Tujca
Napustili smo Belu Crkvu koja se, kao pomalo zapuštena dama, sporo gizda i kasni za novim vremenom i zaputili se do najbližeg graničnog prijelaza.
Prati ta palanka novo vrijeme samo po praznim fabrikama i masom neveselih ljudi. Utisak je svejedno ostao u plusu, zahvaljujući našoj ljubaznoj domaćici.
Mene malo podsjetilo na vrijeme kada sam tim brežuljcima vozio sivomaslinastog Dajca.
Trebati će vam devet sati do Bukurešta - samouvjereno nas je obavijestio vlasnik lokalnog kafića. I nije bio u krivu, mada se, mjereno kilometrima, put nije činio tako dug. Mjereno rupama na putu, je.
Alkohol? Cigarete? Znatiželjno nas je odvagnuo rumunjski carinik.
Nekada je, za onog vremena sve, pa i to, bilo drugačije. Obično je takva pitanja postavljao, tada, naš službenik. Da se sve zaokrenulo prosvijetliti će nas susret s glavnim gradom. Bukurešt ima impozantnijih građevima i većih fontana nego svi glavni gradovi bivše države zajedno.
Vijugava cesta uz Dunav, koja nikako ne odgovara ozbiljnijoj klasifikaciji, kao uostalom i upitno članstvo zemlje domaćina u europskoj obitelji, odvela nas je prvo do Đerdapa. Tamo se tih dana odvijala ORA ”Đerdap 2019”. Što bivši, što novi brigadiri znoje se opet za udarničke značke. Višemetarska posveta Titu se dičila između visokih brana. Dunavom brodovi plove…. Ali jako rijetko.
Krajolik je sličan slavonskom, a i podjednako napušten.
Signali iz stomaka nagovarali su mozak da poruči vozaču kako bi bilo dobro stati kraj neke slike s prekriženim escajgom.
Konačno smo, na opću radost putnika, i to dočekali, istina s laganom strepnjom, jer smo u društvu imali jednog mog kuma koji je malo nervozan dok je gladan, a još nervozniji ako klopa ne ispuni očekivanja.
E, na tome smo se mjestu počeli uvjeravati da možda i ne živimo u istoj , široj, državnoj zajednici. Nikako se, naime, nismo mogli sporazumjeti oko narudžbe. Posebno smo zapeli na rakiji. Pokušavali smo na razne načine i najbliže došli do konjaka. Kasnije se ispostavilo da je to njihova ”zbirna imenica” za rakiju. A mi zapeli za šljivu. U šanku je nismo mogli pokazati iz jednostavnog razloga što je nije bilo.
I tada se naša nasmijana konobarica dosjeti. Ode u ”skriveno” skladište i trijumfalno dođe s plastičnom dvolitrenom bocom prave pravcate šljivovice.
Tujca! - uzviknu. Tujca! – kliknemo i sami. Na odlasku nam je, od sreće, spakovala jednu politru za uz put.
Poslije smo, počevši pod Bukurešta, da skratimo priču, tukli samo rumunjsku biru. Bez dodatnih objašnjenja.
