ZAŠTO SE U HRVATSKOJ NE PROIZVODI HMELJ
Uvjeta ima, hmelja nema
Za raskošnu paletu voćnih i cvjetnih aroma craft piva potrebne su posebne sorte hmelja iz Sjedinjenih Država, Australije i Novog Zelanda, no za gorčinu svih piva potrebne su sorte koje jako dobro uspijevaju u Europi. Tu po količini i kvaliteti prednjače Češka i Njemačka, no hmelja ima praktično posvuda – recimo Slovenija je također solidno velik proizvođač, posvuda, osim u Hrvatskoj. Nije uvijek bilo tako, jer uvjeta za uzgoj hmelja ima i u nas, ali ipak hmeljarnici naprosto ne postoje.
Ovim se bavi Agroklub, koji uz ostalo piše:
Iako Hrvatska raspolaže povoljnom klimom i kvalitetnim tlima, hmelj, ključna sirovina u proizvodnji piva, danas se u zemlji praktički ne uzgaja. Riječ je o kulturi koja na tržištu postiže visoke cijene, a pojedini specijalizirani proizvodi dosežu i do 1.000 eura po kilogramu. Zašto onda niti jedan hrvatski poljoprivrednik ne ulazi u ovu proizvodnju?
O razlozima smo razgovarali s prof. dr. sc. Bojanom Stipeševićem s Fakulteta agrobiotehničkih znanosti Osijek (FAZOS), koji ističe da potencijal postoji ali i niz prepreka.
"Za jedan hektar hmelja potrebno je u startu uložiti oko 10.000 eura, i to samo za konstrukciju, stupove, sajle i nosače", objašnjava profesor.
Hmelj je višegodišnja penjačica koja naraste između pet i šest metara visine. Da bi dao kvalitetan prinos, mora imati čvrstu potporu, odnosno sustav stupova i žica po kojima se biljka penje. U suvremenom uzgoju redovi se postavljaju u razmacima prilagođenima mehanizaciji, a svaka biljka vodi se najčešće na dvije loze u obliku slova "V" kako bi se energija usmjerila na formiranje cvatova, a ne na pretjerani vegetativni rast.
Upravo su ti cvatovi, pravilnije rečeno šišarice, komercijalni dio biljke koji se koristi u pivarskoj industriji.
Ženske biljke su ključne
Kod hmelja je važno naglasiti da su za proizvodnju poželjne isključivo ženske biljke, dok se muške u komercijalnim nasadima uklanjaju. Razmnožavanje se obavlja vegetativno, reznicama ili dijeljenjem razvijene korijenove krune kako bi se očuvala sortna svojstva.
No upravo tu nastaje jedan od prvih problema za hrvatske proizvođače: certificirani sadni materijal praktično je nemoguće nabaviti u domaćim rasadnicima.
Glavni europski proizvođači hmelja, poput Češke, Slovenije, Njemačke i Velike Britanije, imaju strogo kontroliranu proizvodnju.
U Češkoj i Sloveniji postoje kvote, točno je određeno koliko se hmelja smije uzgajati, na kojim površinama i koje sorte. Rasadničarska proizvodnja često je pod nadzorom države, a sadni materijal distribuira se prema unaprijed definiranim potrebama domaće industrije. Slobodna prodaja gotovo da i ne postoji. (…)
Foto Mato Pejić
Cijeli članak pročitajte na web stranici Agrokluba:
