Tri života

"Stigli smo", rekao je Gustavo izlazeći iz auta. Već je pala noć i priča je ostala visjeti u zraku, zaboravljena. Citroën je ostao parkiran na malom, loše osvijetljenom trgu nekog gradića s kojeg nas je pušeći cigarete promatralo šest starčića. Hodali smo zemljanim putem u smjeru svjetla u daljini. Miris oceana postao je sve izraženiji što smo mu se više približavali u jednom trenutku začuo sam huk valova. Camila i Gustavo hodali su ispred mene, nasmijani, on je pušio, a ona skakutala pokraj njega i gurkala ga.

Ušli smo u bijelu kućicu iznad čijih vrata je gorjela svjetiljka. Mjesto je bilo iznenađujuće puno ljudi, žamor glasova skrivali su debeli zidovi. Grupa staraca stiskala  se oko bara s desne strane i gledala nogometnu utakmicu na televiziji. Na lijevo, za različitim stolovima, nekolicina momaka Gustavovih godina pila je pivo i glasno razgovarala, neki od njih na engleskom jeziku. Bar je završavao puteljkom koji je vodio na plažu; vrata su bila otvorena  i kroz njih je ulazio hladan povjetarac s mirisom mora koji se miješao s mirisom cigareta.

Predstavili su me grupi momaka, no ne sjećam se imena, osim imena blizanaca - Jonasa i Tomása - i jednog starijeg momka, Davida. Jonas i Tomás bili su gotovo po svemu identični Gustavu: visoki, atletske građe, svijetle kose i blijede puti, i pričali su istovremeno i portugalski i engleski. David je bio sramežljiviji izgledom je više podsjećao na ljude s juga: tamnoput, četvrtasta lica i kukasta nosa. Činilo se da je Camila svima draga pa su je ljubili u obraze, a neki i gladili po kosi kao da je nekakva maskota. David je bio suzdržaniji i zaustavio se na kratkom zagrljaju.

"Tko je konačno ovaj tip?", upitao je Jonas zagrlivši me svojom dugačkom rukom.
"Pusti ga na miru, Jonas. Radi za mog djeda", promrmljao je Gustavo i krenuo prema baru.

"Ups, tisuću puta oprosti, so sorry", rekao je Jonas pretvarajući se da mi popravlja odjeću i da mi se ispričava. "Nisam znao da je tako važan". Camila je pljunula žvakaču gumu u njegovom smjeru. "Glupača", uzvratio je.

Gustavo se vratio s kriglama piva. Sjeo sam za stol tako da mi je Tomás bio s jedne strane, a Camila s druge. Gustavo, Jonas i ostali otišli su igrati pikado u dnu bara, istrošenu metu, nalik švicarskom siru koji su izgrizli miševi. Između sebe su govorili samo engleski. Buka kao da je sada bila jača nego kad smo ušli, krigle piva samo su nestajale. Gazda bara, stariji muškarac s gustim brkom, rastreseno je gledao u ekran ignorirajući tu bezazlenu faunu ribarskog gradića.

"Ne obraćaj pažnju na mog brata, on previše pije", rekao je Tomás razvlačeći riječi s kriglom u ruci. "nego, daj nam reci, kako je raditi za velikog čovjeka"?"
"Normalno, mislim. Nisam znao da je gospodin Millhouse Pascal tako važna osoba.

Tomás se počeo smijati, i kamila mu se pridružila.

"Gospodin Millhouse", ponovio je oponašajući me. Zatim me je udario dlanom po leđima. "Ostavi se formalnosti, ovdje nisi ničiji radnik. Svi znaju da Camilinom djedu nedostaje jedna daska u glavi. Pravo pitanje je: kako ti to podnosiš? Ja bih već dao petama vjetra. Mene od njega hvata jeza".

Polako sam otpio gutljaj piva.

"U stvari, ne smatram ga strašnim", odgovorio sam. Ne govorim to zato što je Camila ovdje, uistinu. Čini mi se drugačiji od drugih. Čini mi se prosvijećen ili svjestan nečega što većina uopće ne zapaža."

"Slažem se s tobom", potvrdio je David uključivši se u razgovor. Nagnuo se naprijed na plastičnom stolcu i zapalio cigaretu. Za razliku od Tomása čije su oči izldale kao da će se svakog časa, David se činio budnim i bistrim. "Vidio sam ga samo jednom, no iz samog držanja Millhousea Pascala proizilazi neka drugačija elegancija. Razgovarali smo oko sat vremena, ili tu negdje, u vrtu Quinte de Tempo - ti si Camila, bila još jako mala, a ja sam imao oko osamnaest godina - no na mene  je ostavio snažan dojam nekoga tko je živio mnogo života, jedan za drugim, spojen kao u filmskoj montaži. Pričao mi je malo o svojim iskustvima. O mjestima na kojima je bio, o vremenu u kojem je živio... proživio je važne trenutke iz Povijesti našeg stoljeća.

"Gospodine profesore", prekinuo ga je Tomás, podrigujući između riječi, "uz ovo poštovanje, to su sve gluposti. Ti si sretnik jer te tvoji roditelji kao dijete nisu odveli na večeru s tim. Div koji nas gleda kao da smo jestivi. Kao da u naše glave želi uči skalpelom".

