Što te ne ubije, kaže stara pivska, ojača te.
Na toj tezi počiva i čuvena teorija Aarona Antonovskog, američko-izraelskog profesora medicinske sociologije, koji je uočio da žene koje su preživjele konc logore u Drugom svjetskom ratu lakše podnose tegobe vezane uz klimakterij.
Naslonjen na njegovu teoriju i osobno iskustvo iz devedesetih dodajem da i oni koji su proživjeli (i preživjeli) ratnu psihozu manje paniče i veća im je tolerancija na stres. Pa i ovaj, izazvan koronavirusom.
Da je problem univerzalan uvjerio sam se i radeći s problematikom ratnih psihoza s ljudima iz BIH, Kosova, ali i Iraka, Somalije, Afganistana, Sirije, sjeverne Afrike i Bliskog Istoka.
Kod izloženosti velikom stresu tijelo se zaključa. Kako bi se inače mogao podnijeti sav onaj bol zbog kojekavih tortura, gubitka najbližih, pa i identiteta.
Kako preživjeti?
Ljudi su skloni raznim strategijama samoobrane, posebno kad mehanizmi u strukturi naše osobnosti ne reagiraju adekvatno.
Primjer je, recimo, Benignijev „La vita e bella“, pokušaj jednog oca da romantizirajući situaciju u logoru olakša svakodnevnicu svom sinu.
Pratim ovih dana paniku uslijed pošasti kojom smo izloženi. Ono što stvara najveći strah je „nepoznato“. Neizvjesnost je ta koja nas lišava kontrole nad situacjom, pa očekivano „zlo“ raste u našoj projekciji.
Kad ljude vode na strijeljanje ili su uslijed teške bolesti svjesni tragičnog kraja taj strah nije takav. Ta situacija je izvjesna.
Posebno je strah vidljiv kod onih koji nemaju ranije iskustvo stresa tog ili sličnog formata.
A onda to rezultira osjećajima katastrofe, prekomjernim gomilanjem svega i svačega (odlaganjem „zla“). To poljulja vjeru i kod vjernika koji se inače, kao, ne bi trebali plašiti „kraja“ jer će tamo „gdje će jednom otići“ biti bolje nego na ovakvoj Zemlji. Da ne kažemo da gube vjeru i u svoje imaginarne autoritete.
A oni koji su već jednom „sve prošli“ znaju da će i ovo proći, s manjim ili većim posljedicama, jebemliga.
