Teče karlovačka 'peta rijeka'

Kada je 1984. godine, na početku prvih Karlovačkih dana piva iz gradske fontane procurila dragocjena tekućina, za grad na četiri rijeke, govorilo se da je dobio i petu. Uz Koranu, Kupu, Mrežnicu i Dobru, Karlovcem je poteklo i Pivo, s velikim 'p'. Ta sintagma tako dobro zvuči, da joj je teško odoljeti.

 

Tako se nekada zvao prateći bend Darka Domijana, najveće karlovačke estradne zvijezde, koji je svojedobno otpjevao i himnu Dana piva, tako se danas zovu udruge, blogovi, zbirke poezije, tko zna što sve ne, a rijetko koji autor članka o Danima piva propusti priliku da tu neodoljivu igru riječi stavi u naslov, pa smo tako i mi. Kud svi Turci…

 

A kao svjedoci priče, možemo potvrditi da u Karlovcu ovih dana uistinu teče pivska rijeka. Pivo je na svakom koraku, putem prema mjestu održavanja priredbe, sportskom centru na obali Korane, na samom licu mjesta, u svim kafićima, krčmama, restoranima u gradu. Na ulicama ljudi koji vrlo blagonaklono gledaju na pivsko ludilo. Naravno, može se razgovarati o tome nije li 15 kuna malo pretjerana cijena za pola litre piva, zna li se da će biti istočeno u veoma velikoj količini. Također i o tome nije li po gradu trebalo postaviti više točionika s besplatnim pivom, i dati im po više od jedne bačve zlatnog soka. I o tome mora li se točiti baš u plastiku, i mora li pivopija sam otići po svoju čašu, a prije toga na blagajnu, kupiti kupon, pa znači dva puta stajati u redu za isto pivo. Isto vrijedi i za hranu.

 

 

Sve su to dobre teme za raspravu, a organizatore pozivam da ovo shvate kao želju da se konstruktivnim sugestijama manifestacija (još) poboljša. Napokon i o tome o čemu sam čuo da razmišlja dosta posjetitelja ove fešte – trebaju li to biti dani Karlovačkog piva, ili ipak Karlovački dani piva, kako se i službeno zovu. Ne bi li na brojnim šankovima moglo biti mjesta i za druga piva, osim onog lokalnog. Doduše, na pokojem šanku možete uz točeno karlovačko dobiti flaširana druga piva, ali samo ona iz ponude tamošnje pivovare – Heineken, Golden Bräu, Edelweis weizen, Kaiser, Gösser i bezalkoholni Rally.

 

A nekada je bilo. I pivo koje je teklo iz fontane na prvoj pivarijadi bilo je – beogradsko, a tada se u Karlovcu, u organizaciji Udruženja industrije piva Jugoslavije, predstavilo čak 17 pivovara. Među njima posebne simpatije puka osvojila su piva iz Nikšića i Laškog, a pivo koje nije prodano na pivarijadi, ostalo je u Karlovcu i kasnije prodavano budzašto u dućanima lokalnog trgovačkog poduzeća. U tim počecima, nastupale su u Karlovcu pivovare iz Buzeta, Daruvara, Osijeka, Splita i Zagreba, potom iz Laškog i Ljubljane, Banja Luke, Otočca, pa i iz Njemačke, iz Bavarske. No, ubrzo su se pivovare počele osipati, i već pet godina nakon prve priredbe, nije na Danima piva bilo drugih pivovara, osim Karlovačke.

 

 

 

U petak su se Karlovčani i njihovi gosti cijelog poslijepodneva grupirali uz trasu kretanja svečane povorke, koja je, pošavši ispred pivovare, prošla kroz središte grada, pa do Korane na čijim se obalama manifestacija sada održava. Ove je godine sportsko rekreacijski centar Korana bio domaćin fešte jubilarni, deseti put. Prije toga, održavana je na prostoru uz gradsku tržnicu, a na samom početku, u središtu zvijezde, na Trgu Josipa Broza, današnjem Trgu bana Jelačića.

 

Ono što je nepromijenjeno od početka do danas, to je mjesto kretanja povorke, a to je Dubovac, odnosno Karlovačka pivovara. Ove je godine u povorci bilo više od šesto sudionika – bubnjari, barjaktari, mažoretkinje, puhački orkestar, Karlovačka građanska garda, Husarska pukovnija, udruga Historia viva. Bilo je i povijesnih postrojbi iz drugih gradova, poput Dubrovačkih trombunjera i Zrinske garde iz Čakovca, udruge vitezova svetog Jurja, bratstva svetog Mihovila.

 

U zaprezi su se gradom provezli članovi KUD-a Sveta Ana Vučjak, a konji su vukli i teška kola s bačvama Karlovačkog piva. Na fijakeru, nazdravljajući kriglama piva, nasmiješeni gradonačelnik Damir Jelić i predsjednica uprave Pivovare Monique Peters.

