Podsjeti me jučer moj drug Igor na ovo časno zanimanje, koje zbog opće digitalizacije i WEB trgovina, nažalost, pomalo izumire.
Prva asocijacija mi klizne do mudrog zbora mog druga Šopenhauera koji onomad zaključi kako „ludi mogu više naučiti od pametnih nego pametni od ludih“.
E, potvrdilo se to i kad je o tapkarošima riječ.
Jednom sam, još kao omadinac, odlučio da lakom zaradom poboljšam skromni studentski budžet. U Centralu je igrao Kum 1, kultni film koji je uvijek napunio neveliku salu. Došao sam pola sata ranije, a karata skoro više nije ni bilo. Stariji i iskusniji „kolege“ tapkaroši su se već namirili. Za svu ušteđevinu sam kupio preostalih desetak karata.
I onda je počelo. Pristižu gledaoci, šalter zatvoren, karata ni za lijek. One moje starije „kolege“ drže u ruci po par ulaznica i bez riječi, laganim pokretom glave, upućuju znatiželjnike kome da se obrate. Stadoh i ja do njih. Ne mogu reći da su me pogledali ljubazno, ali ni prijeteće. Bar u početku. Cijenu su formirali na bazi ponude i potražnje, otprilike duplo. Prepisao sam to od njih pa i sam počeo tržiti.
Kad, na moju žalost i iznenađenje, ugledam drugaricu s faksa u društvu prijeteljice.
O, kolega, obraduje se ona, vjerujući da će doći do karte. Koliko?
Pa gdje ću, pomislim, odrati drugaricu, sramota je, i skoro izustih - po redovnoj cijeni. Primjeti onaj moj „drug“ po zanimanju moju zbunjozu, pa me preduhitri s „utvrđenom“ cijenom.
Dozvolili smo ti, šapne mi piskavo, da tu stojiš, ali ne smiješ ubijati cijenu.
Drugi sam put krenuo na nogometni derbi i „izračunao“ da bi, kada utakmica već počne, mogao kod tapkatoša proći jeftinije. Račun bez krčmara. Ni nakon pola sata od početka tapkaroš se nije htio smilovati.
Pa šta ćeš s tim, ostalo ti je desetak karata, pitam ga. Evo što ću, nasmije se i sve ih pocijepa.
Istom logikom kojom se nekada s brodova prosipao čaj, učili ste to iz povijesti, ili uništavalo meso, samo da se „pametnjakovićima“ ne spusti cijena.
Tapkaroši su bili pioniri tržišne ekonomije.