U divljaka vrč i krigla
Vrlo malo znamo o autohtonom prastanovništvu srednje Europe, jer stari su Kelti i Germani bili nepismeni, pa njihov život valja upoznavati preko zapisa drugih naroda, ili rekonstruirati na temelju arheoloških nalaza. A oni potvrđuju da se u staroj Europi kuhalo i pilo pivo.
Za razliku od staroeuropskih plemena, njihovi su suvremenici na Srednjem istoku, u Grčkoj i Rimu, poznavali pismo, pa je o njihovu životu ostalo mnogo iscrpnih svjedočanstava. I ulazak pražitelja srednje Europe u pisanu povijest ovisilo je o pismenim osvajačima iz Rima, koji su ostavljali zapise o Germanima i Keltima, a oni su u pravilu bili podcjenjivački i pogrdni. U tim su zapisima pripadnici starovjekih europskih plemena opisani kao primitivci iz šume, koji piju manje vrijedno piće, koje su posprdno nazvali „vino od ječma". Iz tih zapisa doznajemo da su Germani pivo proizvodili u velikoj količini i kao začin dodavali na primjer hrastovu koru, lišće jasike, i razne druge dodatke, poput meda, voća, pa čak i volovsku žuč. Pivo su pili iz bivoljeg roga.
Slijedeći, nažalost veoma mizerni, dokazi o tadašnjem načinu života u našim krajevima i njegovoj vezi s pivom, su skromni arheološki nalazi, nekoliko špiljskih crteža i mitovi, koji su kasnije zapisani, ugrubo - početkom drugog tisućljeća nove ere.
Premda su zaostajali u pismenosti, bili su europski pogani u usporedbi sa svojim sredozemnim suvremenicima, vrhunski pivari. Kako doznajemo iz artefakata, još oko 800. godine prije nove ere, redovito su kuhali pivo. Među dokazima koji to potvrđuju je i grob bogatog pripadnika keltskog plemena, koji su arheolozi otkrili 1935. godine u blizini sela Kasendorf, nedaleko današnjeg Kulmbacha u sjevernoj Bavarskoj. Grob potječe iz takozvane Hallstatske kulture, a osim posmrtnih ostataka pokojnika, u njemu je bila i njegova pogrebna oprema. Bio je pokopan s vrčem crnog pšeničnog piva začinjenog hrastovnim lišćem, a i tri tisuće godina nakon ukopa u vrču su pronađeni tragovi kruha, koji se u starom vijeku standardno koristio za izradu sladovine. Taj vrč, danas izložen u Muzeju piva u Kulmbachu, smatra se jednim od najstarijih dokaza kuhanja piva u Europi.
Ne postoje nikakvi dokazi o kontaktima germanskog stanovništva iz srednjeuropskih šuma s Mezopotamijom, Egiptom, ili Srednjim istokom, pa ipak su svi oni svoja piva proizvodili na isti način. Temelj su bili takozvani pivski kruhovi razdrobljeni u vodi i ostavljeni da spontano fermentiraju s već upotrijebljenim kvascem prisutnim u okruženju. Iz toga se može zaključiti da se proizvodnja piva nije širila iz jednog mjesta u druga, nego da se pivo počelo proizvoditi u raznim područjima, neovisno jedno o drugom.
Pivo koje su kuhali keltski i germanski pivari bilo je mutno, kiselo, najčešće crno, puno plutajuće pljeve i druge nečistoće.
Germanska plemena postupno su potiskivala Kelte i proširili se po cijelom prostoru srednje Europe. Zahvaljujući slaboj međusobnoj komunikaciji, bili su vrlo nehomogeni, pa su se razdijelili na mnoge kulture sa specifičnim osobinama, poput skandinavske, galske, njemačke. A zajedničko je svima, da su zadržale tradiciju kuhanja piva.
