Kad nešto silno želite, te dugo i pomno pripremate, a imate u tome i lijepo iskustvo, onda ćete najvjerojatnije izbjeći neke opasnosti koje u takvim prigodama vrebaju...ali će sasvim sigurno iskrsnuti neke druge. Baš tako bilo je s našom ovogodišnjom tradicionalnom ekspedicijom u Bamberg i München.
Najprije je naša, najčešće četveročlana, ekipa desetkovana odustajanjem češke polovice. Viroza, ali ne ona od koje pati njihov vazda nacvrckani predsjednik Zeman, nego ona prava, s temperaturom i šmrcanjem, te lumbago, zadržali su Željka i Pepu u Velikim Popovicama i maloj Přibyslavi, pa smo Goran i ja potegnuli sami, a i to s jednim danom zakašnjenja.
„Nema nas puno, ali smo zato - malobrojni," konstatirali smo pomirljivo i brzo se uvjerili kako to ima i određenih prednosti. Eto, na primjer, na Oktoberfestu je uvijek tako neutješno prebukirano da veće društvo gotovo da nema nikakvu šansu sjesti pod bilo koji od četrnaest velikih pivskih šatora. A kad su dvojica, to je sasvim druga priča. Tako smo već prve večeri spazili malo mjesta za jednim stolom, i to ne makar gdje, nego baš u Pschorr-Bräurosl šatoru pivovare Hacker Pschorr, te taman počeli nazdravljati s ljubaznim domaćinima koje je zanimalo odakle smo i gdje je taj Daruvar i Virovitica, jer naš je susjed bio samo u Zagrebu i Karlovcu, kadli prilazi zgođušna mlada žena i pita ima li mjesta za dvije djevojke. Malo smo se, naravno, zgurali i napravili dva mjesta, ali za njima dođoše još dvije, pa još jedna, ali za tu posljednju ipak nije bilo moguće napraviti mjesto na klupi pa je ostala stajati... Dakle ono pravilo o mjestu i broju gostiju valja korigirati- može se naći mjesta i za veliko društvo ako se ono sastoji od pet atraktivnih djevojaka kojima grudi kipe iz tijesnih dindrlica.
Ali, kao i niz prethodnih godina, nismo se zaputili prvo u glavni grad Bavarske, nego u pivski prijestolnicu u Gornjoj Franačkoj, univerzitetski grad Bamberg, prostr na brojnim obalama rijeke Regnitz, njezinih rukavaca i kanala Dunav - Majna. Još davno smo, naime, shvatili da u München ne treba ići preko vikenda, jer su gužve nepodnošljive, a kamp često zatvoren zbog prenapučenosti, a da je Bamberg za svakog pravog pivopiju mjesto najvećeg respekta, te smo osmislili nepogrešiv program - u subotu dolazimo u Bamberg, u utorak se spuštamo 225 kilometara na jug... Tako smo i sada.
Ukoliko ne spadate u štamgaste naše stranice, ili ne dolazite ovamo po pivo u pivovaru Heller kao neki uvoznici, ili po slad u tvornicu Weyermann, kao neki crafteri, zacijelo će vam dobro doći par natuknica o Bambergu i njegovu pivskom pedigreu. Riječ je o nevelikom, ali neodoljivo lijepom starom gradu, koji je sav prošaran vodotocima, pa se može pohvaliti i s čak osamdeset mostova, koji povezuju pitoreskna naselja na obalama rijeka. S oko sedamdeset tisuća stanovnika velik je poput našeg Zadra, a diči se bezbrojnim srednjevjekovnim zdanjima, te je od 1993. godine gradska jezgra pod zaštitom UNESCA. Što se tiče piva, devet pivovara koliko ih najmanje u gradu ima, samo je vrh ledenog brijega. Naime, i zvan toga deveterolista povijesnih pivovara (premda se tu - uz pivovare iz 15. i 16. stoljeća - ubraja i jedna pivovara utemeljena istom 2004. godine - Ambräusianum), u strogoj povijesnoj jezgri je i gostioničarska pivovara Wilde Rose, a nedaleko odatle i craft pivovara s pivnicom Kronenprinz, koja je živi dokaz kako se i modernim sredstvima može stvoriti neprijeporan pivnički ambijent, i kako se i u sredini predugačke i prejake pivske tradicije može napraviti odličan posao s novom pivskom filozofijom, novim okusima i pivskim stilovima. Na policama sjajnog pivskog dućana Bierothek pronaći ćete daljnje dokaze o snažnom razvoju zanatskog pivarstva u neposrednoj okolici. Inače, u toj okolici nalazi se stotinu pivovara, a u Gornjoj Franačkoj, toj regiji na sjeveru Bavarske, čak tri stotine. No, nije samo velik broj pivovara to što ovaj kraj čini posebnim i relevantnim u svjetskim razmjerima. To je, i više od toga, raznovrsnost stilova koji se tu kuhaju. Ungespundete, Keller Bier iliti Zwickel ili Zoigl i Rauchbier su posebnost kojim se diči bamberški kraj, i koje ga upisuju na svjetsku pivsku mapu.
