Oslikavala sam noć, svoje snove, užase koji, bila sam sigurna, jezde snovima ljudi, svih odreda, povremeno, barem pokatkad. Slike smo, sjećam se, prislonili, poslagali uza zid nasuprot dvosjedu na koji smo sjeli. Uzeli smo pivo i zurili u slike s kojih su bijela lica aveti, mojih aveti, hučala kao vjetar.
Nisu to bila nikakva čudovišta, nego najobičnija lica, glatka, čak lijepa. Strašnima ih je činila pritajena spoznaja da ih se ne možemo osloboditi, da nema mjesta kamo bismo od njih mogli pobjeći. Mislim da je to najgore, ta nemogućnost bijega, prisilni suživot sa stvarima koje nas progone. Nekoliko minuta, čitavu vječnost, samo smo sjedili i ispijali pivo. Sobom je odzvanjao klokotav zvuk pivskih mjehurića koji klize niz grlo boce, gomilaju se u ustima. Iznenada, Slaven je uzdahnuo, odložio bocu na pod do nogu, ponovo se naslonio i izjavio:
„Konji na pojilu", kimao je, a ja sam zaprepašteno gledala. Samo to, jer odmah je nastavio:
„Zalasci sunca, čamci na vodi, mrtve prirode s voćem, povrćem i vazama, portreti uplakane ili sjetne djece s glazbenim instrumentima..." I dalje je kimao. „To je ono što ljudima treba, to ljudi stavljaju na zidove, reproduciraju u nedogled, rastežu u fototapete. To, a ne ovo, taj tvoj mrak, kojemu se ja mogu diviti do sutra. Mogu ti reći da si odlična, jer stvarno jesi. Samo, tko će ti to staviti na zid? Tko? Nitko, zlatice moja... Jebiga..."
Poslije smo se napili, kao dva praseta, kao da smo na otvorenju izložbe popili sav loš, presladak šampanjac. Ujutro me boljela glava. A slike, njih sam darovala ili jeftino prodala ludim dragim ljudima, ljudima koji u životu imaju muda do poda, koji se ničćega ne plaše, čak ni ukletih glava, te kafićima u kojima se okupljaju darkeri. Slaven me poslije zezao da sam darkerica, da glumatam očaj. (Ulomak)
Roman Unterstadt izdala je Fraktura 2009. godine, a u osječkom HNK postavljena je predstava prema romanu.
Ivana Šojat Kuči rođena je 1971. godine u Osijeku, gdje je završila gimnaziju i dvije godine studija matematike i fizike na Pedagoškom fakultetu. Osam godina živjela je u Belgiji te tamo diplomirala francuski jezik. Objavila je roman Šamšiel, 2002., zbirke priča Kao pas, 2006., i Mjesečari,2008., eseje I past će sve maske, 2006., te zbirke poezije Hiperbole, 2000., Uznesenja, 2003., Utvare, 2005., i Sofija plaštevima mete samoću, 2009.
Prevodi s francuskog i engleskog jezika. između ostalih prevela je knjige Amélie Nothomb, Rolanda Barthesa, Raymonda Carvera, Gaoa Xingijana, Pat Barker, Nuruddina Faraha, Alice Sebold, Moussa Nabatija, Luca Bessona i Paula Austera. živi i radi u Osijeku.
