonašima ne treba trošiti riječi. Jedan je Dobriša Cesarić.

Mi stanujemo u vagonu
Što nije nikada na putu.
U jednom kutu nam je krevet,
A kuhinja u drugom kutu.

Tu svaki vagon dimnjak ima,
Željezni, nakrivljeni tužni.
U ovom kraju stareži i dima
Najljepši dan poružni.

A naša ulica je duga,
Duga,
I čudno ime ima:
Napuštena pruga.

Sve kuće brojeve imadu,
Pa ima ga i naša, Bože moj,
Al nema tako velikog u gradu
K'o naš bijeli željeznički broj.

I vrt imade naša kuća:
Ukraj pruge drač,
Da igrajuć se u njem' djeca
Zaborave na glad i plač.

U nedjelju, kad stane rad,
Eh, onda bijeda pije, pije,
Zapjeva ne'ko hrapavim glasom,
A ne'ko ženu bije.

Alkohol ubija... znamo, o znamo,
Znamo da alkohol škodi,
No rakije, rakije, rakije amo,
Jer utjehe nema u vodi.

Sada je ljeto... veliko, zlatno.
Odoše bogataši iz grada
Da traže odmora po svijetu,
Al' mi smo tu, mi roblje rada.

I naše oči dalje gasnu,
I znoje se u radu dlanovi;
Umjesto nas putovahu svijetom naši stanovi.

Nedjelja. Tužno. Znamo, o znamo,
Znamo da alkohol škodi,
No rakije, rakije, rakije amo,
Jer utjehe nema u vodi.

Dobriša Cesarić (1902.-1980.) rođen je u Požegi, no grad njegova djetinjstva postat će Osijek, kamo mu je otac, šumarski inženjer, premješten 1904. U Osijeku je polazio osnovnu školu, prve razrede realne gimnazije, pa i napisao prve stihove. Sklad slavonskih paleta, zvona, sokaci, šetnje s ocem u sjenovitim alejama uz Dravu, sve to bila je ljepota koja i obično pretvara u poeziju. "A pod prozorom njegova djetinjstva bez prestanka su tekle vode i putovale lađe."

Još kao dječak Cesarić je s roditeljima puno putovao. I sva putovanja njegova djetinjstva bila su lađom: od Osijeka do Zemuna, od Rijeke do Kotora, odnosno u Veneciju, pa iz tih ranih godina potječe njegova ljubav za more, rijeke i osvijetljene lađe. Godine 1916. obitelj seli u Zagreb. Tu će Cesarić završiti gimnaziju i u zagrebačkom omladinskom časopisu Pobratim objaviti svoju prvu tiskanu pjesmu I ja ljubim. U 18. godini počinje studij prava, ali ga dogodine napušta i upisuje Filozofski fakultet, čistu filozofiju. Istovremeno je namješten u Računarskom uredu; zatim u Hrvatskom narodnom kazalištu uči režiju i sređuje kazališnu pismohranu. Od 1929. do 1941. godine radit će kao lektor i knjižničar Higijenskog zavoda, a potom je premješten u tadašnji Ured za hrvatski jezik. Te predratne zagrebačke godine razdoblje su njegovog intenzivnog književnog rada. U književnom listu Kritika 1920. godine objavljena mu je pjesma Buđenje šume. Godine 1923. s Vjekoslavom Majerom pokreće i uređuje književni list Ozon (izašao je jedan broj). Surađuje u listu Savremenik čiji su urednici M. Begović i A.B. Šimić. Upoznaje se s Miroslavom Krležom i počinje suradnju u Književnoj republici, gdje se uglavnom jasno ocrtala njegova lirska fizionomija.

Prvu zbirku pjesama Lirika objavio je 1931. godine u vlastitom izdanju, a sljedeće godine tu je knjigu nagradila JAZU (danas HAZU) kao najbolju pjesničku zbirku godine. Godine 1936. Društvo hrvatskih književnika nagrađuje njegovu pjesmu Trubač sa Seine (Matoš u Parizu). Njegovi će stihovi već tada naći mjesto u antologijama naše poezije na njemačkom i francuskom jeziku kao i u antologiji svjetske poezije Poeti del mondo (Milano, 1939.) te antologiji Slavjanski poeti na bugarskom jeziku (1946.)

Nakon rata sve do umirovljenja 1958.g. radio je u Nakladnom zavodu Hrvatske, kasnije preimenovanom u Izdavačko poduzeće Zora, uređujući biblioteke Slavenski pisci, Jugoslavenski pisci i Suvremeni pisci Hrvatske. Godine 1953. tiskana mu je zbirka Osvijetljeni put za koju je sljedeće godine nagrađen nagradom Saveza književnika Jugoslavije.

Dobriša Cesarić jedan je od najprevođenijih hrvatskih pjesnika. Osim na sve slavenske jezike pjesme su mu prevođene na engleski, njemački, francuski, talijanski, španjolski, mađarski, rumunjski, turski, albanski, a i na latinski i esperanto. On je i sam izvrsno prepjevao neka djela njemačke i ruske poezije i prevodio niz novela s ruskog, njemačkog, bugarskog i slovenskog jezika. Pored lirike objavio je i niz napisa kritičkog i memoarskog karaktera. Ponekad nostalgičan, rijetko kada sumoran, Cesarić je pjesnik ljepote života, pjesnik grada, ljubavi te uzajamne ljudske simpatije i povezanosti generacija, estet koji je odnjegovao svoj stil.