Nakon oho-ho godina redovitih posjeta, ovdje se osjećamo kao kod kuće. Tu nam je sve domaće i sve nekako poznato. Svoji smo i s jatom pataka u kampu uz rijeku, jer one, izgleda najviše vole baš naše ostatke doručka i zadovoljno paču oko naših nogu, a veslački klub u te dane šalje na trening samo ženske ekipe da nam uljepšaju jutra lijepima prizorom svojih ritmičnih zaveslaja po glatkoj površini rijeke Regnitz. Apsolvirali smo i gradsku povijest, i more crkava najraznovrsnijih konfesija, i Michaelsberg s benediktinskim samostanom iz 11. stoljeća, koji je već par godina sav okružen skelama, jer prolazi temeljitu sanaciju, i Domsberg s glasovitom katedralom, i Altenburg, najstarije sjedište biskupije, i biskupski Bergstadt i građanski Inseltadt, koje dijeli rijeka, nasred koje je izgrađena najčudesnija vijećnica do koje se može samo mostom... Zato nam nije neophodan Sechs Hugel Tour- Staza šest brežuljaka - razgledanje dijela gradskih znamenitosti na šest vrhova, na kojima je grad smješten, iz kabriolet autobusa. Možda ipak neki drugi put. Kao i Bamberger Bierschmecker Tour, na koji se doduše već duže vrijeme brusimo, ali nikako da se upustimo u tu avanturu. Ove godine ukrcali smo se na brod, također bez krova, na kojem su nam odmah ponudili da osamdesetominutnu plovidbu prikratimo uz bocu Eacht Schlenkerle, bamberškog nadaleko čuvenog dimljenog piva. To se, naravno, ne odbija. I tako s vjetrom u kosi pijuckamo tekući dim, savijamo glavu da ne zapnemo o neki od vraški nisko izgrađenih mostova ispod kojih prolazi naša lađa, i gledamo Malu Veneciju, očaravajuće ribarsko naselje na obalama rijeke, a malo zatim i monumentalne industrijske pogone, koji dodatno popunjavaju mozaik o ovom gradu, koji nije tako uređen i tako lijep sam od sebe, nego je očito i vrlo bogat, jer predgrađa vrve od tvornica, od onog već spomenutog slada, pa opreme za pivovarske pogone, sve do automobilske industrije i cementare.
Kako smo putovali dan kasnije nego što to inače činimo, propustili smo simpatičnu buvlju pijacu u Sandu, ulici kojom se s okolnih brežuljaka spuštate direkt na Benediktinerstrasse i pivnice Ambräusianum i Schlenkerla, ali i multi kulti spektakl na Maxplatzu u sklopu 23. interkulturnih tjedana, što su baš te subote počeli akcijom Bicikliranjem protiv rasizma. Od onih devet pivovara pili smo tek u trima, uz Ambräusianum i Schlenkerlu još samo u Spezialu, u Fäßli i Klosterbräuu smo poljubili vrata, Keesmann smo pozdravili iz daljine, kao i Mährs, jer je za njegov divni Biergaten bilo malo prehladno, Greifenklauu smo mahali iz autobusa, a Kaiserdom nam je ionako malo izvan ruke...
