Vrhunac je blagdanskog razdoblja, tjedan između Božića, najradosnijeg kršćanskog blagdana i Nove godine, vrijeme je za vesele događaje i lijepe priče. A kako je naš portal od prvog dana uz informacije o pivu posvećen pjenušavom štivu – pričama o pivu, pivopijama, pivarima, pivskim događajima i mjestima na kojima se pivo pravi i pije, tako smo za danas odabrali priču o jednom kultnom mjestu u jednom od najpivskijih gradova na svijetu – o krčmi Tunel, nekadašnjem kultnom mjestu na koje su zalazili i najveći češki pisci – Jaroslav Hašek, Bohumil Hrabal i Egon Erwin Kisch. I zapisali priče o toj pivnici. Dakle, nudimo ne jednu, nego tri priče.
Tunel – u Narodnom listu od 6. svibnja 1908. oglašen kao „kavana“ koja je otvorena „do zore“, ali de facto jedna najprostijih praških krčmi svog vremena, prosječen kroz bludilište – prolazio je kroz kuću naziva Kod Crnog medvjeda a vodio je iz Štupartske ulice prema Tynu. Izvorno su tu bile dvije kuće koje su spojene vjerojatno krajem srednjeg vijeka; prvi spomen potječe iz godine 1428. Tijekom svoje povijesti doživjela je građevina niz preinaka – jednu za renesanse, dvije u baroku, a zadnju 1915. godine, kada je ulaz iz Štupartske ulice zazidan i „tunel“ izgubio funkciju. Danas je u toj zgradi hotel.
Tako piše Radim Kopáč, koautor knjige Pijani Prag (Praha ožralá), sjajne zbirke priča o slavnim pivnicama glavnog grada i njihovim gostima. O Tunelu su dakle u svojim literarnim djelima zapise ostavili Hašek, Hrabal i Kisch, a na jednom mjestu ih donosi rečena knjiga. A preko nje mi.
Pa, evo:
Triput Tunel
Tunel, Štupartská 642/5 + Tyn 642/6, Prag 1
Kao prvo Jaroslav Hašek u Doživljajima dobrog vojnika Švejka u svjetskom ratu:
„Jednom sam sjedio u noćnoj kavani u Tunelu i pričali smo o orangutanima. Sjedio je tamo s nama jedan mornar a taj je pripovijedao da orangutana često ne razlikuju od kakvog bradatog čovjeka, da taj orangutan ima bradu proraslu dlakama kao… 'Kao,' kaže, 'recimo naprimjer onaj tamo gospodin za susjednim stolom.' Okrenuli smo se svi, a taj gospodin s tom bradom dođe do mornara i opali mu pljusku a mornar mu razbio glavu flašom od piva a taj bradati gospodin se svalio i ostao ležati bez svijesti a s mornarom smo se oprostili, pošto je odmah otišao, čim je vidio da ga je ubio. Onda smo uskrsnuli tog gospodina, a to izgleda nismo trebali raditi, jer je čim je uskrsnuo na nas sve koji s tim nismo ni luk jeli, ni luk mirisali pozvao patrolu koja nas je odvela u komesarijat. On je tamo opet tupio svoje, da smo ga smatrali orangutanom, pa da nismo razgovarali ni o čemu drugom nego o njemu. I stalno tepe jedno te isto. A mi, da nismo i da nije nikakav orangutan. A on da jeste, da je to čuo. Molili smo gospodina komesara, da mu to objasni. A taj mu je stvarno dobronamjerno objašnjavao, ali on si nije dao reći pa je rekao gospodinu komesaru da on to ne razumije, da se s nama uortačio. Pa ga je gospodin komesar zatvorio da se otrijezni, a mi smo se opet htjeli vratiti u Tunel, ali nismo mogli jer su i nas strpali u haps. Dakle, vidite, gospodine kaplare, što može nastati iz sitnog, beznačajnog nesporazuma, koje nije vrijedno ni spomena.“ (Jaroslav Hašek: Doživljaji dobrog vojnika Švejka u svjetskom ratu – Osudy dobrého vojaka Švejka za světové války 1-2, Československý spisovatel, Prag 1983., str. 385)
Kao drugo: Bohumil Hrabal u Biserima na dnu
„'…i baš jutarnju čašicu? I to u Fijakeru?'
