Pivnica.net
Banner

Pivo u stihu i prozi

U potrazi za Švejkom

Jaroslav Rudiš   |   16.04.2014.     2319

U potrazi za Švejkom

Svaki Čeh zna gdje mu je mjesto. Svaki od nas naime ima pivnicu u kojoj je štamgast. Pivnica moga oca na primjer zove se Na Pile, a nalazi se u gradiću Lomnica nad Popelkom na kraju Češkog raja i Podkrkonoša. Tata se tamo nekoliko puta tjedno nalazi s prijateljima. Suprugama kažu da idu „na jedno," kao što se to kaže u Češkoj, ali pod tim se misli većinom najmanje tri ili četiri piva. „Ići na jedno" jedna je od naših najljepših i najpoznatijih laži.

I tako tu sjede i zajedno piju pivo. Pretresu život, supruge, djecu i okus piva, ispsuju češke političare, koji im se obraćaju s televizora u kutu nerazumljivim jezikom. Samoljubive političare, koji već odavno ne žive u istom svijetu kao oni.

Tada i njegovi prijatelji naručuju utopljenike ili švargl, još koji časak popričaju, a onda utaju i odlaze.

Kad moj tata ide spavati, posegne za noćnim ormarićem. Na njemu već nekoliko desetljeća leži jedna jedina knjiga, kao još jedno sidro njegovog života. Pored naše obitelji, gostionice i zbirke starih radio aparata. Moj je otac naime radio kao elektrotehničar.

„Bez nje naprosto ne bih mogao zaspati," govori tata. Ta knjiga su Doživljaji dobrog vojnika Švejka u svjetskom ratu. Taj roman je očeva biblija. Čita ga stalno ponovo.

„Jednostavno okrenem neku stranicu i čitam. Uvijek odmah znam gdje sam. uvijek me to umiri," kaže tata. Nekad pročita nekoliko stranica. Nekad čitavo poglavlje. Neka preskače.

„A imaš li neki omiljeni dio?" pitam ga.

„To je komplicirano," kaže tata. „To se mijenja, zavisi od situacije u životu, mijenja se svakog trenutka, isto kao na frontu."

„A da li imaš neki omiljeni lik, osim Švejka?"

„I to je prilično komplicirano."

„Natporučnik Lukáš? Feldkurat Katz? Dobrovoljni godišnjak Marek? Te možda ja najviše volim."

„To se mijenja. Svaki od njih ponekad."

Iako Hašek nije dovršio Švejka. tata taj roman smatra kompleksnim zaokruženim djelom u kojem ništa ne nedostaje, u kojem se nalazi baš sve, cijela istina o našem svijetu, o tome što je bilo, što jeste i što će biti. Boji se izvući samo jednu priču, jedan slučaj, jedan lik. Možda bi se u tom slučaju čitava radnja rasula.

„Ali, svatko bi ovdje trebao čitati i znati Švejka," dodaje.

„Zašto?"

„Zato što je u njemu sve."

„Da, ali zašto?"

„Švejk je sve."

Čini se da utvrditi zašto je Švejk sve nije nimalo jednostavno.

Druga češka pivnica, drugo vrijeme. U malom smo selu komadić od Kladna. A unatoč tome zapravo je to ista ona češka gostionica. Tu se vode isti razgovori i pije se isto dobro pivo s visokom pjenom.

U sali pored je velika proslava rođendana. A na šanku sjedi par domaćih ljudi. Među njima je mršavi i ispijeni Henry, koji izgleda kao divovski pauk. Henryju su lani u zimi smrzli psti kad se pijan vraćao iz birtije i bio je tako sretan što je stigao kući da je u onom trenutku, kada se uhvatio za kvaku na vratima, blaženo zaspao s kvakom u ruci. Kvaka je bila željezna, a vani je bilo minu dvadeset. Henry je čudom preživio, jer je u sebi imao osim mnogo piva i pola litre ruma. Ali prste su mu drugi dan odrezali u bolnici.