Okrenuo sam se prema Camili. "Profesor?"

"David  predaje na našoj školi, a i sam ju je pohađao", objasnila mi je.

A roditelji Tomása i Jonasa bili su prijatelji moga djeda kada sam bila mala. Nakon što su Davida izabrali za asistenta, moj djed je odlučio da će on biti moj tutori i inzistirao je da dođe na imanje kako bi ga mogla osobno upoznati".

"Sve ću ih sjebati", rekao je Tomás i krenuo prema grupi koja je igrala pikado.

Noć je potonula u izmaglicu. Gostavo je donosio pivo, kriglu za kriglom, i ja sam pratio ritam ostalih. Camila je bila jedina djevojka, no pila je s jednakom nezasitnošću kao i njezin brat. Mnogo vremena pričao sam s Davidom koji mi se svidio - ono čega se o njemu sjećam - jer je na sve oko mene rano palo magla, i svi razgovori su se stopili u jedan. Poučavao je đake u prvom i drugom srednje i objasnio mi je da su svi učenici dolazili iz dobrih obitelji, navikli imati sve, a ne željeti ništa od onog što imaju. Davida su primili jer je nastavno vijeće dodjeljivalo jednu godišnju stipendiju za najbolje učenike engleskog u javnim školama. Prema onome što sam shvatio, Davidova obitelj imala je socijalni status kao i moja.

Kako je noć odmicala mladići su se naizmjence dizali da bi išli igrati pikado i naručiti piće u bar; David je stalno bio na istom mjestu. Kada ne  bi govorio, promatrao je krišom Camilu koja je sa svima razgovarala na svoj bezobrazan način, samo kad se obraćala njemu bila je ljubazna i očaravajuća. Prvo sam mislio da je za to zaslužna činjenica što je on profesor. No, kasnije sam počeo sumnjati  - i to je moglo biti zbog utjecaja alkohola; ja sam pio rijetko i brzo se napio - da između njih postoji tajna veza. Kada je na televizoru na zidu prestalo emitiranje programa i kada se na ekranu pojavila meta u raznim bojama, vlasnik bara upalio je radio na kojem je svirala neka rock pjesma zbog koje je Camila poskočila sa stolca i natjerala nekoliko mladića da s njom zaplešu. David je nastavio sjediti, no Jonas koji je pivo zamijenio rakijom, ispijajući je iz okruglih čašica od tankog stakla i prolijevajući većinu na pod, uhvatio ju je za bok i počeo s njom plesati poput Irca po čitavoj širini prostorije, gurajući je prema baru, prema drugim stolovima, i u jednom času prema Gustavu. Činilo se da se Camila zabavlja, no vlasnik bara zatražio je da prekinu. Camila se vratila na svoj stolac, oznojena i ošamućena od pića, kose slijepljene za lice.

Vjerojatno je bilo prošlo jedan ujutro kad smo počeli igrati poker. Popio sam osam ili devet krigli piva i iako sam osjećao da mi se tijelo umrtvilo i da gubim ravnotežu svaki put kad bih ustao da odem na zahod hodajući cik-cak prema izbi sa školjkom iza bara, prijedlog me razbudio.

Nikada nisam igrao poker. Otac me naučio pravila jedne ljetne večeri na verandi kada smo ostali dulje budni. Kada je Tomás izvadio špil, a mladići se okupili oko stola, obuzela me neobjašnjiva želja za pobjedom, za poniženjem tih momčića s koledža. Svi su otvorili igru sa sto escudosa; kada sam gurnuo ruku u džep otkrio sam da sam sve potrošio na alkohol i da mi je ostalo samo nekoliko kovanica.

João Tordo (rođen 1975. godine) bio je novinar ali je prema vlastitom priznanju previše izmišljao pa  se odlučio baviti literaturom i pisanjem romana. Njegov najzapaženiji roman "Tri života" u Portugalu je 2009. godine dobio nagradu koja nosi ime portugalskog nobelovca Joséa Saramaga. Roman je na hrvatski je prevela Petra Petrač, a 2012. godine objavila Naklada Ljevak uz potporu portugalske Opće uprave za knjigu i knjižnice. 

U pisanju koristi prvo lice jer je tada bliži svojim likovima i svojoj priči. Smatra da je pisanje posao kao i svaki drugi: "Neki ljudi piju, neki ljudi idu psihijatru, a ja pišem. Pisanje mi je neka vrsta terapije", rekao je na zagrebačkoj promociji romana prošle godine u studenom koju će, među ostalim pamtiti i po pijanstvu.

Prema vlastitim riječima, odmah nakon dolaska u hladni i prazni Zagreb, večer prije predstavljanja, pokušao se ugrijati rakijom i pivom, i  tome - pretjerao.

Tri života je roman o mladiću iz skromne obitelji koji se igrom sudbine zbog neobične poslovne ponude zatekne na imanju António Millhousea vremešnog gospodina koji se sakrio od svijeta u svoju vilu na jugu Portugala s troje dokone unučadi, jednim vječno mrzovoljnim vrtlarom i mnoštvom neobičnih klijenata?

Putujući od Portugala do New Yorka glavni lik otkriva burnu prošlost svog poslodavca i ludo se zaljubljuje u njegovu najstariju unuku Camilu, a posao koji je prihvatio polako se pretvara u opsesiju...