'Da, u Fijakeru.'
'A nije to bilo u Maloj Štupartskoj?'
'Tamo. Ništa me nije ljutilo, pa nisam u novine napisao ni retka. A vjerujte da se ponekad nije imalo o čemu pisati, pa sam sam morao izmišljati incidente. U Baby Pigalo sam sam sebe ošamario, samo da bi bilo razloga za člančić. Ja, koji ni mrava ne bih zgazio. U Orientu sam se opet opio s nevjestom samo da bih dobio novac za reportažu o noćnom Pragu. Zvalo se to Tragedija sa ženom alkoholičarkom. Što sam dobio u Bal Negre za članak Praška bludilišta, to vam neću ni govoriti. Ali sad se sjećam, uđem ti ja jednom u Tunel…'
'Je li to Tunel kod Tyna?'
'Da, kod Tyna.'
'O, tamo sam imao ogroman uspjeh. Tamo sam pjevao Susret iz Johanna Straussa, tada sam još imao ljupki koloritni tenor…'
'Na tome vam čestitam, ali ja nisam imao članak za novine u u Tunelu je već bio fajront. Sjedio je tamo nekakav bradonja, a ja pravo k njemu i govorim: Gospodine, vi izgledate kao Isusek! I prije nego što sam se snašao, dobio sam šamar kao Brno a taj bradonja je urlao: Vi seronjo, znate li v i tko sam ja? Ja sam predsjednik čeških anarhista i zovem se Vrba. V kao vermut, R kao rum, B kao borovička, A kao alaš! (alaš – liker od kima) Pozvao sam policiju i već sam imao članak Anarhist istukao novinara u poznatom noćnom lokalu. A koja je vaša najdraža uloga?“ (Bohumil Hrabal Prevaranti, Biseri na dnu, Mlada fronta, Prag 2000., stra. 96-97)
I kao treće Egon Erwin Kisch:
„Strašno je da je noćna kavana U tunelu (…) zabranjena tek od 22. travnja 1913. (…) Iz Tynskog dvorišta najprije prilazimo hodnikom do predvorja, tako zvanog ‚svinjca' gdje sjedi nekoliko veteranki. Zatim dolazimo do vlastitog 'tunela', duge nadsvođene prostorije. Još donedavna stajala je tu solidna restauracija i sjećamo se da smo kao mladi studenti ovdje dojmljivo proslavljali 'patriotske svečanosti'. O, stara slavo studentska, gdje si nestala! Ništa tu ne podsjeća na ona vremena. Desno od vrata je ofucani harmonij a na njemu pivske čaše. Dolje skoro na poprečnom zidu je stol s točionikom, za njim gostioničar i slavni ober kelner Jarda (ovdje se njegove medvjeđe snage boje više nego bičje žile, koju drži zaguranu u hlače) primaju pivo, kavu i čašice rakije. Kutija s točkicama za piće od šarenog stakla je na pregradi, kositreni podmetači za pivske čaše složeni su u toranj, prazne čaše su u regalu, koji visi na strani. Nekakav crtež ugljenom, kakve crtaju putujući crtači u špelunkama, visi na zidu. Predstavlja tri bezizražajna mlađahna lica. (…)
Kod vrata oko stola sjede ili stoje djevojke bez šešira. Imaju plave, zelene ili ljubičaste vrpce u kosi i puše opuške. Prisluškuju jednu djevojku koja prepričava što je doživjela na policiji. (…)
A sada hostel! Za svim stolova se karta. Tu su blijedi momci, kosa na čelo skoro preko očiju počešljana, stari muškarci s rijetkom kosom, mlitavim pogledom nad debelim podočnjacima, osušenim ranama i gustim čekinjastim bradama. Među igračima je neprestana svađa od stola do stola. (…)
Kad se otvore vrata, svi promatraju gosta koji ulazi, pozdravljaju ga nekakvom brutalnom ljubaznošću. Djevojke privukle dva muškarca, očigledno ruralna tipa. Viču im ironično:
'Kakvi su ljetos krumpiri?'
'Imate li u džepu vozni red?'
'Samo ne zavodite te komade, vi frajerčine.'“ (Egon Erwin Kisch: Zabranjeni lokali i druge slike, A Svěcený, Prag 1914., str. 25-27)
