Pivnica.net
Banner

Pivo u stihu i prozi

U šest sati poslije rata

Dubravko Dosegović   |   22.10.2021.     12

U šest sati poslije rata

Opraštajući se prije odlaska u rat, dobri vojnik Švejk i njegov prijatelj Vodička dogovaraju sastanak u praškoj gostionici U kalicha, i to ni manje ni više nego u šest sati poslije rata. Nema sumnje, izraz je to ekstremnog optimizma kakav se rijetko visa – bio rat ili ne, jednom će tome doći kraj, obojica će preživjeti i vratiti se kući, štoviše i dobra stara gostionica bit će još uvijek na istom mjestu.

Da bismo u potpunosti mogli shvatiti takav odnos prema stvarnosti, moramo se pozabaviti Švejkovim duhovnim ocem Jaroslavom Hašekom i zaviriti u njegov, kako se to danas lijepo kaže, mentalni sklop.

S jedne strane, Jaroslav Hašek bio je izuzetno produktivan pisac, majstor kratke priče i humoreske. Njegov cjelokupni životni opus, uz roman o Švejku, procjenjuje se na gotovo 1.500 kratkih priča i feljtona, a još i danas pojavljuju se neki dosad neotkriveni tekstovi, za koje nema dokaza da ih je napisao Hašek, ali nose u sebi njegov genetski kod. S druge strane, u privatnom životu bio je lakomislen, nepouzdan, neodgovoran i vjetrogonja, uz to i kronični alkoholičar. No nije na nama da mu sudimo: tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen, uči nas Sveto pismo, ili, kako veli Hamlet – postupaj sa svakim onako kako zaslužuje, i tko će izbjeći šibanje? U svakom slučaju, njegov književni genij daleko nadvisuje njegove mane, kao olakšavajuća okolnost par excellence.

Godine 2013. obilježene su dvije Hašekove okrugle obljetnice – 130. godišnjica rođenja i 90. godišnjica smrti. Rodio se u obitelji srednjoškolskog profesora u najstrožem centru Praga, u Školskoj ulici koja se nalazi negdje na pola puta između Karlovog i Václavskog trga, što međutim ne znači ništa – kako s obitelj često selila, mali Jaroslav nije u djetinjstvu imao neko mjesto koje bi mogao doživljavati kao svoj dom, i to se kasnije odrazilo na njegov karakter i nagon za čestim lutanjima. Duhovno, zapravo je najviše pripadao Žižkovu, praškoj radničkoj lumpenproleterskoj četvrti, jer se u tom okruženju najbolje osjećao. Kad mu je bilo 13 godina umro mu je otac, nakon čega je Jaroslav, dotada dobar učenik, strahovito popustio u školi i na kraju bio izbačen zbog loših ocjena. Neko je vrijeme učio zanat u drogeriji, no ipak se kasnije upisao na Trgovačku akademiju. Već se tada pomalo počeo baviti književnim radom, u sklopu literarne grupe pod vodstvom profesora engleskog jezika, koji je prorekao da će Hašek postati češki Mark Twain. Završivši školu, zaposlio se kao činovnik u banci Slavia, no to nije dugo trajalo. Jednog se dana jednostavno nije pojavio na poslu – otišao je na jedno od svojih mnogobrojnih lutanja po Češkoj, Austriji, Slovačkoj i Bavarskoj, a logična je posljedica bila otkaz u banci. To ga, međutim, nije mnogo zabrinjavalo jer je već tada odabrao poziv pisca i novinara. Pisao je crtice i priče sa svojih putovanja i objavljivao ih u novinama. U svojim je lutanjima dospio i u naše krajeve i objavio niz priča iz Međimurja, od kojih jedna ima čak i hrvatski naslov: Danas jesmo, sutra nismo. U to vrijeme privukao ga je anarhistički pokret, i neko je vrijeme uređivao anarhistički list Omladina, a imao je i nekih bliskih susreta treće vrste s policijom i neko je vrijeme proveo u zatvoru. Godine 1903. pod utjecajem stanovitog Jana Klimeša, koji se u Pragu izdavao za makedonskog vojvodu i skupljao pomoć za makedonske ustanike, želja za pustolovinama odvela je Hašeka čak u Makedoniju, gdje se htio pridružiti ustanicima u borni protiv Turaka. Što se zapravo tamo odigravalo ostala je tajna jer je po povratku Hašek o tome ispričao neku pomalo zbrkanu priču u kojoj je sebi dodijelio prilično neslavnu i komičnu ulogu nespretnjakovića i kukavice; tu se prvi put poslužio mistifikacijom kao književnom dosjetkom, što je kasnije postala  jedna od njegovih karakteristika. Nakon nekoliko godina razišao se s anarhistima i počeo surađivati u novinama drugih političkih stranaka. U to vrijeme na političkoj pozornici u Češkoj djelovale su dvije stranke sa socijalističkim predznakom – Socijaldemokratska stranka i Narodno-socijalistička stranka, a njihovi su međusobni odnosi bili, najblaže rečeno, vrlo zategnuti. Hašek je tada u novinama narodnih socijalista napisao veoma oštar članak, napadajući socijaldemokrate, a odmah sutradan objavio je u socijaldemokratskom listu još žešći odgovor. Uslijedio je opet odgovor na odgovor, i stvar je eskalirala do te mjere da je Hašek nekoliko tjedana polemizirao sam sa sobom, a kako su članci bili briljantno napisani, naklada obaju listova vrtoglavo je rasla. Kad se na kraju sve otkrilo, tomu se smijao cijeli Prag, a Hašek je kao razlog svom postupku naveo da nije bio zadovoljan honorarom koji je dobio za prvi članak. Jedno je vrijeme uređivao časopis Ženský obzor, a zatim i Svět zvířat (Svijet životinja), u kojem je objavljivao napise o novim i nepoznatim životinjskim vrstama, dakako izmišljenima. I inače je volio širiti razne glasine i dezinformacije, isključivo radi zabave. Osnovao je tvrtku Kinološki zavod i neko vrijeme trgovao psima, kao i njegov junak Švejk.