Pored njega sjedi pivom smoždeni djedica. Taj bivši rudar naizmjence evocira uspomene na umrlu suprugu i na zlatna komunistička vremena. Nada se da će se komunizam uskoro opet vratiti. Ili da će supruga brzo doći po njega. Nasuprot njima svoje pivo cucla momak s vojničkom kapom na glavi, bivši časnik Čehoslovačke narodne armije, elegantan čovjek, ponosan što je nekad služio u vojsci.

„Pravi vojnik skuplja kape da bi znao što čemu služi," poučava mladca iz sela, mladog pankera, koji nikad nije bio u vojsci, jer je u međuvremenu ukinuto obavezno služenje vojnog roka.

„Iz armije su ga otpustili zbog gluposti," otkriva mi prijatelj Karel, koji živi u mjestu. „Zovu ga general, iako je završio kao poručnik. On je svojevrsni mjesni poručnik Dub. Furt nekoga o nečemu poučava."

Pijuckaju tu i dva mlada Vijetnamca, vlasnici malog dućana pored birtije. Sjedimo s njima za stolom s još par prijatelja. Pričam pajdašima o svom tati koji ide spavati sa Švejkom kao s biblijom.

„I moj tata to radi," kaže Karel.

„I moj također," kaže drugi prijatelj. „A i ja to isto radim."

„Jednako je debeo kao i Biblija a i u njemu je također sve," govori slijedeći prijatelj, filozof.

Pijemo slijedeće pivo i raspravljamo o tome kako je sve u vezi sa svime. Mi Česi smo ipak najmanje religiozan narod u Europi, a čak smo na to i ponosni. Ali i nevjernici trebaju nekog vodiča kroz postojanje. Knjigu u kojoj će naći odgovore na sva složena pitanja života i smrti. Knjigu koja će ih zabaviti, obradovati i utješiti. Možda je to baš Hašekov mnogoslojni roman, koji se može čitati kao ljudska komedija i tragedija. Roman, koji kao a nema ni početak ni kraj, naprosto samo teče odnekud nekamo kao široka rijeka naoko običnih priča i dogodovština.

Filozof dobaci da je zanimljivo kako je još jedan svjetski poznat roman povezan s našom češkom dolinom knedlika također ostao nezavršen. Misli na Kafkin Dvorac. K tomu su Franz Kafka i Jaroslav Hašek rođeni 1883. godine, a Kafka je Hašeka nadživio za jednu tričavu godinu.

„Ako je to slučajnost neka se ne maknem s mjesta," kaže filozof, već pomalo podnapit jer uz svako pivo naručuje i rum.

Naš slijedeći prijatelj, nakladnik, intelektualac u najboljim godinama, pripovijeda kako je s ekipom pajdaša jednog ljeta obišao sva mjesta na kojima se odigrava Hašekov roman. popili pivo na kolodvoru u Taboru. Onda opalili preko Putima i Piska i zaplakali pored raspadajuće kasarne u Češkim Budjejovicama. Onda se zaputili za Bruck an der Leitha, pa u istočnu Slovačku. U Humennem, gdje se odigrava slavna scena sa Švejkom, poručnikom Dubom i zabranjenom bocom konjaka, traćili su konjak, ali u mjesnom kramu imali su samo češki rum. ppili su ga na kolodvoru i išli dalje preko Medzilaborce sve do Sanoka. A na svom hodočašću na svakom mjestu čitali dijelove, koji se odigravaju tu ili u blizini.

Donose nam slijedeće pivo.

Nakladnik se prisjeća kako je služio vojsku kao pisar u kancelariji zapovjednika. Bilo je to početkom osamdesetih godina. A jednom se navodno u jedinicu javio novopridošli vojnik. Bio je to mali debeli neobrazovani Mađar iz južne Slovačke, koji je govorio samo mađarski i malo natucao slovački. Oficir ga je ispitivao, a vojnik na svako pitanje odgovarao slovački: „Nerozumiem."

„Momče, k vragu, a znate li barem, tko je bio vaš posljednji zapovjednik," pitao ga je na kraju rezignirani oficir.

„Natporučnik Lukáš," odgovorio je mirnim glasom vojnik.

