Umišljena alkoholičarka
Prošek joj diže raspoloženje. Crveno vino je čini kreativnijom. s Votkom-Limun postaje društvenija - ali u nekom trenutku naša autorica primjećuje: alkohol je na dobrom putu da preuzme njezin život. Priča o jednoj otrežnjujućoj odluci.
»I wish I could drink like a lady,
I can take one or two at the most.
Three and I'm under the table,
four and I'm under the host«
Dorothy Parker
Kod starih Germana bio je običaj da se za jačanje borbene gotovosti pije alkohol iz lubanja neprijatelja. Mogu to potpuno razumjeti. Godine 2005. moderirala sam jedan talk show, koji me je u svakom smislu plašio. Prije nego sam krenula na emitiranje, popila bih jedan prošek, radi poboljšanja krvnog tlaka. Neposredno prije početka emisije drmnuli bismo po jednu s gostima, da im odagnamo tremu. Za vrijeme živog emitiranja serviran je alkohol. Nitko nije imao ništa protiv toga, ponajmanje ja. Nakon emisije, kad bi sve dobro prošlo, to smo proslavljali. Živjeli!
Jedna od najjačih scena u filmu Rio Bravo je ona u kojoj Dean Martin, koji glumi pijanca, sjedi ispred boce viskija i utapa se u samosažaljenju. Ruke mu drhte, ne može normalno ni cigaretu smotati, a kamoli precizno pucati - vrag odnio i rakiju! A još je John Wayne, koji igra šerifa za svog zamjenika angažirao Rickyja Nelsona, to je onaj s dječjim licem. Dean Martin je ponižen. Strgne zvijezdu s grudiju, odčepi bocu, natoči čašu do vrha i prinese ustima u trenutku kad vani ljudi Joea Burdettea počinju svirati Deguello, meksičku pjesmu smrti, što je bila poznata taktika slamanja protivnika, još iz vremena Alamoa. Dean Martin čuje melodiju i spušta punu čašu. Umiruje ruku i vraća sadržaj čaše nazad u bocu a da ne prolije ni jednu jedinu kap. Odisej se odupro sirenama.
Izliti natrag već serviranu čašu, umjesto da je ispijete - meni to tada nikada nije palo na pamet. Odbiti piće, to je borba, koju sam smatrala da ne moram voditi. Doze prošeka u početku sam koristila kao ironičnu kontru šampanjskim snobovima, a kasnije sam ih uzimala u Lidlu na kartone i pila kao vodu, bez imalo ironije. U kinu, u autu, za vrijeme šetnje, u dobru i u zlu, u dosadi i u gužvi, pila sam kod kuće, dok telefoniram, dok pušim, dok pišem, a isto tako i vani na večeri, na zabavim domjenku, svejedno.
Uostalom, zašto ne? Šta je tebi, koliko kažeš da pijem? Ja zarađujem svoj novac da bih ga mogla trošiti na što ja hoću, pa bilo to i piće. Da li možda bauljam okolo pijana, jesam li arogantna, nasilna? Ne odrađujem li uredno svoje obveze? Mora li netko čekati na mene? Onda što? Uostalom, odrasla sam osoba. Uostalom, ja sam spisateljica. Moram pronaći načina da eliminiram svog unutrašnjeg cenzora. Ja sam svojim čitateljima dužna pružiti tekstove, koji izgledaju kao da bi ih oni samo mogli napisati u samotničkim noćima. Alkohol me ujeda za srce, čini nemoguće mogućim, omogućava riječima da kao gejzir izviru iz mene, ispočetka ih donosi u neredu, a onda složi u neponovljive kombinacije. Pisanje je rat. Pisac je vojnik. A vojnici se, to se zna još od tridesetogodišnjeg rata, bolje bore ako dobiju dodatni obrok ljute rakije. Za takve vojnike se obično kaže da su „sa dna kace."