Godine 1910. oženio se Jarmilom Majerovom, kćerkom uglednog praškog građevinskog poduzetnika koji je na svaki način pokušavao spriječiti taj brak. No, odgovornost bračnog i obiteljskog života bila je pretežak teret za Hašekovu boemsku prirodu. Nakon rođenja sina Richarda brak se raspao i Jarmila se vratila ocu. U to vrijeme u duševnoj se krizi zbio i navodni pokušaj samoubojstva; Hašek je zatečen kako hoda po ogradi Karlovog mosta, intervenirala je policija i sprovela ga u psihijatrijsku bolnicu, gdje je proveo tri mjeseca na liječenju. Kasnije je tvrdio da mu nije bilo ni na kraj pameti da se ubije i da se na ogradu mosta popeo jednostavno zato što je bio pijan. Svoja iskustva sa psihijatrije iskoristio je u romanu o Švejku, koji u svojim dojmovima kaže kako „u ludnici svatko može raditi što hoće, i da tamo vlada takva demokracija o kakvoj socijalisti i ne sanjaju“. Prije lokalnih izbora 1911. osniva Stranku umjerenog napretka u granicama zakona i sudjeluje u predizbornoj kampanji kao kandidat; na izborima je dobio ukupno 3 (slovima: tri) glasa, od čega je jedan bio njegov vlastiti. Zapravo, bila je to parodija na političke prilike u tadašnjoj Češkoj i Austriji. U to vrijeme glavni su mu izvor prihoda bile stotine humoreski koje je objavljivao u različitim novinama. Pisanje mu nije stvaralo nikakve poteškoće – najčešće je pisao z stolom u pivnici, pokatkad istovremeno razgovarajući sa znancima. Po tvrdnjama suvremenika, jednom napisani tekst nikad nije provjeravao, ispravljao ili mijenjao i smjesta bi ga slao po konobaru u redakciju, odakle bi se ovaj vraćao s već isplaćenim honorarom. Bio je vrlo društven i, kad je imao novca, rado je častio prijatelje; ukratko, novac se nikad nije stigao ugrijati u njegovu džepu. Ostala je zabilježena anegdota iz vremena kad je stanovao zajedno sa slikarom Josefom Ladom, kasnijim ilustratorom Doživljaja dobrog vojnika Švejka. Bio je 19. ožujka, blagdan sv. Josipa i Ladin Imendan. No Lada se probudio loše volje jer je bio bez novca. Hašek, koji je upravo dobio jedan poveći honorar, rekao je: To je zaista peh, imaš imendan, a nemaš novaca, Znaš što, podaj mi svoj imendan! Potpisali su kupoprodajni ugovor i obznanili to prijateljima; Hašek je cijeli dan primao čestitke i darove i velikodušno častio njihove zajedničke prijatelje, da bi u ponoć izjavio kako cijela transakcija nije pravno valjana jer je on propustio Ladi platiti ugovoreni (simbolični) iznos za kupnju imendana i onda je na sveopće zadovoljstvo predao Ladi sve primljene darove.

Lik dobrog vojnika Švejka u Hašekovim se pričama prvi put pojavljuje 1912., u zbirci Dobri vojnik Švejk i druge neobične priče. No taj, prvobitni Švejk poprilično se razlikuje od svoje kasnije verzije, koja je svojem autoru donijela svjetsku slavu. A sve je počelo nakon jedne noćne pijanke. Hašek se vratio kući u euforičnom raspoloženju i na komadiću papira naškrabao nekoliko riječi. Sutradan ujutro, još mamuran, dao se u potragu za tim papirićem (koji je njegova uredna supruga Jarmila već bila bacila u smeće) tvrdeći kako je sinoć imao odličnu ideju, ali je zaboravio o čemu je riječ. Kad je konačno našao papir, na njemu je opisalo Pitomec u kumpanie (Glupan u četi) i još nekoliko potpuno nečitljivih riječi. Bio je to začetak Švejkova lika, vojnika zbog čije se pretjerane revnosti zbivaju, najblaže rečeno, vrlo čudesne stvari. Već tada taj je lik beskrajno naivnog i dobroćudnog bedaka stekao simpatiji mesu čitalačkom publikom.

(Ulomak iz eseja U šest sati poslije rata, objavljenog u knjizi Češki mozaik)

Dubravko Dosegović (1939.-2016.) bio je aktivni član Hrvatsko-češkog društva i Češke besede Zagreb i odličan poznavatelj Češke republike, naročito Jaroslava Hašeka i njegova dobrog vojnika Švejka. Autor je knjiga Češka kroz ključanicu (2009.) i Češki mozaik (2015.). Na našoj smo stranici objavili više izvješća s predavanja koja je održao o Švejku, kao i priču Praške pivnice iz knjige Češka kroz ključanicu. Dubravko Dosegović umro je 18. kolovoza 2016. u 78. godini. Dosegović je rođen 1939. u Požegi, a od 1941. živio je u Zagrebu. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, profesor je engleskog i ruskog jezika i prevodilac. Uz navedene jezike govorio je i češki, španjolski i u nešto manjoj mjeri japanski, a služio se njemačkim i francuskim.

Čitatelji koji su pročitali ovaj tekst, pročitali su i ovo:

O Česima a bez piva? No way! 

Praške pivnice

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Gdje je pivovara, tu nije potrebna pekara.
Češka narodna

Nacrtaj mi krigl






Najnovije iz kategorije Pivo u stihu i prozi