Zapovjednik na njega iskolači oči.

„Što? Vi ste čitali Švejka?!?"

„Nerozumiem," odgovori vojnik.

„Ili se to sa mnom zafrkavate? Poznate Švejka?"

„Nerozumiem."

Navodno se ispostavilo da vojnik nije lagao. U njegovoj bivšoj jedinici stvarno je služio nekakav natporučnik Lukáš.

„To je ime moralo u Čehoslovačkoj vojsci biti prokleto, ne?" kaže Karel. „Poručnik ili major Lukáš, to bi još i moglo, ali natporučnik Lukáš? Toga nitko ne bi mogao shvaćati ozbiljn o. Taj bi čovjek morao biti jako nesretan."

Nose nam još jedno pivo.

Raspravljamo o tome gdje bi bila suvremena češka literatura bez Hašeka. Oko našeg stola već sjedi nekoliko ljudi koji pišu. Ili prije zapisuju. Upravo nas je Hašek tomu naučio: hvatati birtijske zgode i na temelju njih pisati veće priče. Ili od velikih stvari i tragičnih događaja uz pivo napraviti malu duhovitu birtijsku prispodobu. Hašek nas je naučio slušati, ili još bolje prisluškivati. Naučio nas je i krasti. Mislim priče, koje se prepričavaju unaokolo. Hašek je bio taj koji nas je naučio spajati komediju s tragedijom. Kod nekih Švejkovih dogodovština se sjajno zabavljate, a istovremeno vas prolaze trnci. Hašek nas je naučio oboružati se ironijom protiv gluposti svijeta, a protiv vlastite oholosti boriti se autoironijom.

Hašek je bio taj na kojeg se nadovezao Hrabal. A mi se nadovezujemo na obojicu.

„I  na Kafku," kaže filozof, već opijen rumom. Radi kao grobar na jednom praškom groblju. „nastavljamo Hašeka i Kafku. Tko za ovim stolom ne nastavlja tradicije Hašeka i Kafke, taj nije češki književnik," strijelja nas strogim, ali već prilično pijanim očima.

„Što bismo mi bez Hašeka i Kafke," dodaje još.

A netko drugi rekne: „Što bismo bili bez pivnice."

Pijemo pivo.

Diskutiramo o tome, zašto se Kafki u Dvorcu pripisuje mračnjaštvo i mnogoznačnost a Hašeku samo čisti  humor, kad u djelu obojice nalazimo oboje. Vodimo razgovor i o tome što geometar K. ima zajedničkog sa Švejkom.

„Švejkova budjejovička anabaza i put na frontu nije ništa drugo nego tumaranje K., koji nastoji doći do dvorca," govori umornim glasom filozof. Svi ovdje u srednjoj Europi lutamo u tom „mrtvom krugu" kako to piše Hašek u Švejku.

A ja očima pratim kako bivši časnik za susjednim stolom ustaje, salutira šankerici i odlazi, ali u taj čas ga netko s rođendanske proslave odvuče u glavnu salu. „Dođi trgni jednu," čujem kako mu govori.

„Temeljno pitanje pak glasi, zašto Švejk i Dvorac, zašto su ta dva velika srednjoeuropska romana, nastala otprilike u isto vrijeme, ostala nezavršena. A što njihova nedopisanost i nedovršenost govore o nama, koji tu živimo," kaže filozof. „Valjda da smo i sami nedopisani." I zaspi za stolom.

Čavrljamo još o tome, zašto netko švejkovanje uzima kao psovku i uvredu, kad se zapravo radi o načinu na koji se ovdje može sve preživjeti. Postoje Česi koji se Švejka stide. Ne vole kad nas Čehe netko povezuje sa Švejkom. Netko ne želi biti Švejk. Želi biti ozbiljan, želi se smatrati ozbiljnim. Želi biti uspješan, želi osvojiti svijet. Ali kad je te ozbiljnosti previše, na kraju se uvijek prebaci na ono smiješno. Tko sebe shvaća pretjerano ozbiljno na kraju ispada smiješan. A tako se opet vraćamo Švejku.

Pijemo slijedeće pivo.

