Kako bi svoj poraz dne 27. lipnja 1866. godine – uostalom jedini u cijelom ratu – rasvijetlili, pokrenuli su Prusi protiv Trutova ružnu medijsku kampanju, punu objeda, tvrdeći da su građani Trutnova s prozora pucali po Prusima i izlijevali po njima vrelu vodu ili ulje. Posebno su se okomili na gostioničara Antona Starka iz Bijelog konja. Njihovi špijuni su im naime, dojavili da je on prvi izvezao burad i najaktivnije se uključio u ono napajanje pobjedničke vojske na trgu.
Optužili su ga da je osobno ustrijelio šesnaest glazbenika pruske vojne muzike. To je apsurdno – zamislite si da usred bitke stoji na trutnovskom trgu vojni orkestar i svira. Iako to nije sasvim isključeno, pošto su pruski vojni muzikanti u stanju svirati sve dok im ne rastrgaju tijelo, kad dobiju takvu zapovijed. Ali je posve sigurno isključeno da je moguće zamisliti lukavoga Antona Starka, kako iza prozora svoje gostionice, zaštićen cimerom na kojem je nacrtan bijeli konj, nišani i puca. Ima austrijsku pušku nabijaču, nakon svakog opaljivanja upre kundakom o tlo, pročisti cijev, naspe baruta, ubaci kuglu, nabije ju, te ponovo nanišani. I tako malo pomalo, promišljeno likvidira pruske muzikante. A oni stoje i ne prekidaju svoju svirku, jednako kao što će to po njihovu uzoru učiniti artiljerac Jaburek kod Kraljevoga Hradca – već 3. srpnja, odnosno za šest dana.
Trutnovski Stark bio u istinski sistematičan, navodno je počeo s pikolom, a završio bombardonom, bas trubom. Onda je očistio pušku, premio je u sošku i otišao posluživati goste, koje više nije ometala buka vojnog orkestra. Iako je scena tog ubijanja glazbenika teško zamisliva, pruski je puk tome povjerovao, jer je to bilo u novinama. Kad su trutnovskog gradonačelnika, zajedno s još osamnaest uglednim građana (među kojima je svakako bio i gostioničar Stark) vodili pješke preko granice u zatvor u Prusku Šleziju, narod ih je putem zlostavljao i ponižavao.
No, zaronimo radije u najdublju trutnovsku povijest, do samih početaka kuhanja piva u tom gradu! U Trutovu je bilo čak sto četrdeset i devet građana s pravom kuhanja piva. To je dovoljno velika sila da – stražareći na smjenu – obrani svoj grad i okolicu od neželjenog konkurentskog piva. U prava slobodnih gradova spadalo je i pravo da na milju od gradskih zidina na dopuste pojavljivanje nikakvog tuđeg piva. Trutnovljani – ponosni na to što su stanovnici grada iz kraljevskog miraza – to su pravo gorljivo branili.
Na vlastitoj koži to je iskusio 1451. godine gospodin Zilvar – ne onaj iz ubožnice, nego plemenitaš iz susjedstva, punim imenom Jan Adam Zilvar iz Vlčica. Do danas nije razjašnjeno, je li bio tako odvažan ili naivan – dopustio si je jednostavno dovesti u grad tri bureta svoga piva. Kad se to doznalo, gradsko je vijeće naredilo da se burad razbije, a sadržaj uništi. Gospodin Zilvar tako je imao štetu ne samo u robi, nego i u ambalažnom materijalu.
Građani Trutnova s pravom kuhanja piva bili su rijetko jedinstveni i stoga su već 1582. godine mogli osnovati zajedničku građansku pivovaru. U drugim gradovima se o nečem takvom nije ni sanjalo. U Plznju na primjer tom će izazovu dorasti tek nepuna tri stoljeća kasnije. Trutnovljani su napokon – premda je to u surovim Podkrkonošima gotovo nezamislivo – uzgajali vlastiti hmelj. (Trutnovski hmeljarnik već smo spominjali.)
Trutnovsko pivo brzo je postalo vrlo omiljeno i u nedalekom inozemstvu. Prusi su u sedmogodišnjem ratu za njega očito znali, pa su zato 1756. godine krenuli na Češku preko Trutnova i zaplijenili tamo sve zalihe piva koje su se u gradu našle. Kako su Prusi temeljit narod i sve uredno evidentiraju, ostala je ta trutnovska dogodovština u analima pruske vojske i bila iskorištena sto deset godina kasnije 1866. Očito su baš zbog toga Prusi ponovo išli na Češku preko Trutnova. Taj put su i građani Trutova bili brižni, pa su zapisali da su Prusi u Trutnovu zaplijenili piva za 16.512 zlatnika. Ne znam jesu li za tu štetu tražili od cara kakvu naknadu. Sigurno je, pak, da su nakon rata iz 1866. godine počeli računati s ratnom štetom, pa su modernizirali pivovaru, kako bi povećali kapacitet i mirnodopske viškove, kao rezervu za ratne štete.
Pivovara se širila i napredovala unatoč dvama svjetskim ratovima, dividende na dobit njenim su se vlasnicima – članovima društva građana s pravom kuhanja piva – dijelile još 1944. godine. Nakon toga došao je slom povezan s odlaskom Nijemaca i socijalističkim gospodarstvom. Kad je 1969. izgorjela sladara, razmišljalo se o rušenju cijele oronule pivovare. No, godine 1980. odlučeno je da će pivovara ostati u gradu i počela su ulaganja u njeno održavanje i modernizaciju.
Napokon je pivovara privatizirana, a dobilo ju je poduzeće Krakonoš, d.o.o. To je tradicijsko ime a tradicijski je i lik Krakonoša* na trutnovskim etiketama – potječe još iz godine 1895. On krasi šankersku desetku, svijetlu i tamnu, lagere od jedanaest i dvanaest postotaka, i četrnaest postotni božićni, odnosno uskrsni specijal. Svih Krakonoša zajedno proizvela je ova pivovara 108 tisuća hektolitara.
*Krakonoš ili Rybrcoul (od njemačkog Rübenzahl) je mitski planinski zaštitnik, koji štiti Krkonoše od razbojnika. Postoje mnoge varijante imena, a bilo je i pokušaja da se njemačko ime bohemizira u Řepočeta, ali se na kraju održao oblik Krakonoš, koji, kao i naziv gorskog masiva Krkonoša potječe od imena keltskog plemena Corconti. Najprije je Krakonoš predstavljan kao zli svemogući stvor, gospodar vjetra i demona, koji kažnjava sve odreda. Kasnije je modificiran u pravednog zagovornika siromašnih u borbi protiv gramzivih i nezasitnih. Zaštitnik je planine, a kad je loše raspoložen, šalje ružno vrijeme. (op. prev.)
Naše web stranice koriste kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža.
Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje.