Da bih pojačala utjecaj alkohola na svoje pisanje, pojačavala am doze, pa s prošeka prešla na bijelo vino i teški Burgundac, odatle na preko viskija i konjaka do votke. Voda se ruski kaže „voda" a „vodka" je umanjenica, pa je to dakle - „vodica," to je jasno kao planinsko jezero, hladno kao noćni dah. Votka čini sve ljude Rusima, kaže Ivan Rebrov. Votka ne stvara zadah, kažu pivopije, ona je čista, kažu vegani, nema patoke, nema okusa, nema fermentiranih tvari - samo iskonski alkohol. S votkom progutam aspirin. Tablete za spavanje zalijem votkom. Ljutnju isperem votkom. Spermu progutam s votkom. Votko, ljubavi moja.
Moja votkica i ja. Nazdravljam svom odrazu u ogledalu. „Nikad ne pijem sam," rekao je Leander Haussmann jednom u nekakvoj emisiji. Ali, ja nikad nisam sama. U društvu čovjek pije da bi potvrdio pripadnost. Postoji naziv za to: društveno prihvatljiv alkoholizam. A zašto čovjek pije ako je sam? Zato što mu prija? Zato što je usamljen? Ili naprosto iz istog onog razloga zbog kojeg pas hvata vlastiti rep - zato što može.
U romanu Wolfganga Joopa U vučjoj koži pročitao sam da je u bocama Eviana s kojima se modeli naslikavaju unaokolo, zapravo votka. To mi se svidjelo. Prije nekog noćnog snimanja nalila sam nešto votke u bocu vode, uzela bocu sa sobom u timski automobil i pila za vrijeme vožnje na mjesto snimanja. Ono šo nisam znala bilo je a votka pomiješana s vodom - smrdi. Čitav je automobil bio ispunjen oporim mirisom, S mjesta suvozača sam promatrala kolege u retrovizoru - samo su izmijenili poglede. Pravila sam se kao da se ništa ne dešava, ali bilo je očito a miris pripada meni. „Jesti li bili kod zubara?," pitao me je majstor šminke. Bila sam posramljena, ali ne zadugo. Treba to učiniti mudrije.
Na primjer, votku možete pomiješati s bitter lemonom, tada ne smrdi, a ima okus pjenušca. A kako ugodno miluje dok prolazi kroz vene. I kako me čini živahnom i duhovitom, kako odvažnom, kako neustrašivom, napaljenom, ludo opijenom. Meg Ryan i Andy Garcia u filmu Kad čovjek voli ženu bacaju jaja na susjedov Porsche, čiji ih neprekidno tuleći alarm ometa u radnji. Meg Ryan onda u spavaćici plazi po krovu Porschea umazanom jajima i svome suprugu dobacuje lascivnosti. Ili, Quentin Tarantino u filmu Od sumraka do zore. Znate tu scenu? Nakon plesa sa zmijom oskudno odjevena Selma Hayek hoda po stolovima u baru, otvara bocu viskija i izlijeva je na svoju nogu, te se piće slijeva preko njenog palca u usta Quentina Tarantina. On ga željno pije cuclajući njezin palac kao dijete bočicu. To je tako zabavno! A znate ono kad Bruce Willis u Vatrometu taštine supijan tetura po luksuznom hotelu, pa zgrabi komad lososa, natrpa usta i smije se sretno kao malo dijete.
Često je onaj naderani jedini koji se smije. I inače. Tako je dobro biti u društvu veseljaka. Pa i Hemingway je znao da se „pametan čovjek mora s vremena na vrijeme napiti i provesti neko vrijeme s luđacima." To te ja pitam! Čovjek čak dobije želju da pjeva. Čak i oni koji ne pjevaju i koji ne znaju pjevati osjećaju potrebu da zapjevaju. „What shall we do with the drunken sailor, what shall we do with the drunken sailor, what shall we do with the drunken sailor early in the morning?"
Frizerski salon u kojem ne serviraju šampanjac, partner koji je apstinent, mini bar bez žestokog pića - ta tko bi htio takvo što! Nema potrebe naglašavati da imam sve pod kontrolom. Uostalom, ne pijem više nego drugi. Mogu prestati u bilo kojem trenutku. Nisam idiot. Svi su oni imali sudbinu alkoholičara: Sinatra, Hemingway, Morrison, Dostojevski, Charles Bukowski, koji je pio rakiju iz termosice, moja susjeda u Pankowu, koja je pila sedamdeset-postotni špirit. čovjek u dokumentarnom filmu, koji je filtrirao losion poslije brijanja kroz tost; alkoholičar Harald Juhnke, koji je kao pijanac Erwin Sommer krao etilni alkohol iz ormarića s lijekovima. Meg Ryan u When a Man Loves a Woman (Ka dčovjek voli ženu) sakriva boce votke u ormar s haljinama; Ray Milland, čovjek s tužnim očima, koji u filmu Lost Weekend (Izgubljeni vikend) povlači bocu s pićem na užetu kroz prozor. Naduveni usamljeni pijanac, koji se znoji i vidi bijele miševe, koji krade i prosi, koji su izgubili kontrolu nad sobom, kojima je sve svejedno, dok imaju nešto u čaši.
Days of Wine and Roses (Dani vina i ruža) - to je najgori film o opijanju koji sam ikad vidjela. Kad Jack Lemmon viče na svoju suprugu koja doji dijete, jer odbija piti s njim. I kad na kraju pristaje s njim piti i postaje alkoholičarka. „Bili smo pijanci na moru žestice, a broj je tonuo," kaže Lemmon kad se vrati s odvikavanja. Njegova supruga, koja je prije odbijala s njim piti, sada odbija da apstinira s njim. I kaže da trijezna ne može podnijeti svijet koji gleda oko sebe. Tako tužno.
Ali, sivilo je novo šarenilo. Alkoholizam je nepobjediv. Apstinenti nisu ništa više od pokvarene igračke, kao što vidimo na primjeru Christiane Hörbiger u Wie ein Licht in der Nacht Kao svijetlo u noći), kad odbija čašu šampanjca riječima: „Ne, hvala, ja sam alkoholičarka i pokušat ću ostati trijezna." Svi su ostali zabezeknuti i posramljeni. Nitko ne bi htio biti takav, nitko ne bi htio imati takve oko sebe. Ta tko bi htio zagristi u sočni odrezak, ako je pored njega vegetarijanac - da se tako izrazim - utjelovljenje optužbe. Ne želimo svjedoke svoga pijanstva. To bi trebali ljubazno zadržati za sebe. Ali, oni stoje tu pored nas. Stoje tu i gledaju nas, tako čisto, tako zdravo i tako bezobrazno trijezni. Uopće nisu sumnjivi kad na društvenim večerima naručuju sokove, biljne čajeve, bezalkoholne koktele. Oni su u modi. Sjede u publici na setovima televizijskih emisija i aplaudiraju. Oni koji piju više nisu „cool". Pregazilo ih je vrijeme. Oni su jadne svinje, koje ljudi sažalijevaju. Vino, žene i pjesma - nekad bilo, sad se pripovijeda. In vino veritas - izumrlo.
Čekaj malo, mislila sam tada, pa neću se valjda dati maltretirati od strane vas prijetvornih pietista. Sa svima vama mogu piti dok ne padnete pod stol, i to smjesta! Makar to bilo i stoput demode, a usput ću još i pušiti! Živjela moja pluća. Živjela moja jetra! Na fotografijama iz tog vremena uvijek je jedan te isti pribor - lijevo čaša, desno opušak. Slobodno učiniti tipičnu gestu! Cheers! Santé! Salute!
„Šta, još nije smandrljao alkohol?," reče mi kućni majstor, vidjevši me kako bacam u smeće boce od likera. Smijala sam se, ali i debelo preplašila. Pretvorit ću se u nikogovića koji u liftu glasno diše kroz nos. Pretvorit ću se u ništariju s crvenim alkoholičarskim nosom i upalim obrazima s kojih vise mrtvi snovi. Ne želim trusiti čaše kao Nicholas Cage u Napuštajući Las Vegas. Ta žeđ. Ta pohlepa. To hametično strmoglavljivanje, kojim se rasplamsava strast. Gdje prestaje igra, gdje stvar posrtaje ozbiljna? Koliko odgovornosti ima čovjek u sebi za sebe sama? Što je za njega dobro, a što je njegova dužnost? Imam pravo piti, ali imam i dužnost da ne postanem alkoholičarka. Gdje je granica? Kad sam prvi put googlala „alkoholizam" iz čiste znatiželje, pila sam dvije votke-lemon dnevno. To stvarno nije puno. Još sam bila daleko od položaja ispičuture, pijandure, lokatora. S pićem u jednoj ruci ispunila sam brzi test „Jesam li alkoholičar?" Sastojao se od četiri pitanja. 1. jesi li već pokušao ograničiti konzumaciju alkohola? Ne. 2. Jesu li druge osobe već kritizirale tvoje pijančevanje i tako te iritirale? Da. Jesi li već osjećao grižnju savjesti zbog svoga alkoholizma? Da. Jesi li nekada dan počinjao čašicom. Ne. Pola-pola. To ne može biti loše. Tim je bio veći šok, kad se pojavio rezultat: Da sam, kao, 89 posto u opasnosti i da smjesta trebam potražiti pomoć savjetovališta. Ja sam u opasnosti? Strusila sam votku-lemon na eks!
Od sutra prestajem! Ni kapi više! Nikad više! Otići ću na jetrene probe (dobro), potražit ću terapeutkinju, sve zalihe žestice izbaciti iz stana, otkazati sve termine izlazaka s društvom i zbrinuti sve prazne boce. Put do kontejnera za staklo bit će moje hodočašće za moje novo ja. Ja doduše smatram da je život bez alkohola bezličan i da pisanju više odmaže nego što pomaže, ali više nema odgađanja, nema natrag. Ha, još nisam ovisnica. Preduhitrila sam to. No, krasno!
Dva tjedna kasnije, u pauzi kazališne predstave, kupila sam - na svoje iznenađenje - čašu pjenušca. Zapravo čašicu. Jednu jedinu čašicu, kao nagradu za apstinenciju. Prvi gutljaj me je zveknuo,. Pričekala am s drugim. Kad je odjeknuo gong stigla sam tek do polovice čaše. I onda se dogodilo nešto novo. Ostavila sam čašu nedopijenu, umjesto da je strusim u sebe. Pjenušac je stajao četiri eura pedeset, a ja ostavljam pola čaše. Jedna mala pobjeda.
Slijedećeg prijepodneva isprobavala am neke hlače u butiku u centru grada. „Jeste li za čašu pjenušca?," pokucala je prodavačica na kabinu za presvlačenje. „Za božje ime," uzvratila sam iz kabine. „Nema alkohola u ovo vrijeme."
Prije dvije godine počela sam pisati ovaj tekst i dugo sam oklijevala da ga objavim. Pusti to, rekla mi je prijateljica, jer će ti društvo čitav život gledati u čašu. Pusti to, rekao mi je prijatelj, za želiš sjediti u emisiji kod Jenny Elvers-Elbertzhagen. Pusti to, rekao je moj čovjek, ta ti si samo umišljena alkoholičarka, zar želiš da te unaprijed stigmatiziraju?
Učinite to, rekla je moja terapeutkinja i preporučila mi knjigu Johannesa Lindenmeyera Lieber schlau als blau, to jest Bolje lukav, nego plav (a plav u žargonu znači i pijan, naroljan, op. prev.) No, može li se biti i jedno i drugo. Netko može, netko ne, kaže moja terapeutkinja. Ja i ne znam pripadam li prvoj ili drugoj skupini, ali želim znati tko je gazda u kući. Tijekom nekoliko posljednjih godina naučila sam reći „Ne, hvala!," „Za mene ništa više" i „Vodu, molim". U stanju sam odvojiti svoj smijeh, svoje suze, svoje poljupce i svoje pisanje od alkohola. Unazad tri godine imam u svakom tjednu dane bez alkohola: od ponedjeljka do srijede ne pijem ništa. Pijance iz navike izbezumljuje to što tvrdoglavo ostajem uz bezalkoholno pšenično pivo dok se oni nalijevaju do iznemoglosti. „Je li danas bezalkoholni dan?," upitao me nedavno kolega nakon radnog vremena. „Pa, onda, živjela!".
Ilustracija: Yann Kebbi
Izvor: Süddeutsche Zeitung Magazin
Preveo Mato Pejić