Svađamo se je li Kafka bio češki, njemački i austrijski pisac, ili je bio naprosto samo praški, što je Prag dao njemu, a što Hašeku i jesu li se uopće nekad mogli sresti, kad je jedan pio pivo, a drugi radije zalazio u kavane. Vodimo taj mudri razgovor pomalo o svemu i o ničemu i gotovo i ne primjećujemo da se na šanku odigrava scena poput onih iz Hašekova Švejka.

Bivši časnik čehoslovačke vojske nečasno otpušteno zbog gluposti izbaulja iz sale u kojoj se slavi rođendan. Mora da je netko u njega za to kratko vrijeme ulio bocu rakije. Sad je to posve drugi čovjek. Oslanja se o šank, lime mu se zarumenjelo. Pokuša se osoviti i u taj čas pada na pod tik pored mladih Vijetnamaca. Kapa mu se valja po tlu.

Nitko od njegovih prijatelja štamgasta ništa ne poduzima, svi samo gledaju, što se to događa. Panker pokušava časnika postaviti na noge, a na kraju mu to i polazi za rukom.

„To su ti rođendanski unučići. Rekao sam mu, ne idi tamo, ne pij unučiće generale, kad to ne znaš," kaže mudro jedan od domaćih, traktorist iz zadruge. Ustane, ide na zahod a putem žustro grdi Vijetnamce što generalu nisu pomogli da ustane.

Panker namješta generalu kapu. Mokra je od piva. „Pravi vojnik... Pravi vojnik...." kaže mu general, koji je bio zapravo samo poručnik.

Salutira na vratima, kroči u mrak, a nedovršenu misao odnosi sa sobom u krevet. A pauk Henry mu na vratima salutira rukom na kojoj fale tri prsta.

Navodno da nigdje na Visočini nije tako čist zrak kao u Lipnici nad Sazavom. Barem tako govore lokalni stanovnici. Možda je to stoga što se čitavo selo koči na brijegu pod velikom srednjevjekovnom tvrđavom i što tu puno puše. Baš u Lipnici proživio je Jaroslav Hašek posljednje godine svog života. Kažu da je tu bio sretan, iako je bio bolestan. I ostvario mu se san: stanovao je, naime, u pivnici. Gostioničar mu je čak ponekad dopustio da poslužuje goste i toči im pivo. Samom sebi također. Onda je preselio u malu kućicu pod tvrđavom i tu je 3. siječnja 1923. godine umro.

Iz mjesne pošte šaljem razglednicu tati u Lomnicu nad Popelkom. „Pozdravljaju te Baloun, Palivec, poručnik Dub, natporučnik Lukáš, žbir Bretschneider, žandarmerijski stražmeštar Flanderka, saper Vodička, gospođa Müller i mnogi drugi. Eh, da, također Švejk i K.," pišem. Pa u malom dućanu kupim pivo. Tako sam obećao tati. Odlazim na staro tiho groblje na kojem se od pedesetih godina na vrše ukopi. prolazim kraj porušenih križeva i grobova u raspadanju. Otamo puca krasan pogled na tvrđavu i na cijelu Lipnicu. Hašekov strogi granitni grob nalazi se na samom kraju u kutu kod gornjeg zida.

Ne znam trebam li pivo staviti na grob otvoreno, ili zatvoreno. Za taj važan detalj haškovskoga lipničkoga komemorativnog rituala zaboravio sam pitati tatu. Na kraju otvaram pivo na ivici groba. Otpijem i razmišljam, kako su mi jučer u pivnici domaći govorili da je prije, nakon turista i obožavatelja Hašeka, ovamo dolazila skupina mladih mjesnih alkoholičara dopijati ostavljena piva; dok nisu pomrli od alkohola.

Položim bocu na nadgrobnu ploču. Iz grlića izleti pjena i polije grob.

Izvor: Novinky.cz

Preveo Mato Pejić

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Pravila određuje onaj tko stoji za točionikom.
Murphyjev zakonik, Midov zakon

Nacrtaj mi krigl








Najnovije iz kategorije Pivo u stihu i prozi