Ali smo zato imali izbore. U nedjelju su, naime, Nijemci birali zastupnike u novom sazivu parlamenta i sve je bilo nekako svečano i posebno. Pa, ni rezultati nisu tako grozni, kao što to predstavljaju mediji, pa i naši. Naravno da je strašno da stranka koja otvoreno koketira s njemačkom nacističkom prošlošću poput AfD-a dobije zastupnike u parlamentu i to osvojivši zastrašujućih 12,6 posto glasova, ali što o tome možemo reći mi , koji smo u jednom mandatu imali u Saboru osam zastupnika HSP-a. Angela Merkel, to je jasno i to je najvažnije, i dalje ostaje na kancelarskoj dužnosti s mogućnošću da kreira Jamajka-koaliciju. Iako je do sastavljanja vlade dalek put, novinari, naime, već kalkuliraju da će u vladu ući ministri iz Unije (CDU/CSU), Zeleni i Slobodni demokrati (FDP) a njihove stranačke boje su iste kao one na jamajčanskoj zastavi (tim redom: crna, zelena, žuta).
Tako smo se mi inspirirani mogućom njemačkom političkom koalicijom uz fićukanje reggae klasika zaputili autom prema jugu i u utorak rano poslijepodne stigli u suncem okupani kamp, opet uz obalu rijeke, velikog i moćnog Isara. I zastali da ispunimo formalnosti prijave...-How many days? upita nezainteresirani recepcionar mlateći po tipkovnici. -Drei Nächte, otpovrnem ja. O, govorite njemački, obradovao se gospodin recepcionar - A, nešto malo, odgovorim ja skromno, kakvim me je bog dao, a on kategorički zaključi da je to sasvim dovoljno. Pa i jeste. Dovoljno je i manje. Ako znaš reći Bring hier ein Bier zu mir, pravi si kralj, a dobro je znati i što znači zehn neunzich, jer onda možeš izračunati koliko ti konobar mora vratiti ako plaćaš stotkom.
I ove smo se godine uvjerili da mediji posve nepotrebno dižu paniku uporno stavljajući u naslove navodni strah od terorističkih napada i enormne mjere kontrole koje, kao, odbijaju goste, a onda zlurado likuju nad nešto manjim brojkama u bilanci fešte. Naravno, strah od terorizma je opravdan i nemoguće ga je izbjeći, kao što nije moguće izbjeći ni napad, bez obzira na sve mjere opreza. No, München i Wiesn žive normalnim životom i ne dopuštaju da ih u tome išta omete. Kontrole su, naravno, rigorozne, zabranjeni su ruksaci, a pretresaju se i male torbice, jer nije dopušteno ništa što može poslužiti kao oružje. Na 40 hektara festivalskog prostora ne mogu ni životinje, osim pasa pratilaca, sve se strogo nadzire i u vrijeme kada šatori spavaju, ali dok je kontrola na ulazu na Wiesn stroža, ona u samim šatorima je blaža. A tamo vlada samo ugoda, buka, štimung, pjesma i blaženi spokoj u koji vas uljuljkuje vreva nepreglednog mnoštva. I pivo.
Šest milijuna posjetitelja, sedam milijuna litara piva - to je nekakav standard, od kojeg konačni pokazatelji uglavnom tek neznatno variraju. Sto deset do sto dvadeset volova na ražnju, na stotine tisuća pečenih pilića i svinjskih koljenica, tone kobasica, to se također podrazumijeva, a promet se mjeri u milijardama eura. To nitko ne može nadmašiti i zato je Oktoberfest jedinstven. Tu se, istina, toči samo šest vrsta piva, odnosno isti pivski stil - märzenbier ili oktoberfestbier - iz šest minhenskih pivovara, koje jedine imaju pravo točiti pivo na Wiesnu, ali kako je pivo sjajno, to će vas garantirano u potpunosti zadovoljiti, koliko god veliki pivski fajnšmeker bili. Da biste bolje razumjeli - ako se pitate kako jedno mjesto može „progutati" šest milijuna ljudi u dva tjedna, dodajmo da onih spomenutih 14 velikih pivskih šatora ima kapacitet od pet do deset tisuća sjedećih mjesta, pa tako u jednom trenutku tamo može sjediti više od sto tisuća ljudi, a tu je još nekoliko tisuća štandova, kioska, zabavnih radnji, vrtuljaka, i uopće svakovrsnih atrakcija, sve do cirkusa buha, a na sve strane se uz buku i glazbu širi i neodoljiv miris najraznovrsnijih delicija.
