Danas katolici slave blagdan Tijelova. Da, to je onaj praznik u koji se svi kunu, a samo rijetki znaju što znači. Na kraju i oni kojima su jasni značenje i simbolika današnjeg dana, teško da će shvatiti kakve veze on ima s pivom, pa da o njemu pišemo na Pivnici. Kao prvo, sve ima neke veze s pivom, a kao drugo Tijelovo s njim ima puno više veze nego što mislite.
U najkraćem, Tijelovo je blagdan koji simbolizira ustanovljenje euharistije, dakle svete mise, a to se desilo na Veliki četvrtak, na posljednjoj večeri Isusa Krista i njegovih apostola. Zato se Tijelovo, ili Brašančevo, kako se taj blagdan još zove u narodu, slavi uvijek u četvrtak, i to u četvrtak nakon blagdana Presvetog Trojstva, odnosno deveti četvrtak nakon Uskrsa.
No, zašto bi neka pivovara svoje pivo nazivala imenom Posljednja večera (The last Supper), ili svoje pivo (Amish iz pivovare Lancaster) reklamirala slikom Caravaggiove Večere u Emausu na kojoj Isus i njegovi učenici drže u rukama boce dotičnog piva i sloganom Bread and beer... to share with friends? (Inače, ta večera u Emausu vezana je uz običaje Uskrsnog ponedjeljka, a desila se u mjestu nedaleko Jeruzalema (šest stadija od grada), gdje je Isus nakon uskrsnuća sreo skupinu svojih apostola, koji ga nisu prepoznali, te im putem do Emausa pripovijedao o najavama proroka u svezi svoje smrti, a kasnije za večerom lomio kruh i dijelio vino, baš kao na posljednjoj večeri.)
Naravno, jedan od odgovora je i onaj prvoloptaški – da je pivo tekući kruh, odnosno tekuća hrana i da se, i pivo i kruh potpuno jednako, dijele s prijateljima. A drugi je onaj koji pretpostavlja da se u biblijskim prispodobama, zapravo nije točilo vino, kao što mislimo zahvaljujući prijevodu Biblije na hrvatski, nego – pivo.
No, češki pivski pisac Zdeněk Susa, autor Velike češke pivske knjige, napisao je i ovo: Budemo li u Bibliji tražili riječ pivo, razočarat ćemo se, ta se riječ tamo uopće ne pojavljuje (barem prema apokrifnom Rukopisu klaštersko-hradiškom, koji ćemo još zajedno proučiti). Ali, iz toga ne smijemo zaključivati da Biblija propovijeda apstinenciju. Alkohola u Bibliji ima sasvim dovoljno, samo što se ne govori o pivu, nego o vinu ili o opojnom piću.
No, zapravo se vrlo vjerojatno radilo baš o pivu, koje se, tijekom stoljeća – izgubilo u prijevodu. Svoju teoriju o tome ponudio je američki pivski pisac Jay R. Brooks u članku Once upon a pint (Pilo jednom), u kojem uz ostalo kaže: Neki znanstvenici danas vjeruju da je, kad je Isus čudesno pretvorio vodu u vino na svadbi u Kani Galilejskoj (Ivan, 2;1-12), grčkom riječi za vino, Oivoc (ili oinos) pogrešno prevedena aramejska riječ za „opojno piće" - za koju ne postoji doslovan prijevod - a to bi lako moglo biti pivo. Pivo je bilo vrlo popularno na Srednjem istoku i bilo je kudikamo raširenije od vina. Loza je bila relativno rijetka, dok je ječma bilo u izobilju. Onda je, naravno s čisto tehničke točke gledišta, daleko logičnije da je Isus promijenio vodu u pivo, uostalom pivo već sadrži 92 posto vode. Pretpostavljamo naime da je svećenička kasta u to vrijeme bila upućena u tajne kuhanja piva. Isus je bio svećenik pa prema tome... Svakako, znam da se smatra kako se radilo o čudu, ali i kad netko 120-180 galona vode pretvori u pivo i to je sasvim lijep i impresivan učinak. Vino pretendira na naslov pića Rimljana i bogataša, dok je pivo bilo piće prosta puka. Isus i njegovi sljedbenici važili su za radikale i buntovnike, a ni Židovi ni Rimljani nisu smatrali da su bili dostojni piti vino. U Isusov stil se nije ni uklapala raskoš i upadljivost.
U vrijeme kada su Grci pisali Bibliju, vjerojatno između 50. i 150. godine nove ere, prevoditelji su bili elitni građani, koji su zacijelo bili vinopije. Tako nije teško shvatiti da su se, kad su se suočili s odlukom kako prevesti „opojno piće," odlučili za ono piće s kojim su bili „na ti."
U slobodi interpretacije te teze dr. Susa, koji je ne samo pivski pisac, nego i ugledni liječnik, specijalist pulmologije, i evangelički pastor, ide još dalje, pa opisuje arheološki nalaz u ostacima dvorske knjižnice u Klašteru Hradište nad Jizerou – fragment rukopisa, koji pokazuje da je sve počelo pivom!
Početak rukopisa je standardan, počinje hebrejskom riječju Berešit - „u početku"; drugim riječima, naime, Biblija ne može i ne smije počinjati. Standardan je međutim tek prvi rečenični sklop. Nakon toga rukopis se nastavlja iznenađujuće nestandardno. Uvjerite se, molim, sami: „U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i Duh Božji lebdio je nad vodama.1 I vidje Bog da nije dobra ta zemlja i to nebo, vidje da nije dobra pustoš i tama; posebno mu se nije mililo što je na svijetu bila sama voda: I stvori Bog pivara i postavi ga na zemlju. I pogleda Bog pivara i vidi da je dobro to što kuha. I proba Bog pivarevo varivo i vidje da je dobro. I nazva Bog njegovo varivo pivom, koje je odredio napitkom za pijenje i blagoslovi ga.
Za one koji žele znati više:
