U vlažnom kutu Mahabharate
Oldřich Zajíc iz Valdeka pozvao je 1262. godine prosjački Red pustinjaka svetog Augustina u Zaječov, gdje su redovnici utemeljili prvi augustinski samostan u Češkoj. Godine 1285. kralj Václav II. daruje redu nekadašnju benediktinsku crkvu svetog Tomáša sa zemljištem uz bedeme Novog Grada pod Praškim dvorcem (današnja Mala Strana).
Za kaležnjačkih (husitskih) sukoba u travnju 1420. godine redovnici su istjerani, a gotički samostan opljačkan i spaljen. Po svom povratku, redovnici su samostan obnovili u renesansnom stilu. Krajem 1612. godine tu je u svojoj trideset i prvoj sahranjena Alžběta Johana Vestonie (Elizabeth Jane Weston, englesko-češka pjesnikinja, prva žena koja je objavljivala na području Češke, nap. prev.) pastorka maga i pustolova Edwarda Kellyja, autorica latinske humanističke poezije, u povijest upisana kao prva češka pjesnikinja. Godine 1648. samostan je ponovno opljačkan, ovoga puta od strane švedske vojske generala Königsmarcka. Za divno čudo Šveđani nisu ukrali oltarske slike iz samostanske crkve, Mučenje svetog Tomáša (Tome) i Meditacija svetog Augustina koje je naslikao proslavljeni Peter Paul Rubens (danas se nalaze u Narodnoj galeriji), najvjerojatnije zato što im više nisu stale na kola natovarena blagom iz riznice umjetnina Rudolfa II.
U prvoj polovici 18. stoljeća crkva i samostan prerađeni su na barokni stil prema projektu Kiliana Ignaca Dientzenhofera i taj je oblik zadržao do danas. Interijer samostana oslikan je uz ostalo i freskama Václava Vavřineca Reinera, slikama Karela Škrete i skulpturama Maximiliana Brokoffa. U travnju 1950. komunisti su u sklopu takozvane Akcije K po drugi put istjerali augustince, ukinuli samostan i u konventu uredili starački dom. Redovnici su se mogli vratiti tek četrdeset godina kasnije. Samostan je danas središte čitave češke provincije augustinskog reda.
Prema tradiciji imali su augustinci kod svetog Tome (U Svátého Tomáše) privilegij kuhanja piva i prodaje piva na cijeloj lijevoj obali tadašnjeg Praga, a privilegij im je udijelio Karel IV. još 1352. godine. Povelja o dodjeli privilegija međutim nije sačuvana, pa nije sigurno ni da je ikada postojala. U svakom slučaju konvent je 1358. godine došao u posjed zemlje na mjestu današnjeg Valdštejnskog trga, gdje je izgradio prvu zgradu pivovare. Godine 1608. prior Jan Baptista z Bochova u sporu s malostranskom vijećnicom traži od Rudolfa II. potvrdu prava na točenje piva, koje mu je car udijelio. I iz računovodstvenih knjiga samostana može se doznati da je samostan u to vrijeme imao prihode od točenja piva.
Izvornu pivovaru je 1621. godine od samostana kupio Albrecht iz Valdštejna i srušio ga pri gradnji svoje palače. Redovnici su zatim podigli novu pivovaru u istočnom traktu samostana između Valdštejnskog vrta i današnje Letenské ulice. Slijedile su nove pregradnje (1656.) i novi krugovi sukoba i sporova s vijećnicima Male Strane i svjetskim majstorima pivarima oko prava varenja. Godine 1763. drvena pivovara, koja je u to vrijeme bila „ruinae proximum“ (blizu ruine), srušena je po nalogu priora Josefa Barolara, te je postavljena nova, kamena. Svije godine kasnije daruje grof Valdštejn dio vrta Valdštejsnske palače s grottom (kripta), koju su redovnici spojili sa svojom pivovarom i pivnicom. U godinama 1801. i 1802., za priora Godefrida Melzera doživkela je pivovara novu rekonstrukciju. Nakon toga pivo više n isu kuhali monasi, nego su pivovaru iznajmljivali.