Posebna priča je ve veći i sve bogatiji takozvani Oide Wiesn, nostalgični Oktoberfest, odnosno dio fešte koji pokazuje kako je ona izgledala pije sto godina. Počelo je to 2010. godine, kada je u okviru proslave 200. obljetnice održavanja prvog Oktoberfesta priređena izložba starovinske opreme, pa čak i konjske utrke, jer Oktoberfest je 1810. godine i počeo kao konjska utrka s točenjem piva, kojom je dvor počastio puk bavarske prijestolnice u povodu carske svadbe.
Na Oide Wiesnu su jelovnici i pivske kate još raskošniji i bogatiji, tiskaju se i posebne programske knjižice, pjesmarice starih šlagera, koje izvode festivalske kapele, a dijelovi festivalskih šatora nazivaju se imenima povijesnih ličnosti, koje imaju neke veze s tradicijom Okoberfesta. Dakako, i imenima princa Ludwiga Bavarskog i princeze Therese von Sachsen-Hildburghausen, od čijeg je vjenčanja onomad sve to počelo. Na Oide Wiesnu se pivo toči iz drvenih bačava u keramičke litrene vrčeve, tamo nastupaju kulturno umjetnička društva i uopće sve odiše patinom starih vremena, a u jednom šatoru napravljena je i raskošna izložba plakata Okoberfesta, sve od 1952. godine kada je uveden službeni plakat kao neizostavni dio promidžbe.
München i izvan prostora Theresienwiese, koji se, da se razumijemo, nalazi u središtu grada, premda ime wiese sugerira da je to nekakva livada, živi u ritmu, bojama i mirisima Oktoberfesta. Grad obiluje raskošnim pivnicama, među kojima je i ona Hofbräuhaus na Platzlu, zabilježena i u Guinnessovoj knjizi rekorda, tu je dvadeset monumentalnih pivskih vrtova, zaštićenih spomenika kulturne baštine, a sve je više i novih craft pivovara, pa na svoje dolaze i oni kojima više pašu drugi stilovi od jakog minhenskog lagera.
Od nepreglednog mnoštva kulturnih znamenitosti, ove smo se godine odlučili za Židovski muzej, na koji do sada nekako nije došao red. Stalnu izložbu Židovi u Münchenu i izložbu Never Walk Alone, koja predstavlja mnogobrojne židovske sportske zvijezde diljem svijeta, uistinu vrijedi vidjeti. A novinare opet podsjećam da je dobro biti član Hrvatskog novinarskog društva, jer i ovdje uz predočenje iskaznice dobivate besplatan ulaz.
A onda su, u tom prekratkom hipu, tri dana istekla, i naš je pjenušavi izlet morao završiti. Ali tu niti izdaleka nije kraj Oktoberfestu. On inače završava prve listopadske nedjelje, a to je, doduše danas, pa bi po tom pravilu baš sad tekli posljednji sati fešte. Ali, ima još jedno pravilo - kad ta nedjelja padne prije državnog praznika - Dana ujedinjenja Njemačke 3. listopada, onda se urnebes na Wiesnu nastavlja do blagdana, te će, dakle, završiti u utorak.
Ali, ni to još nije sve. More Oktoberfestova preplavilo je svekoliki globus, pa se i kod nas nakon povratka iz Münchena možete u krutu stvarnost vraćati polako i bezbolno, u lokalima u kojima se toči njemačko pivo i jedu kobasice i pereci. Tako je Goran već u subotu potegao put Križevaca na tamošnji OktoberTest, a ja ću sutra skočiti do Vipija, gdje gazdarica Renata toči Paulaner u dindrlicama. Tu doduše nema kapelnika koji bi izvikivao Eins, zwoa, drei, gsufa, ali lako je to nadomjestiti kakvom domaćom prilagodbom, poput - tri, dva, jedan - toči!
Foto Mato Pejić i Goran Gazdek
Više fotografija na našoj facebook stranici u galerijama Bamberg...'nako i München...Oktoberfest
