Zeznuta stvar ta nostalgija. Što je čovjek stariji to mu se više čini da je u prošlosti sve bilo nekako bolje, ljepše, ukusnije. Nešto kao kod onog Muje iz vica, kojeg su pitali što je bilo prije kokoš ili jaje, a on odgovorio: prije je bilo svega. U stvarima piva je to izraženo još i više nego drugdje, jer je povijest pivarstva dugačka i burna.
Skuhali pivo po receptu starom pet tisuća godina, Ponovili recept starih majstora pivara, Kaj su pili naši stari... samo su neki od mnogih naslova iz medija koji sugeriraju da je pivo nekad bilo jako dobro, pa i danas rado kuhamo uvarke iz prošlosti. Njemačke pivovare se tako rado kite oznakom „Skuhano po odredbama Zakona o čistoći iz 1516.“ a nakon što su se pivovare dvjesto godina upinjale da kuhaju brže, jače i više, sada pivski fajnšmekeri potežu ručnu i propagiraju slow beer odnosno dugo odležavanje i slow pour to jest polagano točenje...
Aktualna astronomska cijena piva na Oktoberfestu i nedavna vijest o tome kako je austrijska pivnica Puntigamer Brauhaus tijekom srpnja kriglu piva prodavala po 37 šilinga, odnosno po zadnjoj cijeni prije uvođenja aura 22 godine ranije, odnosno 2001., podsjetila nas je na još jednu u nizu pivskih nostalgija – na nostalgiju za starim cijenama piva. Jednokratni projekt piva za 37 šilinga imao je jednu zanimljivu namjenu – da otkrije „uspavane“ zalihe šilinga, koje su nakon promjene valute ostale kod građana, no to je potaknulo čeznutljiva prisjećanja pivopija kako to bilo lijepo kad se pivo moglo kupiti budzašto.
No, da li je ta pivska nostalgija opravdana, odnosno – treba li uistinu žaliti za takozvanim dobrim starim vremenima u kojima je sve bilo bolje, ljepše, ukusnije i jeftinije, ili je to ipak samo paravan za žal za mladošću. Sve ukazuje na to da je riječ o tom drugom, kako kod svih ranije nabrojanih pivskih nostalgija, tako i kod ove s cijenom piva u prošlosti.
Tako je, na primjer, na prijelomu milenija češki pjenušavi časopis Pivní kurýr (nažalost, sada već blagopočivši) izračunao da je kroz povijest tamošnjih režima pivo stalno poskupljivalo, ali je, s obzirom na prosječnu plaću, uvijek pivopijama bilo dostupnije nego u prethodnom društvenom uređenju. Za Masaryka je, pedantno je izračunala redakcija, pivo koštalo krunu i šezdeset, ali je mjesečna plaća iznosila 500 kruna, za što se moglo kupiti 312 piva, odnosno nešto više od deset boca na dan. Zatim je u svakom desetljeću bilo skuplje i skuplje da bi uoči Baršunaste revolucije stajalo 2,50 kruna, a za plaću od 3.161 krune moglo se kupiti 1.252 piva, ili 42 boce dnevno. Za Václava Havela pivo je drastično poskupjelo na čak 7,50 kruna, ali je osobni dohodak veselo poskočio na 12.500 kruna, a za taj se novac moglo kupiti 1.689 piva. „Za deset godina slobode,“ poentirao je Pivní kurýr tu svoju čudnovatu računicu, „za 15 piva dnevno nam je bolje nego u komunizmu“.
Dakle, lako je vidjeti da viša cijena ne znači ujedno i razmjerno skuplje pivo, ako me razumijete, ali ta magnetna privlačnost jeftinoće iz prošlih vremena naprosto se pivopijama zavukla pod kožu, kako zorno svjedoči jedan češki vic koji kaže kako je zdvojna majka zvala učiteljicu u školu i poručila joj zabrinutim glasom: Molim vas da djeci više ne dajete za domaću zadaću zadatke u kojima pivo stoji krunu i 60. Moj muž cijelu noć nije mogao zaspati.
Pa onda valja biti oprezan kad se zazivaju prošla vremena, kao ona u kojima je život bio jednostavniji i ljepši, bez moderne tehnologije, koja nam zaokuplja svu pažnju, jer se i to može obiti o glavu. Evo, baš ovih dana o jednom takvom slučaju doznajemo iz priče koja kaže: Sjede Bert i Eric za šankom u pubu, pa Bert zapodjene razgovor: Jedi li vidio tamo preko puta pred pubom je postavljena tabla na kojoj piše: Ne koristite mobitele. Ponašajte se kao da je 1973.
- I što si napravio?
- Dao sam im 17 penija za pintu piva i zapalio cigaretu.
Ilustracija: Donald Curran – Having a Pint