 

 

Uglavnom, sudionici povorke ukazuju na bogatu povijest grada i njegove pivovare. Godine 1579. počela je gradnja tvrđave na kupskoj granici na kojoj se austrijsko carstvo branilo od Turaka, a grad je dobio ime Karlstadt, po nadvojvodi Karlu. Posebnost mu je bio zemljani bedem u obliku zvijezde, koji se pokazao nepremostivom preprekom za osvajače. U 17. stoljeću Karlovac gubi svoj vojno-strateški značaj i postaje važno trgovačko središte, a u 20. stoljeću glavna poluga razvoja je industrija.

 

A što se pivarstva tiče, iako se u starim kronikama spominje građanin Georg Pürstl, koji je 1779. godine platio porez kao braxtor seu questor – proizvođač i prodavač piva, do otvaranja prve pivovare moralo je proći još tri četvrt stoljeća. Barun Nikola Vranyczany izgradio je 1854. godine pivovaru u Dubovcu, a prvi zakupnik i ujedno pivar bio je nekakav Zisler. Kasnije posao preuzima Meretti, a onda Schwarzmayer.

 

Kako je zapisao karlovački povjesničar Rudolf Strohal, odmah u prvi mah je ova pivovara imala sve što je općinstvo zahtijevalo. Ovdje su se plesne zabave priređivale, osobito  u pokladno vrijeme, dapače, imala je pivovara i svoj posebni vrtuljak (ringelspiel). Godine 1880. umire Schwarzmayer i pivovara prestaje raditi. Pretvorena je u tvornicu peći i zemljanog posuđa, a onda u – ništa, pa nekoliko godina zgrada zjapi prazna.

 

 

O počecima karlovačkog pivarstva postoji još jedna verzija: povjesničarka Mira Kolar, pozivajući se na tekstove iz lokalnog lista Sloga, navodi da je pivovaru izgradio Gjuro Aschenberger, a u tekstu u Hrvatskoj reviji, citira Dragojlu Jarnević i kaže kako je početkom 19. stoljeća Karlovac imao dvije pivovare. Jedna je, kaže, bila u Dubovcu, podignuta u vrijeme izgradnje Lujzinske ceste, koju je držao Ivan Kristijan, te jedna manja na Rakovcu, koju je vodio Aschenbrenner od 1854. godine. Možemo se, dakako, zapitati, kako tu godinu ugurati u početak stoljeća, ali nije to od velikog značaja.

 

Osim toga, u priči Rudolfa Strohala sarajevski pivar Aschenbrenner pojavljuje se tek 1896. godine, kada kupuje pivovaru, pa ona nakon petnaestogodišnje pauze ponovo počinje kuhati pivo, te posluje veoma uspješno. Kasnije se udružuje s izvjesnim Matesom, a početkom 20. stoljeća prodaju dionice pivovare, procijenjene na 217.733 krune i 52 filira, grupi građana, Zagrebačkoj pivovari i jednoj pivovari iz Graza. Značajne promjene, proširenja i unapređenja uveo je pivar s njemačkim iskustvom i imenom – Wambrechtshamer. Od 1929. godine dva desetljeća karlovačka pivovara posluje kao podružnica Zagrebačke, a kasnije će se to desiti još jednom – sedamdesetih godina prošlog stoljeća djelovala je u sklopu poduzeća Zagrebačke pivovare – Daruvar, Karlovac, Zagreb.

 

Nakon rekonstrukcije 1958. godine, pivovara ima kapacitet od 50 tisuća hektolitara godišnje, 1992. godine privatizacijom vlasnici pivovare postaju njeni zaposlenici, potom pivovaru kupuje Lukšić grupa, odnosno čileanski Hrvat Androniko Lukšić, a 2003. godine dolazi u ruke nizozemskog Heinekena.

 

 

 

 

U prvoj pivskoj povorci, prije nepunih četvrt stoljeća, bilo je 200 radnika pivovare, dva četveroprega s pivskim kolima, desetak zaprega s KUD-ovima iz okolnih mjesta. Bilo je tu i đaka, sportaša, predstavnika mjesnih zajednica, a na mjestu održavanja fešte okupilo se golemo mnoštvo od osam tisuća duša, prisjeća se karlovački novinar Tomo Vičić.

 

Pekao se tamo vol, i uopće jelovnik je bio složen po uzoru na znameniti minhenski Oktoberfest, pa se tako i pivo točilo u staklene krigle. Međutim, iako je za pivarijadu pripremljeno četiri tisuće vrčeva, nakon dva dana nije više bilo nijednoga. Kasnije ih je policija pronašla u garaži jednog poznatog ugostitelja, koji im je prodao priču kako ih je sklonio da se ne pokradu.

 

  

 

Što se tiče ugostiteljske ponude, Dani piva prolaze i najteže testove. Vrući zapečeni grah, gulaši, tjestenine, neizostavne pečene kobasice, roštilj, kotlovina, janjeće pečenje i šaran na rašljama neodoljivim mirisima mame posjetitelje, a na svakom koraku su štandovima s golemim perecima, koji se besprijekorno slažu s hladnim točenim pivom.