Majstor pivar František Staněk počeo je 1870. godine U Svátého Tomáše kuhati čuveni tamni lager na bavarski način: Tomášský kozel (Tomášev jarac), zvan također i samec (mužjak). Od tog vremena se U Svátého Tomáše točilo isključivo crno pivo, pa i kad se nakon 1951. godine prestalo tu kuhati, te je dovoženo iz drugih pivovara. Negdje u drugoj polovici 19. stoljeća uz pivnicu je dograđen vrt. Opisao ga je na primjer štamgast Jakub Arbes: „Uredan drveni paviljon u švicarskom stilu uzduž visoka zida, za kojim se prostire raskošan Valdštejnski vrt, a upravo pak po tom zidu, preko krova i po stjenkama paviljona s obje strane prema vrhu penju se trsovi divlje vinove loze – povišeni podij za orkestar – mnoštvo stolova, koji su razmješteni uz najveću moguću uštedu prostora i najvećim dijelom zauzeti – mnogobrojne plinske svjetiljke – čili šušur i vreva gostionice...“
Vrtnom pivnicom U Svátého Tomáše vladao je traktér (šef kuhinje) gospodin Marvan: „Čim se smrači, obilazi po vrtu s voštanim prutićem u ruci i nateže su prema gore, prema vrhu stupova plinskih svjetiljki, da bi po pivnici širio prosvjetu. A kao posebnu čast malim sugrađanima, koji u pivnicu dolaze sa svojim roditeljima, zna gospodin Marvan pružiti prema njima još gorući voštani prutić da na njega puhnu. (...) Ta omladina raste, raste, za nekoliko godina već će u gostionicu ići sama, bez roditelja, a kamo bi onda išli, nego na mjesta na koja nose drage, lijepe, ugodne uspomene iz mladosti. Tada naravno neće mlada gospoda puhati u plamen voštanog stupića, nego cuclati iz politre i loviti po jelovniku gospodina Marvana.“ (Ignát Herrmann: Bodří Pražané)
U viteškoj dvorani pivnice (takozvana rytírna) se tamo negdje prije 1887. godine počelo sastajati slavna umjetničko stolno društvo: „Kod svetog Tomáša dolazio je Jakub Arbes a pridružila mu se trojica kompanjona Luděk Marold, Viktor Oliva i Bohdan Kominský. Za Arbesom su došli literati i novinari, za slikarima opet njihove kolege s akademije. Njihov kutak bio je ukrašen skulpturicama i slikama prema starim indijskim originalima, od jednog do drugog ugla bila je rastegnuta umjetna paučina, na koju je postavljen ogromni pauk. Na stropu stalaktiti od papirnatih korneta. Fričov asistent Gregor naslikao je ogromnu pticu sastavljenu od pet drugih pernatih stvorova. Na vrhuncu slave se u Mahabharati sastajalo čak pedeset članova.“ (Tři králové: Z literarního zákulisí IV: Mahabharata)
Ime društva smislio je Jaroslav Vrchlický. Kad je prvi put vidio ukrase prostorije, rekao je: Tu vam je, dečki, kao u Mahabharati!“ Zvučno ime staroindijskog epa se primilo i Mahabharata se radosno širila novim zvučnim imenima češke kulture. Vjerojatno najveću slavu doživjela je 16. veljače 1893. kad je u tamošnjoj viteškoj dvorani Vrchlický slavio četrdeseti rođendan. Čestitarima je zahvalio stihovima:
„Vama ovaj pozdrav iz dna duše pišem
Djeco Apolona, koja jošte pamte
sne mladosti svoje, vama čašu dižem
u vlažnom kutu Mahabharate.“
Na proslavu se toga puta ušuljao i dvadeset dvogodišnji poštanski službenik i dekadentni pjesnik Jiří Karásek iz Lvovica i u spomen knjigu Mahabharate (cancbuch) Vrchlickom napisao:
„Neka si spreman za boj, i posljednji od ljudi
koji istinu od laži snažnim prkosom brane
dugim poljem života hodaj sa cvjetne strane
i blatom svakodnevice neukaljan budi.“
Sigurno je, međutim, da sjajni Karásekovi stihovi nisu iz njega izletjeli izravno na mjestu, jer je njegov sonet bio istog dana tiskan u brnjanskoj Nivi.
Na prijelomu 19. i 20. stoljeća najmoprimac i majstor pivar pivovare i pivnice U Svátého Tomáše b io je Josef Hloucha, otac japanologa, putnika i pisca Joea Hluche. U godini 1930. najam je preuzeo majstor pivar Antonin Musil, koji je pivovaru drastično modernizirao, proširio pivnicu na prostor stare sladare i opremio je „staročeškim“ namještajem. Cijevi koje završavaju pipama za točenje piva zamaskirao je lažnim drvenim pivskim bačvama a zidove je ukrasio slikama dopunjenima pivskim doskočicama, kao na primjer: „Božje oko ozgor gleda, šanker vara sve odreda.“ Posljednji majstor pivar bio je František Skolka.
Pivovaru svetog Tome komunisti su u srpnju 1948. godine nacionalizirali, a tri godine kasnije zatvorili. Pivnicu je pod svoje okrilje uzelo narodno poduzeće Restauracije i zalogajnice (restaurace a jidelny – RAJ, nap. prev.). Iz poštovanja prema tradiciji tu se i dalje točilo crno pivo no tu nije kuhano, nego se dovozilo – najprije iz pivovare Nusle, poslije iz pivovare Braník (nijedna od njih više ne postoji, nap. prev.). Nakon rekonstrukcije od 1965. do 1970. godine pivnica je ponovno otvorena. Ali 2006. godine objekt je promijenio vlasnika, a novi je gazda pivnicu zatvorio, sravnio sa zemljom i izgradio hotel s iks zvjezdica, čiji sadašnji izgled predstavlja jedan od mnogih teških zločina lopovskih poduzetnika i skupštinskih službenika u starom Pragu.
Iz knjige Praha ožralá
S češkog preveo Mato Pejić
Za one koji žele znati više:
