Kad smo onomad krečili uspio sam spasiti jedan karton visokoklasnog sedampostotnog crnog piva.
Svim ostalim što je mirisalo na fermentaciju moja je draga pročistila sve vodovodne i ostale cijevi u kući. Kuća nam nije velika, ali su nam cijevi duge.
I kad sam se već bio obradovao da ću spasiti bar prvi predstojeći vikend njen je radar za njuh detektirao i moje pakovanje umotano u izolacijsku foliju.
Bolje se, što ljudi kažu, roditi bez nesreće nego bez sreće. A ja je očito toga dana, kada se boja na svježe okrečenim zidovima već bila osušila, nisam imao.
A pošto se ne volim prepirati ni prigovarati ženi, posebno kada mi ona lijepo kaže da to sve odmah prolijem u sudoper, što sam mogao.
Skinuo sam čep sa prve boce i izlio sve u sudoper osim dva gutljaja kojima sam okvasio grlo.
Onda sam prgrlio drugu bocu, skinuo zatvarač i izlio sve u sudoper osim jedne čaše koju sam si, uz put, nalio. (Ne mislim baš uz put nego tamo, na mjestu, kraj sudopera.)
Nakon toga sam izlio treću čašu u sudoper a ostatak brzo popio da ona ne vidi.
Četvrtu bocu sam cijelu izlio u čašu i u dva je poteza kliznula niz grlo.
Slijedeći sam čep nalio u bocu i onda je popio iz čaše.
Tada sam ponovio postupak, nalio sudoper u bocu i iskapio je.
I tako još par puta.
Kada su sve flaše bile prazne jednom sam rukom držao kuću, a drugom brojao boce, zatvarače i čaše. Bilo ih je točno 29.
Da bih bio siguran ponovo sam sve prebrojao i opet ih je zajedno bilo 74, kao i prvi put.
Kad je kuća prošla pored mene shvatio sam da sam pogriješio u brojanju pa sam nanizao sve kuće, čepove, boce i čaše osim jednog zatvarača u koji sam nalio kuću i popio je.
Jedva sam sutradan uvjerio ženu da to nisam bio ja, sam svoj. A ni ona nije bila njena.