 

Ne manjka ni slastica, od gumenih bombona do šećerne vate, a posebna ponuda čeka vas na drugoj obali Korane, na Foginovom kupalištu, koje je posebno za ovu prigodu sa sportskim centrom povezano pontonskim mostom. Tamo je organizirano predstavljanje starih običaja, tradicionalnih zanata i rituala, svojevrsni srednjevjekovni sajam, na kojem su izložbe starog oružja, odjeće i oklopa, štandovi sa suvenirima, rukotvorinama, etno predmetima, zlatovezom i raznim upotrebnim stvarima. Za blagovanje nudi se domaći kruh, ekološki med, ovčji i kozji sir, kolači. Tu je i prikaz pečenja rakije, kovačnica s golemim mijehom i kojekakva druga čudesa.

 

Atrakcija ne manjka ni na dvjema pozornicama. Na onoj većoj prve je večeri pjevao Miroslav Škoro, čije su sladunjave pjesmice, filovane patetičnim domoljubnim zanovijetanjem, brzo ispraznile stolove pod velikim šatorom; jedni su pocupkujući i pjevušeći požurili u pravcu bine, a drugi su potražili šank podalje od te galame.

 

Onda je bila Colonia, pa Jasmin Stavros, pa Crvena jabuka, a do nedjelje, kada desetodnevna fešta završava, posjetitelji još mogu slušati i gledati Danijelu, Prljavo kazalište, Severinu, Barune, te Gorana Karana i Alena Slavicu. Manja je pozornica u šatoru karlovačke pivovare, a na njoj nastupaju lokalni bendovi. Pivopijama je osiguran golem parking, a onima koji namjeravaju popiti koje pivo (kad su već tu!) na raspolaganju je vlak Pivo express i pivski bus. Organizatori računaju da će svaki od 150 tisuća posjetitelja u prosjeku popiti po litru piva.

 

 

 

 

Danas Karlovačka pivovara, nakon neugodne afere, ponovo čvrsto stoji na svojim nogama. S kapacitetom od milijun hektolitara piva godišnje jedna je od tri najveće hrvatske spravljaonice napitka od ječmenog slada. I dalje se širi.

 

Posljednja vijest iz pivovare govori o gradnji dvaju novih fermentora, i postavljanju temelja za još šest. Projekt je vrijedan 2,6 milijuna eura, a dva nova fermentora bit će završena u siječnju slijedeće godine. Dvama novim tankovima kapaciteta 4400 hektolitara omogućit će se fermentacija od 20 tisuća hektolitara mjesečno.

 

Osim u Hrvatskoj, pivo iz Karlovca može se kupiti u susjednim zemljama, Austriji i Bosni i Hercegovini, ali i u Švicarskoj, Njemačkoj, Švedskoj, pa i u dalekoj Australiji, Kanadi, Sjedinjenim državama. Česi ga, primjerice, dobro poznaju i preporučuju na nizu internetskih portala i foruma. I dolaze u Karlovac. Doduše, na dan otvaranja ovogodišnjih Dana piva nismo ih sreli, ali su nam karlovački turistički radnici rekli da dolaze svake godine, kao i Nijemci, Španjolci, Mađari i – Rumunji.

 

 

Inače, najviše je, dakako domaćih, koji uglavnom ne propuštaju ovu priredbu. Od penzionera, koji se žale da je za njih sve skupo, do đaka, koji ne silaze s ringišpila i autića. I uglavnom, kada utihne blažena graja pregolemog vašarišta, počinju nestrpljivo iščekivati slijedeću pivsku feštu.

 

Tako i mi. Ne znam jedino, vidi li se iz ove priče odgovor na pitanje svih pitanja, koje mi je i izravno postavljeno: Jesu li Karlovački dani piva hrvatski Oktoberfest? Pa, naravno da jesu, i dakako da nisu. Ta, zašto bi bili i kako ne bi bili? Frapantne sličnosti, poput šatora i štandova, luna parka i povorke s povijesnim gardama i strijelcima, pereca i ribe na štapu, prodavača ruža i raznovrsnih sitnica, pa i pratećeg sajma malog gospodarstva, sve to nameće pomisao da organizatori žele striktnim kopiranjem zadobiti upravo naziv malog Wiesna.

 

S druge pak strane, dosta je i razlika, naročito u zvučnoj kulisi, sazdanoj od velikih estradnih zvijezda i lokalnih demo bendova. Što se mene tiče, to je za dane piva dobro, i trebaju se još više distancirati od uvaženog uzora. Kako, to neka smišljaju organizatori, osluškujući glas naroda. Narod je taj zbog kojeg ta fešta postoji, i koji je plaća, pa je treba skrojiti po njegovoj mjeri. Na kraju, ako puk želi kopiju Oktoberfesta, onda mu je treba i dati.