Pivnica.net
Banner

Pivo u stihu i prozi

Tri ratna druga

Erich Maria Remarque   |   07.03.2012.     4834

Tri ratna druga

Iza krovova fabrike blještalo je nebo kao mesing. Još nije potamnjelo od dima. Sunce tek što nije izišlo. Pogle­dao sam na sat. Nije bilo osam. Još četvrt sata. Otvorio sam kapiju i pripremio benzinsku pumpu. U ovo vrijeme su uvijek prolazila kola koja su uzimala benzin. Najednom sam čuo iza sebe nekakvu potmulu škripu, kao da pod zemljom neko pokreće zahrđalu polugu.

Stao sam i osluškivao. Onda sam se vratio preko dvorišta i oprezno otvorio vrata. U polutamnoj prostoriji teturala se neka sablast. Na sebi je imala prljavu belu maramu, plavu kecelju i glomazne papuče. Mlatarala je metlom. Bila je teška devedeset kilograma. Čistačica Matilda Štos. Neko vrijeme sam stajao i promatrao je. S gracioznošću nilskog konja klatila se između automobilskih hladnjaka i promuklim glasom pjevušila pjesmu o husarskoj vjernosti. Na stolu do prozora bile su dvije boce konjaka. Jedna skoro prazna; a sinoć je još bila puna. Zaboravio sam da je zaključam.

- Gospođo Štos!...

Pjesma umuknu. Metla pade na pod. Blaženo keženje prestade. Sad sam ja bio sablast.

- Isuse Kriste!... - zamuca Matilda i ukočeno me pogleda svojim crvenim očima. - Još vam se nisam nadala...

- Vjerujem. A je 1' vam prijalo?

- Još kako ... Al' mi je neprijatno!... Rukom je obrisala usta.

- Prosto sam pokisla ...

- Pretjerujete! Taman vam je dosta. Puni ste kao mješina.

S mukom se držala uspravno. Brk joj je podrhtavao. a očnim kapcima je treptala kao stara sovuljaga. Posle izvjesnog vremena uspela je da dođe sebi. Odlučno je ko­raknula naprijed.

- Gospo'n Lokamp ... čovjek je samo čovjek .. . Prvo sam tek omirisala ... i uzela jedan gutljaj ... jer mi je sto­mak uvijek nešto mlitav ... A onda ... onda me je, valjda, djavo zajašio. Ne treba bocu ostavljati napolju i sirotu ženu dovoditi u iskušenje.

Ovo nije bilo prvi put da sam je ovako zatekao. Sva­ko jutro je dolazila na dva časa da posprema garažu. No­vaca ste mirne duše mogli ostaviti koliko ste god htjeli - ne bi ga ni dotakla. Ali ju je rakija privlačila kao sla­nina miša.

Uzeo sam bocu.

- Dabome, konjak za mušterije niste ni pipnuli, ali ste ovaj odlični Kesterov ispraznili.

Mlitave crte lica ovlaš joj se razvukoše.

- E, to je točno: ja sam dobar poznavalac ... A da 1' ćete me izdati, gospo'n Lokamp? Nezaštićenu udovicu?

Odrečno sam klimnuo glavom.

- Danas neću.

Ona spusti svoje suknje.

- Odsad ću biti umjerena. Ali ako sada naiđe gospo'n. Kester . .. Gospode bože!

Otišao sam do ormara i otvorio ga.

- Matilda! Brzo se dogegala.

Podigao sam jednu smeđu, četvrtastu bocu. Digla je-ruke u znak protesta.

- To nisam ja! Časti mi! Nisam ga ni pipnula!

- Znam, - rekao sam i nalio jednu čašu. - Dakle, poznajete ga?

- Još kako! - pritom se obliznula. - Rum! Prastara. Jamajka!

- Točno! E, onda popijte ovu čašu!

- Što!... - poviče i ustukne. - Gospo'n Lokamp,!, to je previše! Sipate mi usijano ugljevlje na glavu. Matora Štosovica krišom vam loče konjak, a vi je onda častite rumom. Vi ste pravi svetac! Prije ću  umrijeti nego da primim!

- Pa... - rekoh i učinih pokret kao da ću povući čašu.

- Na kraju ... Brzo je dohvatila.

- Dobre stvari mora čovjek primati onako kako do­laze, pa čak i kad mu nisu jasne. Uzdravlje! Da vam nije možda rođendan?

- Jeste, Matilda. Pogodili ste.

- Šta?! Zaista?

Dohvati moju ruku i protrese je.

- Najsrdačnije vam čestitam! Para u izobilju! Go­spo'n Lokamp ... - nastavi obrisavši usta, - tako sam tronuta... bezuvjetno moram popiti još jednu. Volim vas k'o rođenog sina.

- Hvala.

Nalio sam joj još jednu čašu. Ona je ispije i napusti radionicu hvaleći me na sva usta.

Sklonio sam bocu i sjeo za sto. Blijedo sunce obasjavalo je kroz prozor moje ruke. Rođendan izaziva čudnovata osjećanja, čak i kad čovjek ne polaže na to. Trideset go­dina .. . Nekad sam mislio da neću dočekati ni dvadeset. A poslije. .. tako mi je daleko izgledalo.

(Odlomak)

Erich Paul Remark je rođen u Osnabrücku u katoličkoj radničkoj porodici. Sa osamnaest godina mobilizovan je i poslan na front (to je bilo u vrijeme Prvog svjetskog rata), gdje je ranjen komadićem šrapnela. Nakon rata promijenio je prezime u Remarque, što je i bilo prezime njegove porodice, dok ga njegov djed nije promijenio. Poslije rata radio je različite poslove, između ostalog bio je bibliotekar, učitelj, preduzetnik, novinar i izdavač.

Godine 1929.  objavljuje svoje najpoznatije djelo Na zapadu ništa novo (Im Westen nichts Neues), pod imenom Erich Maria Remarque (mijenjajući srednje ime u čast svoje majke), roman koji daje prikaz okrutnosti rata iz ugla devetnaestogodišnjeg vojnika. Slijedi pisanje izvjesnog broja djela sličnih karakteristika, koje jednostavnim i emotivnim jezikom daju sliku ratnog i poratnog vremena u Njemačkoj. Kao komparacija suprotno viđenje se može naći u djelu Oluja čelika (In Stahlgewittern) od Ernsta Jüngera.

Godine 1933. nacisti zabranjuju njegova djela i vrše zapljenu istih. Paralelno s tim kreću s propagandom kako je Remarque ustvari porijeklom francuski židov i da je njegovo pravo ime Kramer (što dobijemo u slučaju da izgovaramo prezime Remark unatrag). I u današnje vrijeme, u pojedinim biografijama ovog pisca stoji ova tvrdnja. 

Od 1931. godine živi u Švicarskoj, a 1939. godine emigrira u Sjedinjene Američke Države, zajedno sa prvom ženom Ilsa Jeanne Zamboui (s kojom se vjenčao i razveo dva puta), i njih dvoje postaju naturalizovani građani ove zemlje. Godine 1958. oženio se holivudskom glumicom Paulette Goddard, i ostao oženjen njom sve do svoje smrti 1970. godine.

Godine 1948. se vraća u Švicarsku, gdje živi do smrti u 72 godini. Sahranjen je na groblju Ronco u Ticinu, Švicarska, a na tom groblju je također sahranjena i Paulette Goddard. (Izvor: Wikipedia)

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Mislim da je sada dobro vrijeme za jedno pivo
Franklin D. Roosevelt, američki predsjednik nakon potpisivanja New Deala, dokumenta koji je otvorio put ukidanju prohibicije

Nacrtaj mi krigl








Najnovije iz kategorije Pivo u stihu i prozi